VALTTERI BOTTAS juri startno-ciljnom ravninom na brazilskoj stazi Interlagos brzinom od skoro 320 km/h. Kiša lije, a on ne vidi ništa. Ispred njega na lijevoj strani staze je Kimi Raikkonen, koji je izgubio kontrolu i sudario se. Bottas mu se sve više približava i prolijeće uz nepomični Ferrari prije ulaska u idući zavoj.

Snimka incidenta ne djeluje dramatično. Dok ne otkrijete da Bottas uopće nije vidio Raikkonena i za njegovo prisustvo na stazi saznao je tek nakon utrke, kad su mu pokazali snimku. To što je projurio tako blizu Ferrarija posljedica je puke sreće, a nipošto prosudbe, piše BBC Sport.

"U takvim trenucima se upitaš ima li ovo smisla", prokomentirao je Bottas. "Uživaš li zapravo u ovome? Vjerojatno ne."

Malo čarolije

Za utrkivanje u mokrim uvjetima vozači moraju balansirati hrabrost, vještinu, znanost i pomalo čarolije, funkcionirati na granici nemogućeg i nekako uspijevati.

O utrkivanju na mokrom treba znati dvije stvari. Prvo, kao što će Bottas posvjedočiti, vidljivost je loša. Drugo, kad kiša padne, staza mijenja svoj oblik. Ta ljepljiva podloga koju su bolidi toliko puta pregazili prestaje biti prijatelj i postaje opasnost.

Tanki sloj gume koji se stvori tijekom vikenda, u suhim uvjetima, dovoljno je ljepljiv da će vam se cipele lijepiti za stazu ako njim koračate nakon utrke. Ali kad padne kiša, pretvara se u crni led. Guma se lijepi na gumu. Na vodu ne. Kad padne kiša, vozači  za sobom ostavljaju stazu koju su prelazili i upuštaju se u nepoznato, slijepi.

"Kad je mokro, stalno trebaš improvizirati", objašnjava dvostruki svjetski prvak Fernando Alonso. "Na suhome možeš voziti stabilne krugove sat i pol vremena, ali na mokrom nećeš imati istu količinu vode na stazi iz kruga u krug."

Vožnja na suhom u odnosu na mokro razlika je između skijanja utrke spusta i skijanja izvan staze. U spustu pratite postavljeni put što je brže i fizikalnije moguće. Izvan staze jedino platno vam je planina.

"Puno je više linija putanje koje možeš koristiti na mokrom", kaže Haasov vozač Kevin Magnussen. "Možeš koristiti cijelu stazu, posvuda ima potencijala za bolji grip, pa moraš slijediti instinkt."

Kako voziti na mokrom?

Sve se mora raditi u linijama. Grip jednostavno nije dovoljno dobar za kretanje lijevo-desno. Dvije su glavne tehnike: praćenje vanjskog dijela staze, gdje je grip bolji, ili protuintuitivno pristupanje zavoju pod oštrijim kutem, pri kojem vozači ranije koče, sporije skreću, a kad se bolid ponovno izravna, stišću ubrzanje.

Utjecaj kiše ovisi i o lokaciji. Na stazi poput Silverstonea, na golemom otvorenom prostoru, prskanje se može raščistiti. Ali na stazi kao što je Spa, koja prolazi kroz ardensku šumu, voda se ne može raspršiti te stvara maglicu koja prekriva cijelu stazu.

Loša vidljivost je u redu ako su bolidi daleko jedan od drugog, ali ako voze u skupini ili ako je kiša posebno jaka, vidljivost može gotovo potpuno nestati. Vozač se mora skoro sasvim oslanjati na periferni vid, obilježja uz stazu koja bi ga podsjetila što se nalazi pred njim.

Allan McNish, koji je vozio za Toyotu 2002. i višestruki je pobjednik 24 sata Le Mansa, objašnjava da ti je razina koncentracije tako visoka da možeš raspoznati ljude u publici. Romain Grosjean, koji je od 2009. do 2020. vozio 181 utrku, kaže da pri lošoj vidljivosti koristi uši kako bi pokušao čuti motore drugih bolida oko sebe i stvoriti sliku u glavi.

No, takvu strategiju drugi očito ne koriste. "Ne kažem da laže, ali ja ne koristim uši", rekao je jedan vozač, a drugi dodao da nije to nikad radio i da je siguran da neće ni pokušavati.

Pakt u vožnji na mokrom

Čak i u kraljevstvu "luđaka" kakvi su vozači Formule 1, uvijek će se naći jedan koji će otići predaleko. Unatoč individualnoj prirodi ovog sporta, vozači se oslanjaju jedni na druge kako bi svi bili sigurni. Postoji sigurnosni pakt da se prilikom vožnje u skupinama, kad je vidljivost najgora, ne ide punim gasom.

"Kad ništa ne vidiš", objašnjava Magnussen, "znaš da ne možeš ubrzati jer će te udariti netko tko također ništa ne vidi. Nekako računaš da svi razmišljaju na taj način."

A vozači moraju ići brzo da bi uopće zadržali bolid na stazi. "To može biti čudna petlja", objašnjava Alonso. "U mokrim uvjetima, ako ideš sporo, imaš sve manje i manje gripa."

Gume moraju biti dovoljno vruće, a da bi bile vruće, moraš voziti brzo, a to će ti omogućiti da ideš još brže. To je poput topspina u tenisu. Moraš udariti lopticu što jače kako bi dobila dovoljno spina i upala u teren. Ako je udariš laganije, otići će u aut.

Ipak, nije sve u osjećaju i instinktu. Uoči mokre utrke, vozači gledaju snimke starih utrka da vide koje su putanje bile dobre, a koje ne, prisjećaju se vlastitih kišnih treninga iz prethodnih godina kako bi dobili inspiraciju za odabir najbolje putanje.

Ponekad, vozeći iza "safety cara", vozači će namjerno prelaziti limite gripa kako bi stražnji dio bolida "zaplesao". Samo goneći vozilo na 110% njegovih limita saznat ćete gdje mu je točno 100%.

Ta posvećenost funkcioniranju na rubu razlog je zašto su legende kao Ayrton Senna, Michael Schumacher i Lewis Hamilton stvorene za mokre uvjete. Alonso objašnjava kako mu razina poštovanja raste prema onima koji blistaju na kiši, dok Bottas tvrdi da su mu dobre izvedbe u takvim uvjetima posebno drage.

Vozači su jednoglasni da je "strah" pogrešna riječ za opisivanje vožnje na mokrom, ali kad počneš gubiti kontrolu, gotovo je nemoguće da se ne uključi zdrav razum.

"Ponekad, kad si za volanom, logika u mozgu ti kaže 'da, znaš, ovo nije dobro'", objašnjava jedan od vozača. "Ali istovremeno", zaključuje Alonso, "u svakom krugu boriš se s vremenom i uvijek misliš da ne ideš dovoljno brzo."