U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

PANENKA, Cruyffov okret, Ali Shuffle, Fosbury Flop... Da bi u sportu neki potez bio nazvan po vama, morate biti pravi velikan ili učiniti nešto istinski posebno. Jedan od sportova koji svojim velikanima najvjernije ukazuje počast nazivajući poteze po njima jest šah.

Tako postoji i nešto što se naziva Aljehinova obrana. Radi se o otvaranju u kojem crni na prvom potezu, kao odgovor na najčešći prvi potez bijelog (e4), igra skakača na f6. Premda nije toliko učestala, Aljehinova obrana jedno je od najnovijih relevantnih otvaranja nazvanih po nekoj osobi. Svatko tko se aktivno bavi šahom tako se prije ili kasnije upozna s Aljehinovom obranom, no postavlja se pitanje - tko je uopće bio Aljehin?

Aleksandar Aleksandrovič Aljehin bio je prvak svijeta od 1927. do 1935., pa opet od 1937. do 1946., ali je istovremeno bio i puno više od toga. Radi se o čovjeku koji je najturbulentnije razdoblje svjetske povijesti itekako osjetio na svojoj koži.

Jedva je preživio Prvi svjetski rat i sve što mu je uslijedilo, zbog čega je morao pobjeći iz domovine i prekinuti kontakt s obitelji. Živio je život obavijen misterijima i konfliktima, a zbog svojih djela je naposljetku i izopćen iz društva te je umro u nikad razjašnjenim okolnostima.

Rodio se u bogatoj obitelji, a u šah se zaljubio uz brata

Aljehin je rođen 31. listopada 1892. u bogatoj plemićkoj obitelji u Moskvi. Njegov otac bio je zemljoposjednik i vlasnik jednog od najviših civilnih činova u Ruskom Carstvu, a majka Anisja bila je kći bogatog industrijalca. Upravo je majka motivirala svoju djecu da se bave šahom, a mali Aleksandar ga je učio uz starijeg brata Alekseja te stariju sestru Varvaru.

Kako sam kaže, u šah se posve zaljubio kada je kao devetogodišnjak u Moskvi gledao kako Harry Nelson Pillsbury, Amerikanac i jedan od najboljih šahista toga doba, igra simultanku s povezom na očima. "Za mene je to bilo čudo", istaknuo je Aljehin dok je promatrao svojeg brata Alekseja kako igra protiv Pillsburyja u toj simultanki.

Ubrzo je počeo detaljno proučavati bratove partije dopisnog šaha, vrste šaha u kojoj se igrači ne nalaze na istoj lokaciji pa bi si najčešće svoje poteze slali poštom. S 13 godina je i sam počeo igrati takve partije, a kao 15-godišnjak se učlanio u Moskovski šahovski klub, pritom lažući o svojoj dobi kako bi ga uopće primili.

Ipak, mladi Aljehin nije bio čudo od djeteta koje se na veliku scenu probijalo zahvaljujući neprikosnovenom talentu. U početku je ostvarivao slabe rezultate, ali je bio vrlo studiozan te je marljivim radom poboljšavao svoje vještine. Uz to je, fasciniran Pillsburyjevom simultankom, i sam vježbao igranje šaha na slijepo - u čemu će kasnije postati jedan od najboljih svih vremena.

Aljehinov rad očitovao se krajem 1900-ih, kada je počeo bilježiti prve veće rezultate. S nepunih 17 godina osvojio je amatersko prvenstvo Rusije, a u međuvremenu se preselio u Sankt-Peterburg kako bi upisao carsku školu prava za plemstvo. Do svoje 20. godine postao je najjači igrač u šahovskom klubu u Sankt-Peterburgu, a u siječnju 1914. je osvojio prvenstvo Rusije, podijelivši prvo mjesto s i danas utjecajnim šahistom Aronom Nimcovičem.

Iste je godine završio treći na turniru u Sankt-Peterburgu na kojem je sudjelovala cijela šahovska elita. Pobjednik je bio tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker iz Njemačke, dok je na drugom mjestu bio Kubanac Jose Raul Capablanca, za kojeg se predviđalo da će prekinuti Laskerovu dominaciju na svjetskom tronu.

"Nitko nije polagao nikakve posebne nade u Aljehina, s obzirom na to da mu je to bila prva prilika da ukrsti mačeve s velemajstorima iz svijeta. Zapravo je imao vrlo skroman rezultat protiv Laskera i Capablance, ali bio je sjajan protiv ostalih. Ispostavilo se da je on bio jedini Rus među finalistima, a njegovo treće mjesto bilo je iznenađenje turnira. Postalo je jasno da Aljehin ulazi u prvi red velemajstora", zapisao je u svojim memoarima ruski šahist Grigorij Levenfiš.

Zbog Prvog svjetskog rata bio je zatočen u Njemačkoj

Kako je ulazio u prvi red velemajstora, tako je Aljehin sve češće izlazio iz Rusije i nastupao na inozemnim turnirima. Tijekom ljeta 1914. sa svjetskom elitom nalazio se u Mannheimu. Dok su oni vukli poteze na šahovskoj ploči, u svijetu su se paralelno vukli potezi koji će u smrt poslati desetke milijuna ljudi.

Nakon atentata na Franju Ferdinanda, austrougarske snage su uz potporu Njemačke upale na teritorij Srbije, iza koje je, između ostalih, stala i Rusija. Klupko Prvog svjetskog rata počelo se nezaustavljivo odmotavati, a Njemačka i Rusija našle su se na suprotnim stranama. Jedna od posljedica toga je bila da su Nijemci pritvorili 11 šahista iz Rusije, koliko ih se tada našlo na turniru u Mannheimu. Među njima je, jasno, bio i Aljehin.

Neki od njih su do kraja rata bili prisiljeni ostati u Njemačkoj, no Aljehin je pušten na slobodu nakon nekoliko mjeseci. Nije poznato zašto su ga Nijemci odlučili poštedjeti, ali postoji i verzija priče prema kojoj je pobjegao uz pomoć prijatelja, riskirajući vlastiti život. Kako god, bijeg iz Njemačke ostat će samo prvi od brojnih nikad razriješenih misterija povezanih s Aljehinom.

Aljehin se vratio u Rusiju te je organizirao šahovske događaje kojima je prikupljao pomoć za ruske šahiste zatočene u Njemačkoj. Ipak, vrlo brzo se i sam odlučio aktivnije uključiti u rat pa je kao pripadnik Crvenog križa u ljeto 1916. sudjelovao na ruskoj bojišnici s Austro-Ugarskom.

Zbog svojih napora u izvlačenju unesrećenih zaradio je dva odlikovanja, ali je i sam bio ranjavan pa je proveo neko vrijeme u vojnoj bolnici u ukrajinskom Ternopilju, gdje je igrao šah na slijepo protiv drugih ranjenika.

Komunisti su ga htjeli strijeljati. Više je teorija o tome kako je pušten na slobodu

Prvi svjetski rat teško je pogodio Rusko Carstvo kako na vanjskom tako i na unutarnjem planu, a nezadovoljstvo naroda buknulo je revolucijom kojom su vlast preuzeli boljševici. S boljševicima na poziciji moći nastupilo je i razdoblje tzv. Crvenog terora, u kojima su zatvarani i ubijani svi koji su doživljavani prijetnjom - bili oni pristalice carevog režima, istaknuti plemići ili pak svi oni za koje se smatralo da bi mogli podržati kontrarevoluciju.

Jedan od takvih sumnjivaca je kao aristokrat te pripadnik ugledne i caru bliske obitelji bio Aljehin. Njega su boljševici 1919. zatvorili u Odesi uz optužbe da je surađivao s caru odanom Bijelom gardom, ali on je, za razliku od mnogih, uspio izvući živu glavu, iako je bio na popisu onih koji su trebali biti streljani. Postoji nekoliko teorija kako mu je to pošlo za rukom.

Prva je ona da mu je jednog dana u zatvorsku ćeliju ušao Lav Trocki te ga izazvao na partiju šaha. Trocki je, naime, osim što je bio jedan od predvodnika boljševičke revolucije, bio i zaljubljenik u šah. Priča kaže da je Aljehin prihvatio izazov, ali da nije bio siguran treba li igrati najbolje što zna i pobijediti ili pak pustiti, odnosno namjerno izgubiti partiju.

Naposljetku je odlučio dati maksimum i pobijediti, a idući dan Trocki je dao naredbu da se Aljehina pusti na slobodu. Zvuči poetski, ali povjesničari koji su proučavali ovu temu uglavnom se slažu da je to tipična šahovska legenda, ističući da Trocki u tom periodu uopće nije dolazio u Odesu.

Postoji i priča da je Aljehinovo puštanje iz pritvora zatražio Dmitri Manuilski, istaknuti revolucionar i kasnije prvi glavni sekretar Komunističke partije Ukrajine, ali Manuilski tada uopće nije imao veze s Ukrajinom, nego je bio u zatvoru u Francuskoj.

Priča oko koje se povjesničari najviše slažu kaže da je Aljehina spasio ukrajinski šahist Jakov Vilner, koji je radio kao činovnik te je dobio popis ljudi koji će biti streljani. Kada je uočio Aljehinovo ime, došao je do Kristijana Rakovskog, tada glavnog boljševičkog predstavnika u Ukrajini. Rakovski je bio svjestan tko je Aljehin te je urgirao da ga se pusti iz pritvora.

Ubrzo je napustio SSSR i više se nikad nije vratio

Na slobodi se Aljehin, jasno, odmah vratio šahu te je u siječnju 1920. osvojio prvenstvo Moskve sa svim pobjedama, a kasnije je iste godine bio i pobjednik turnira koji je retroaktivno proglašen prvim prvenstvom Sovjetskog Saveza. Na privatnom planu se prvi put oženio te se kratkotrajno zaposlio kao prevoditelj u Kominterni, a onda i u ministarstvu obrazovanja.

Ti su poslovi bili kratkotrajni jer je Aljehin znao da SSSR nije mjesto za njega. Osim što mu je oduzeto obiteljsko bogatstvo, već je došao na korak od smrti te je znao da ondje nikad neće biti siguran. Tako je 1921. zatražio i dobio dozvolu da napusti zemlju kako bi sa sada već svojom drugom suprugom posjetio Zapad. Više se nikad nije vratio.

Smjestio se u Parizu, rastao se i od druge supruge, a zatim putovao svijetom nastupajući na najjačim turnirima te se, ulazeći u tridesete godine, pripremao za napad na svjetski vrh. Iako je sve do 1921. prvak bio Lasker, Aljehin je još prije rata opsesivno trenirao za Capablancu i išao do te mjere da je izbjegavao turnire na kojima Kubanac nastupa.

"Moram trenirati za svoj meč za svjetskog prvaka s Capablancom, koji će se dogoditi u nadolazećim godinama. Ali postoji caka. Moram pobjeđivati, biti prvi na svakom događaju. Zasad sam slabiji od Capablance i to znači da ću, ako on igra, ja biti drugi. To se ne uklapa u moj plan", otkrio je u jednom razgovoru Aljehin, koji je uz sve to vjerojatno htio i sakrivati karte od čovjeka kojeg je smatrao budućim protivnikom.

Kada je Capablanca postao prvak pobjedom nad Laskerom, Aljehin ga je odmah htio izazvati, ali Kubanac se pozivao na pravilo koje je doneseno na njegovu inicijativu. Prema njemu prvak nije bio dužan braniti titulu ako izazivač ne prikupi nagradni fond od tada velikih 10 tisuća dolara, od kojih bi branitelj naslova dobio pola čak i ako izgubi. Izazivač bi također morao snositi troškove puta i smještaja za branitelja naslova.

To je godinama predstavljalo problem Aljehinu, kao i svima ostalima koji su htjeli izazvati Capablancu. Aljehin je stoga organizirao turneje na kojima je za skromne naknade igrao simultanke, a u više navrata je obarao i rekorde po broju istovremenih partija šaha naslijepo. Tako je 1925. u Parizu paralelno igrao 28 partija bez gledanja. Pobijedio je u njih 22, dok je remizirao i izgubio po tri.

Uz to je na prestižnoj Sorboni radio na doktoratu iz prava, a iako nema dokaza da ga je ikad završio, u Francuskoj su ga 30-ih godina zvali "doktor Aljehin". Neprestano je tražio francusko državljanstvo, što mu je bilo odbijano jer su ga, između ostalog, jedno vrijeme smatrali "boljševikom kojeg su Sovjeti poslali na posebnu misiju". Na koncu je dobio državljanstvo 1927. nakon što je donesen novi zakon u Francuskoj.

Nakon godina neuspjeha, napokon je dočekao meč s Capablancom

Aljehin je s vremenom promijenio plan i prestao izbjegavati Capablancu na turnirima jer je shvatio da ionako ne može biti prvi baš na svakom turniru koji odigra, kao i da se po kvaliteti ipak približio Kubancu. Obojica su zaigrala na velikom turniru u New Yorku 1924., a Aljehin je završio treći, iza pobjednika Laskera te Capablance. Premda nezadovoljan plasmanom, izvukao je pouke za budućnost.

"Unatoč svom neuspjehu, vratio sam se kući s jednom velikom moralnom pobjedom, a to je bila lekcija koju sam naučio iz svoje prve partije s Capablancom. Ona me prosvijetlila. Nadigrao me u otvaranju, a kroz središnjicu je došao do pobjedničke pozicije, ali dozvolio mi je da neutraliziram njegovu superiornost te se na kraju morao zadovoljiti remijem", zapisao je Aljehin i nastavio:

"To me natjeralo na razmišljanje. Capablanca se jako trudio u ovoj partiji kako bi se pokušao približiti Laskeru, koji je bio u vodstvu. Uvjeren sam da bih ja pobijedio u poziciji koju je Capablanca imao protiv mene. Napokon sam uočio malenu slabost kod svojeg budućeg protivnika - rastuću nesigurnost kad se sučeli s tvrdoglavim otporom! To je bila iznimno važna lekcija za budućnost."

Aljehin je i dalje nastupao po međunarodnim turnejama, a jedna takva napokon je urodila željenim plodom. U Buenos Airesu upoznao je argentinskog predsjednika Marcela Torcuata de Alveara te nekoliko bogatih zaljubljenika u šah, koji su obećali sponzorirati njegov pohod na svjetsku titulu i osigurati potrebnih 10 tisuća dolara za izazvati Capablancu.

Postao je prvak svijeta, ali i neprijatelj Sovjeta

Početak meča za titulu u Buenos Airesu bio je zakazan za 16. rujna 1927. godine. Osim što se više od desetljeća pripremao za trenutak kad će izazvati Capablancu, Aljehin se pobrinuo da meč dočeka i izvrsno fizički pripremljen. S druge strane, Capablanca je bio više nego uvjeren u svoju pobjedu, znajući da nikad nije izgubio od Aljehina, pa nije posvetio puno pažnje pripremi za meč.

Igralo se po pravilu "tko prvi do šest pobjeda", a Capablancin sirovi talent u startu ga je doveo do prednosti od 2:1. I dalje uvjeren u konačnu pobjedu, Capablanca je tijekom meča nalazio vremena za izlaske, druženja, alkohol i žene, dok je Aljehin ostao u potpunosti predan šahu. 

Nakon Capablancine pobjede u sedmoj, uslijedio je niz od 20 partija u kojima Kubanac nije došao do pobjede, dok je Aljehin trijumfirao tri puta te je stigao u vodstvo od 4:2. Meč je u međuvremenu postao najdulji u povijesti (taj rekord su tek 57 godina kasnije oborili Anatolij Karpov i Gari Kasparov) te je u konačnici trajao preko dva mjeseca, a takvi uvjeti odgovarali su bolje pripremljenom Aljehinu, koji je na kraju pobijedio 6:3 i postao prvak svijeta.

Meč s Capablancom potrajao je tako dugo da je tijekom njegovog održavanja Aljehin promijenio i državljanstvo. Naime, baš u tom periodu finaliziran je njegov postupak dobivanja francuskog državljanstva pa je prvak postao pod francuskom trobojnicom.

Činjenicu da kao svjetski prvak privlači puno pozornosti, a da je istovremeno pod francuskom zaštitom, Aljehin je iskoristio da progovori i kritizira boljševičku vlast u Sovjetskom Savezu. Nije dugo trebalo čekati na odgovor pa je Nikolaj Krilenko, predsjednik Sovjetskog šahovskog saveza, objavio memorandum u kojem je naglasio da se Aljehina treba tretirati kao neprijatelja Sovjeta.

Aljehinov stariji brat Aleksej, s kojim je od djetinjstva bio vrlo blizak i koji je ostao živjeti u Sovjetskom Savezu, potom ga se javno odrekao, ali vjeruje se da je na takav potez bio prisiljen.

Osim s domovinom, zaratio je i s Capablancom

"Kako siješ, tako ćeš i žeti", bila je neizgovorena Aljehinova poruka Capablanci nakon što ga je pobijedio. Aljehin mu je odmah ponudio revanš, ali uz jednu bitnu napomenu - Capablanca za revanš mora ispuniti sve financijske uvjete koje je za prvi meč morao ispuniti Aljehin.

Kubanac je to nekoliko godina bezuspješno pokušavao, a Aljehin je bio nepopustljiv, što je uništilo njihov međuljudski odnos. Aljehin je pritom opet odlučio izbjegavati Capablancu pa bi od organizatora turnira tražio veće naknade za sudjelovanje ako bi na njima nastupao i Capablanca.

Capablanca je tijekom 30-ih imao ozbiljne zdravstvene probleme, ali je posljednju inicijativu za revanš pokrenuo nakon Šahovske olimpijade održane u kolovozu i rujnu 1939. godine. Iako su pregovori u jednom trenutku uznapredovali, Aljehin je navodno ipak poslao odbijenicu uz obrazloženje da mora biti spreman braniti svoju domovinu Francusku jer je tih dana upravo izbio Drugi svjetski rat.

I dok su neki Aljehinovo izbjegavanje Capablance smatrali kukavičlukom, drugi su pak stali na njegovu stranu, ističući da mu samo uzvraća istom mjerom. Nizozemac Max Euwe, jedan od najboljih šahista tog doba, rekao je:

"Capablanca je u intervjuima govorio jako puno lijepih stvari o sebi, a ništa o svojem protivniku, što je uvrijedilo Aljehina. Capablanca je uzeo zdravo za gotovo da će Aljehin htjeti revanš. Pisao mu je u bahatom tonu, a Aljehin mu je odgovorio da to nije ton kojim bi se trebalo obraćati prvaku svijeta."

Na pitanje bi li Aljehin igrao protiv Capablance da je ovaj prikupio potrebni novac, Euwe je odgovorio: "Sasvim sigurno. On se nije bojao Capablance." Capablanca je preminuo 1942., a Aljehin mu je ipak posvetio svojevrsnu odu, nazvavši ga "šahovskim genijem kakvog više nećemo vidjeti". 

Aljehin je na neko vrijeme postao - Capablanca

Osvajanjem svjetske titule, Aljehin je ušao u svoje najbolje i najuspješnije godine te je koncem 1920-ih i početkom 1930-ih bio gotovo nepobjediv. S obzirom na to da Capablanca nije mogao ispuniti uvjete za revanš, Aljehin je titule branio 1929. i 1934. protiv Efima Bogoljubova, Rusa koji je predstavljao Njemačku. Oba puta ga je uvjerljivo pobijedio.

Već 1935. izazvao ga je Max Euwe, a Aljehin je dotad postao sve suprotno od onoga što je bio u meču s Capablancom. Bio je uvjeren u svoju nadmoć te je otvoreno najavljivao pobjedu, a kroz godine je počeo sve više piti pa je u drugom meču protiv Bogoljubova navodno često igrao pod utjecajem alkohola.

Vidjevši da i tako može pobjeđivati, nije promijenio navike ni za Euwea. Jedna priča, koja je lako moguće ipak samo jedna od već spomenutih šahovskih legendi, kaže da je Aljehin uoči neke od partija s Euweom pronađen kako pijan spava u polju. Aljehinov meč s Euweom tako je uvelike nalikovao meču s Capablancom, samo su se uloge zamijenile.

Aljehin je nakon sedam partija vodio 4:1, a nakon devet 5:2, ali pravila su bila nešto drugačija i više nije bilo dovoljno samo doći do šest pobjeda. Uz njih je bilo potrebno ostvariti i ukupno 15 bodova. Što je dulje meč trajao, to je više odgovaralo Euweu, koji je malo po malo napravio preokret i na kraju nakon 30 partija pobijedio s tijesnih 15.5:14.5.

Kako su se Aljehin i Euwe međusobno jako poštivali, brzo je dogovoren revanš koji je bio zakazan za 1937. godinu. Aljehin se ostavio alkohola te je opet uložio svu svoju snagu u pripremu, a to je rezultiralo uvjerljivom pobjedom od 15.5:9.5. Njome je Aljehin s 45 godina na leđima vratio svjetsku titulu u svoje vlasništvo.

U ratu je počeo surađivati s nacistima. I dalje se raspravlja je li to radio svojevoljno

Idući izazov koji je prihvatio bio je onaj od Mihaila Botvinika, tada 28-godišnjeg Rusa koji će kasnije dominirati svijetom šaha, ali svi planovi za održavanje meča propali su izbijanjem Drugog svjetskog rata. 

Kako smo već spomenuli, Aljehin i šahovska elita su se, u trenutku kad je počeo rat, nalazili u Buenos Airesu na Šahovskoj olimpijadi. I dok je velika većina europskih šahista, uključujući i cijelu njemačku reprezentaciju, odlučila da se neće vraćati kući, Aljehin je u siječnju 1940. došao u Portugal, a potom se prijavio u sanitetski odred francuske vojske. 

Francuska je, doduše, samo nekoliko mjeseci poslije pala u ruke njemačkih okupatora. Aljehin je prvo pobjegao u Marseille, a onda i u Lisabon, odakle se neuspješno prijavio za američku vizu.

Navodno se javio i kubanskim vlastima, zamolivši ih da ga prime u svoju zemlju. Pritom je čak obećao da će igrati protiv Capablance, ali i taj je pokušaj bio uzaludan. Pretpostavlja se da Capablanca više nije bio zainteresiran za revanš jer bi inače bilo sasvim moguće da Kuba prihvati Aljehinov zahtjev.

Ostavši u Europi, Aljehin je došao u kontakt s nacistima. Tako je 1941. u jednim njemačkim novinama osvanulo nekoliko tekstova punih antisemitizma, čiji je potpisnik bio Aleksandar Aljehin. Rasprava o tome je li Aljehin svojevoljno pisao takve tekstove nikad nije donijela jednoglasan zaključak.

I dok neki autori smatraju da jest, drugi ističu kako su ti Aljehinovi tekstovi puni grešaka u navođenju imena drugih šahista i šahovskih termina, čime propitkuju jesu li ti tekstovi uopće Aljehinovo djelo i ako jesu, je li Aljehin namjerno griješio kako bi ukazao na to da piše pod prisilom.

Aljehin svojim postupcima tijekom života nije dao naslutiti da je okorjeli antisemit. Bio je u odličnim odnosima s nizom židovskih šahista, a na koncu mu je i četvrta te posljednja supruga Grace Norton Wishaar, s kojom se vjenčao 1934., bila Židovkinja.

Grace je bila imućna i, iako je rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, godinama je živjela u Francuskoj. Ondje je i provela Drugi svjetski rat, a mnogi smatraju da je Aljehin pristao surađivati s nacistima kako bi zaštitio njene posjede u Francuskoj, gdje je, između ostalog, imala i dvorac. Osim tekstova u novinama, Aljehinova suradnja s nacistima uključivala je i nastupanje na šahovskim turnirima pod njihovim pokroviteljstvom. 

Aljehinova smrt zadnji je njegov veliki misterij

Posljednje godine rata Aljehin je proveo u Španjolskoj, a zatim i u Portugalu. Nekog pretjeranog izbora i nije imao. Zbog svoje javne povezanosti s Hitlerovim režimom gotovo da nije postojala zemlja u kojoj je bio dobrodošao, a iz istog razloga je u praksi bio izopćen iz šahovskog svijeta. Više nije dobivao pozivnice na najjače turnire, a čak kad bi ih i dobio, kao što je bio slučaj s turnirom u Londonu 1946., većina ostalih šahista bi se pobunila i onemogućila mu nastup.

Titulu svjetskog prvaka ipak mu nitko nije mogao tek tako oduzeti pa je Aljehin nastavio gdje je stao prije rata. Planirao je gdje, kada i kako će održati meč s Botvinikom, ali ti planovi su još jednom bili naglo prekinuti.

Aljehin je 24. ožujka 1946. pronađen mrtav u hotelskoj sobi u portugalskom Estorilu, a uzrok smrti posljednji je veliki Aljehinov misterij. Na prvu se njegova smrt pripisivala srčanom udaru, no pojavile su se i tvrdnje prema kojima je obdukcija pokazala da se ugušio komadom mesa.

Njegov sin Aleksandar je pak nekoliko godina kasnije izjavio: "Ruka Moskve je dosegla mog oca." S tim sumnjama slaže se i Kevin Spraggett, kanadski velemajstor koji živi u Portugalu te je analizirao Aljehinovu smrt. Istaknuo je da postoji fotografija Aljehinovog tijela na kojoj su svi predmeti oko njega gotovo savršeno posloženi, tvrdeći da to ne bi bio slučaj da je zaista umro od gušenja.

Jedini šahist u povijesti koji je umro kao prvak svijeta

Upravo taj veo misterioznosti koji je nadvijao Aljehinov život ostavlja prostora za puno različitih mišljenja o tome kakav je on zaista bio. Jedna stvar ipak je sigurna - Aljehin je živio za šah i samo za šah, kako je zapisao njegov suvremenik i cijenjeni šahist Reuben Fine.

"Taj čovjek je volio šah, on mu je davao životnu snagu. Za stolom bi niotkuda počeo pričati o opskurnim varijacijama u otvaranjima, u vlakovima bi ulagao sate i sate analizirajući nove linije. Svaka partija, odigrana bilo gdje od bilo koga, bila mu je dovoljno dobra da ga satima prikuje za stolac i tjera na stvaranje novih ideja", dodao je Fine.

"On je bio prvi među svima koji su imali ogroman utjecaj na mene. Sviđa mi se njegova univerzalnost, njegov pristup igri, njegova ideja. Uvjeren sam da budućnost pripada Aljehinovom šahu", izrekao je Gari Kasparov, dok se Aljehinu divio i ekscentrični Bobby Fischer:

"Imao je sjajnu imaginaciju, svaku situaciju mogao je sagledati dublje nego bilo koji drugi igrač u povijesti šaha. Aljehin je u najkompliciranijim pozicijama pronalazio svoje najsjajnije ideje."

Unatoč kontroverzama i misterijima, Aljehin će zauvijek ostati upamćen kao čovjek koji je obožavao šah i postao jedan od najvećih igrača u njegovoj povijesti. I koliko god njegova smrt bila iznenadna i neočekivana, vjerojatno ni on sam ne bi bio pretjerano tužan da mu je netko prorekao da će umrijeti kao prvak svijeta u šahu, čemu je posvetio svoj cijeli život.