POSLJEDNJIH petnaestak godina na Poljudu je bez sumnje niknuo veliki broj talentiranih igrača. I dok su se neki od njih poput Pašalića ili Kalinića uspijevali nositi s medijskim senzacionalizmom koji ih je već nakon nekoliko utakmica predstavljao kao bisere desetljeća, drugi su se tako lako rušili pod teretom slave. Neki od njih, nažalost, poput Radoševića i Vukušića bili samo pijuni u božanskoj igri spasenja ponosa Splita i Dalmacija, dok su drugi proigrali tek jednog kada su napustili Hajduk kao reprezentativci Jelavić ili Čop.

 

Naravno, bilo je još cijelo more onih poput Marka Livaje, Ivana Grivičića, Tea Karduma ili Igora Loze, koji su tijekom juniorskog staža najavljivani kao Mesije, no koji u seniorskom nogometu za splitski klub nisu odigrali ništa ili gotovo ništa. U tom svijetlu, koncentrirat ćemo se na ovih šest igrača koji su u svojim mladim danima obećavali pokoriti nogometni svijet, a igrom slučaju nisu dogurali dalje od ambicioznog drugoligaša ili stabilnog kakvog europskog prvoligaša. Za neke od njih još ima vremena, a neki će se samo pamtiti kao oni koji su mogli, a nisu. Ti i u snu znaju nabrojiti sve krivce za svoj neuspjeh.

 

 

Kada se uoči SP-a u Francuskoj Popaj pojavio u Hajduku, govorilo se kako Splićani napadača takvog profila, niskog težišta, jakog, brzog i tehnički potkovanog, nisu imali godinama. Deranja je bio igrač poteza, a vrlo je često postizao golove na spektakularan način. Kada je 1998./1999.  sezonu završio kao prvi strijelac kluba s 14 golova, mediji su se raspisali o novom 20-godišnjem čudu od djeteta koje raste na Poljudu i kojem će samo nebo biti granica. Ipak, sljedeće sezone Deranja nije bio ni na tragu svojih prezentacija. Zabio je svega šest golova, da bi nagodinu opet proigrao, zabivši 11 prvenstvenih zgoditaka. Isti doseg ponovio je i u sezoni 2001./2002, i onda kada se očekivao basnoslovni inozemni transfer, Deranja je počeo posustajati. Naredne dvije godine njegove igre bile su sve bljeđe, a zabio je ukupno tek devet ligaških golova. S vremenom je potpuno izgubio motivaciju za radom i napretkom, što je bilo rezultat kozmičkog sudara dvaju svjetova - bajkovite stvarnosti oslikane od strane splitskih novinara i surove europske stvarnosti oslikane od strane nogometnih menadžera i djelatnika.

 

Deranja je bio "mali zeleni", čudovište koje uništava protivničke obrane, a istovremeno nikako nije mogao ostvariti kvalitetni inozemni transfer. Istovremeno su njegovi suigrači, navodno puno manje talentirani Mate Bilić i Jurica Vučko, potpisali bogate ugovore sa španjolskim Alavesom i Zaragozom. Popaj je na koncu 2004. kao slobodan igrač prešao u Le Mans, za kog je odigrao 16 susreta i postigao četiri gola. Već sljedeće sezone Deranje se vratio u Hajduk, no povratak se ispostavio potpunim fijaskom. Zvone je odigrao tek šest utakmica, nakon čega se opet kao slobodan igrač zaputio u francusku drugu ligu, ovaj put Liburne. U dresu Libournea Deranja je odigrao prilično uspješnu sezonu i pol, u 52 utakmice upisavši čak 21 gol, što mu je donijelo transfer u belgijski Mouscrone. Međutim umjesto da je to iskoristio kao odskočnu dasku, Deranja je u Belgiji, napadnutom novom serijom svojstvenih mu ozljeda, sasvim potonuo. 2010. Deranja se posljednji put vratio u HNL, ovaj put u dresu Splita, no nakon što u osam utakmica nije zabio ni gol, odlučio je da se više ne želi sramotiti, već legendu o sebi ostaviti živom pa je u 31. godini objesio kopačke o klin.

 

 

Krajem devedesetih Mario Carević slovio je kao jedan od najtalentiranijih hrvatskih nogometaša, a sa svojom prepoznatljivom ljevicom trebao je biti jedini pravi nasljednik legendarnog Asanovića. Robusni gard, spretni lakat, dugi korak i fini lažnjak promovirali su ga u najveću zvijezdu Hajduka, kojem po talentu Srna i Pletikosa nisu bili ni do koljena. Ovaj dvojac početkom novog milenija otisnuo se u Ukrajinu, dok je Carević ostao u Splitu čekajući veliki transfer kakvog su mu godinama predviđali. Međutim, stigla je 2004., Carević je iza sebe imao već preko dvije stotine utakmica u dresu Hajduka, a konkretni interes europskih klubova nije postojao. Uto je stigla zanimljiva ponuda iz Saudijske Arabije u visini od 400 tisuća eura, Carević se pomamio za novcem i krenuo u nepoznato. U arapskom svijetu Mario se ispočetka dobro snašao, igrao je redovito i zapaženo, s Al Ittihadom je osvojio tamošnju Ligu prvaka, a problemi su nastupili kada je Tomislav Ivić koji ga je tamo i doveo napustio klub. Klub je kasnio s plaćom pet mjeseci zbog čega je Carević slučaj predao Fifi, a dok se on rješavao, nije se mogao maknuti iz Jede jer mu klub nije htio dati izlaznu vizu.

 

Njegova sudbina bila je u rukama šeika Mensura Balawija, trgovca naftom i dijamantima. Na koncu je avantura ipak sretno završila jer je potpisao trogodišnji ugovor sa Stuttgartom koji je platio odštetu od pola milijuna dolara te ga tako oslobodio zlatnog zatočeništva. Carević je sa 22 godine dobio priliku za novi početak, međutim stvari su opet krenule pogrešnim smjerom. Nakon što je prve sezone odigrao svega šest utakmica, klub ga je poslao na posudbu u Split, gdje je imao relativno uspješno sezonu, da bi sljedećeg ljeta kao slobodan igrač prešao u Lokeren, gdje je napokon počeo pokazivati dio svog potencijala. U tri godine skupio je preko stotinu nastupa i deset golova, nakon čega je prešao u Kortrijk, gdje je također ostao tri godine. U novom klubu nije se najbolje snašao, njegova forma prilično je varirala pa su ga 2011. poslali na posudbu u Izrael. Tamo je Car bio standardni prvotimac, međutim povratkom s posudbe opet se nije uspio nametnuti pa je u ljeto 2013. napustio klub. Pola godine tražio je poslodavca da bi se na koncu skrasio u redovima slovenske Krke, gdje je nakon 20-tak utakmica konačno objesio kopačke o klin.

 

 

 

Ni te 2003. godine Hajduk nije bio u zavidnoj financijskoj situaciji pa su na početku sezone čelnici Bijelih bili prisiljeni birati jednog od dva navodna izvanserijska talenta koja su rasla u Zadru. Dugo su se na Poljudu premišljali, a na koncu su se odlučili za Marija Grgurevića, dok su zagrebačkom Dinamu prepustili Luku Modrića. Modrić je bio nekakav mali neumorni zvrk, dok je Grgurević bio izvanserijski talent s lijevom nogom kao kistom, tako su mu tepali zadarski novinari. Grgurović je na Poljudu dočekan kao neponovljivi biser nakon čega je predstavljen kao nositelj igre Hajduka za sljedećih nekoliko godina. Iako je bio predodređen za mjesto u početnoj jedanaestorki, Grgurević se sljedeće dvije sezone nije proslavio u splitskom dresu, a njegov talent malo se po malo gasio, baš kao što je Modrićev buktio. Međutim kako je i dalje slovio kao neizostavni član mlade reprezentacije uz Modrića, Eduarda i Ćorluku, pretpostavljalo se kako za daljnji napredak mora hitno promijeniti sredinu.

 

Kako je do tada već pokopao sve snove o čudovišnom transferu, u ljeto 2005., nakon svega pedesetak susreta u dresu splitskog kluba, tadašnji predsjednik Hajduka Branko Grgić pristao je Grgurovića prodati za 200 tisuća eura Dinamu, kako bi se Mario, u društvu svojih modrih suigrača iz reprezentacije, nastavio razvijati. Međutim, na Maksimiru su vrlo brzo uvidjeli da je problem puno veći no što su mislili pa su Grgurovića pokušali oživjeti na posudbi. Dvije godine bio je član Međimurja, a kako tamo nije oduševio, Zagrepčani su ga proslijedili u Istru te Inter iz Zaprešića, gdje se zadržao pune četiri godine i ispunio djelić svog potencijala. 2011. godine kao najbolji igrač Zaprešićanaca napokon se otisnuo u inozemstvo, u litavski Žalgiris, gdje je upisao svega 14 susreta. Već sljedeće sezone vratio se u Hrvatsku, u redove drugoligaša Gorice, da bi se od 2013. vratio u rodni Zadar. Karijeru je završio u Primorcu iz Biograda. Dugo godina kasnije Grgurović je u jednom intervju priznao kako je za krah njegov karijere presudan bio lihvarski ugovor sa Zdravkom Mamićem, koji je za njega bio jednostavno preveliki teret.

 

 

Ovaj sinjski tinejdžer sa samo 15 godina nastupao je za starije juniore dok se u prvoj momčadi Hajduka pojavio sa 16 godina i 11 mjeseci. Debitirao je u susretu Kupa Uefa protiv malteške Birkirkare, gdje je vrlo brzo nakon ulaska postigao i zgoditak, što je bilo dovoljno da preko noći postane prava zvijezda. Mediji su se stali natjecati egzotičnošću epiteta kojim su ga opisivali, dok su prognoze išle tako daleko da se pričalo kako je Tičinović hrvatski Pavel Nedved, koji će vrlo brzo završiti u nekom od europskih giganata. Popularni Tič posebno je impresivan bio u susretu trećeg pretkola protiv Deportiva, gdje je Hajduk u La Coruni odigrao 0:0. Do kraja jeseni Tičinović je postao standardni prvotimac Hajduka, a na kraju sezone ukupno je skupio 22 nastupa, tri pogotka i asistenciju. U međuvremenu, postao je neizostavni član mlade reprezentacije. U to vrijeme, potpisnik ovih redaka napravio je intervju s njime i bio očaran jednostavnošću i skromnošću ovog mladića, koji je iako ekstremno mlad, svojim znanjem odskakao od puno starijih i iskusnijih suigrača. Nažalost, situacija se vrlo brzo promijenila, a slava je ovom srednjoškolcu dobrano udarila u glavu.

 

 

 

Promjena imidža dogodila se gotovo preko noći, djevojke i noćni klubovi izbili su u prvi plan, a nogomet je pao u zapeče. Druge sezone Tičinović je odigrao 17 susreta za prvu momčad Hajduka, upisavši dva gola i asistenciju, no njegove igre bile su sve slabije. Da ga prodrmaju i izbace iz splitske kolotečine, čelnici Bijelih poslali su ga na polugodišnju posudbu u Karlovac, no ni tamo se Tić nije snašao, odigravši svega sedam utakmica. Na proljeće se opet vratio u Split, forsirali su ga u prvoj momčadi kako bi ga uspjeli prodati, međutim nije on bio ni sjena onog wunderkinda otprije dvije godine. U ljeto 2012. Bijeli su ga poslali na posudbu u danski Nordsjaelland, s kojim je u svojoj prvoj sezoni osvojio naslov prvaka, nakon čega su ga Danci kupili za smiješnih 150 tisuća eura. U dresu Nordsjaellanda Tičinović je odigrao 99 utakmica, postigavši sedam golova uz pet asistencija, da bi prošlog ljeta kao slobodan igrač potpisao za Lokeren. U Lokerenu je Mario standardni prvotimac, međutim interesantno je kako je od ofenzivnog lijevog krila, novog Pavela Nedveda, danas kao 24-godišnjak postao desni bek, poziciju koju neprestance igra posljednje dvije sezone.

 

 

Priča Ante Vukušića ponešto je drugačija no ostale. Sinjski dijamant, kako su ga prozvali nakon povijesnog gola Anderlechtu u skupinama Europa lige, za Hajduk je od 2009. - 2012. odigrao, odnosno od svoje 18 do 21 godine 99 utakmica, a postigao je čak 42 gola te dodao devet asistencija. Njegov učinak u onoj izvrsnoj momčadi s Tomasovom, Sharbinijem i Ibričić bio je upravo nevjerojatan, a nakon njihovog odlaska, kapetanskom vrpcom ukazana mu je velika čast. Vukušić je trebao biti vođa novog Hajduka, a svojim sportskim načinom života i požrtvovnošću bio je ogledni primjer pravog profesionalca. Na njegovu žalost, bila su to vrlo turbulentna vremena u povijesti splitskog kluba, novac je bio prijeko potreban pa kada je stigla ponuda Pescare, Vukušić i nije imao nekog izbora. Novi talijanski prvoligaš nudio je gotovo četiri milijuna eura, Hajduk je bio pred bankrotom, a čelnici Splićana preklinjali su ga da prihvati ponudu i spasi klub. Vukušiću nije želio ići u Serie A, ali se na kraju žrtvovao i pristao, što je, pokazat će se, bila kardinalna greška koja mu je uvelike usmjerila karijeru.

 

Pescara nije bila spremna za elitni talijanski nogometni razred, a njihove utakmice dobrim su dijelom bile mučenje. Vukušić je odigrao 19 susreta i postigao samo jedan gol, dok se Pescara na kraju sezone vratila u drugu ligu. Iako je Ante bio najskuplje pojačanje u povijesti kluba, u Pescari na njega više nisu računali pa su ga poslali na posudbu u švicarski Lausanne, gdje je 26 utakmice postigao osam pogodaka. No i nakon relativno uspješne švicarske epizode, u Pescari za Vukušića nije bilo mjesta. U sezoni 2014/2015. poslali su ga u belgijski Waasland, za koji je odigrao 16 utakmica, uz tri gola i dvije asistencije, da bi mu u ožujku 2015. godine Belgijanci pokazali izlazna vrata. Vukušić je gotovo osam mjeseci bio bez kluba, nudio se i Hajduku, međutim Bijelima nije bio interesantan, da bi napokon u siječnju 2016. potpisao za njemačkog drugoligaša Greuther Furth, za kog je prošlog proljeća odigrao 14 utakmica. Postigao je dva pogotka i dodao dvije asistencije. Ugovor ga veže do 2018. godine, a nakon što je kao 19-godišnjak vrijedio pet milijuna eura, danas je procijenjen na 760 tisuća eura.

 

 

U studenom 2011. godine, tadašnji trener Hajduka Krasimir Balakov u igru je u Kup susretu protiv Zagreba ubacio 17-godišnjeg Josipa Radoševića. Desetak dana kasnije Radošević je debitirao i u prvenstvenom susretu protiv Šibenika, a nije trebalo dugo da se u gradu pod Marjanom opet počne govoriti o novoj zvijezdi na splitskom nogometnom nebu. Balakov je ubrzo napustio klupu Hajduka, zamijenio ga je Mišo Krstičević, a Radošević je na proljeće postao jedan od najstandardnijih igrača u udarnoj momčadi Bijelih. Sljedeće godine Radošević je već slovio kao jedan od najboljih igrača Hajduka, a u jesenskom dijelu sezone upisao je ukupno 17 nastupa. Najveći trenutak u karijeri mladog nogometaša stigao je u rujnu 2012. kada ga je izbornik Štimac pozvao u reprezentaciju za kvalifikacijske oglede s Makedonijom i Belgijom, a onda i gurnuo u vatru na gostovanju u Bruxellesu od prve minute, čime je popularni Zujo sa 18 godina, pet mjeseci i 8 dana postao najmlađi debitant u povijesti.

 

Taj nastup bio je okidač inozemnog transfera pa je u siječnju 2013. Radošević prešao u Napoli za tri milijuna eura. Dugo se čekalo da splitski Gattuso napokon debitira, a onda je u kolovozu 2013. ostvario san. U svojoj drugoj sezoni na San Paolu mladi veznjak je upisao osam nastupa, ali svega stotinu minuta u dresu Napolitanaca. Ništa bolje nije bilo ni sljedeće godine, a tijekom jesenskog dijela prvenstva na travnjak je ušao samo jednom i to u posljednjih šest minuta, nakon čega je prešao na posudbu u redove Rijeke, gdje je na proljeće bio standardni prvotimac. S obzirom da se radilo o jednogodišnjoj posudbi, Radošević je u Rijeci ostao sve do veljače 2016. godine, odigravši relativno solidnu jesen, da bi ga po isteku posudbe, Napoli poslao u španjolski Eibar, gdje je na proljeće upisao osam nastupa. Zujo se nedavno vratio u Napulj, nadajući se kako će ovo ljeto napokon dobiti pravu priliku podno Vezuva, međutim klupski čelnici ponudili su mu novu posudbu u Speziju, što je on odbio. Za sada nije poznato, gdje će nastaviti karijeru. Ugovor ga veže još jednu godinu, ali već sada je jasno kako je ovaj veznjak protratio duge četiri godine svoje karijere.