BESPOŠTEDNI rat u Dinamu vodi se do posljednjeg daha, čovjeka i glasa u Skupštini i Izvršnom odboru. Na jednoj strani je Zdravko Mamić, a na drugoj klika koju je izabrao i prepustio joj da formalno vodi klub dok je on u bijegu od hrvatskog zakona i zatvora.

Mamić je BiH pretvorio u svoj kalifat, ali Dinamo gubi

Pravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora za izvlačenje 116 milijuna kuna iz Dinama i varanje države za 12 milijuna kuna poreza, Mamić je 2018. pobjegao iz Hrvatske, ali ne i iz Dinama, koji je odavno pretvorio u obiteljski biznis te je klubom vladao na daljinski iz rezervne domovine. 

Osebujnu državu Bosnu i Hercegovinu pretvorio je u svoj kalifat. Ondje mu svi jedu iz ruke, svjetina ga slavi, rado je viđen u medijima i među društvenom "elitom". Dakle, kao prije nekoliko godina u Hrvatskoj. Međutim, Mamić gubi Dinamo, o čemu smo pisali još ljetos, puno prije aktualne eskalacije sukoba.

Godinama su njegovi vjerni pobočnici, formalna predsjednica Uprave Vlatka Peras, inače bivša Mamićeva tajnica, i Krešimir Antolić, formalno tek "član Uprave", ali sada faktički glavni u Dinamu, iz Međugorja i Banje Luke od Mamića dobivali naređenja i upute.

Podanicima se ne da više slušati bukvice u Međugorju i Banjoj Luci jer su navikli na Monte Carlo i Nyon

Gazda Dinama nije se uzdao u posrednu komunikaciju kako bi onima kojima je formalno prepustio uzde pokazao da ih i dalje drži on, pa je tako Peras viđena u hercegovačkom svetištu. Međutim, mačka predugo nema i neće se vratiti jer u Hrvatskoj ga ne čeka samo duga zatvorska kazna nakon spomenute presude nego i dvije nove optužnice zato što je "od Dinama napravio najuzorniji sportski klub na Balkanu".

Kolo su zato, dakle, poveli miševi jer su nakon četiri godine bez Mamića shvatili da to mogu sami. Klub stoji sjajno. U Hrvatskoj je nedodirljiv, skupine eurokupova i(li) europska proljeća su mu postali normalni, a slijedom su toga premije od UEFA-e i prihodi od transfera igrača nikada veći.

Dinamo je u godini na izmaku od transfera i UEFA-e zaradio 50 milijuna eura...

Službeno, za godinu na izmaku "prihodi od prodaje igrača iznose 137.670.000,00 kuna, prihodi od UEFA nagrada iznose 235.190.000,00 kuna". Dinamo je ove sezone samo od Lige prvaka zaradio preko 25 milijuna eura iako nije prošao skupinu te je iz Europe ispao prije kraja jeseni.

To ni blizu nije sve dobro ili sjajno oko Dinama. Sljedeća godina, od koje strepi cijeli svijet, pa tako i Hrvatska, za Dinamo će biti možda najbogatija ikad. Pod uvjetom da obrani hrvatski naslov, u lovu na koji ima šest bodova više i utakmicu manje od Hajduka, u Europi mu je, zbog visokog koeficijenta i povlaštenog statusa u ždrijebu, opet gotovo zajamčena borba za proljeće te ponovo 20 do 30 milijuna eura do kraja 2023.

Dinamo bi sljedećeg ljeta trebao zaraditi i gotovo duplo više od prodaje igrača. Livaković će otići za 15-ak milijuna eura, Petković za 10-ak, Josip Šutalo za duplo više. Tome treba dodati i bogatstvo od igrača koji nije u Dinamu, ali je klub ugrađen u njegov transfer u treći klub. Joško Gvardiol, najbolji stoper SP-a, na pragu je toga da se iz Leipziga proda kao najskuplji branič u povijesti.

... a sljedeće bi godine mogao zaraditi barem 80 milijuna eura

Dinamo zahvaljujući postotku od prodaje od tog posla ima zajamčenih 15-ak milijuna eura. Dinamo, dakle, u ovo vrijeme sljedeće godine realno može biti bogatiji za minimalno 80 milijuna eura. To je prvi razlog zbog kojeg je krenuo bespoštedni rat između Mamića i onih stasalih pod njim, u njegovom klubu i pod njegovim metodama.

Drugi je novi stadion. U gradu uništenom potresom, koji je napravio štetu koja se broji u milijardama eura, zbog kojeg su bez kuća i stanova ostale tisuće ljudi, gradu koji se guši u smeću i prometnom kolapsu te kojem nedostaju deseci dječjih vrtića, doista se i ozbiljno, a ne kao prvoaprilska šala, kao prioritet nameće izgradnja nogometnog stadiona.

Akcija stadion

Na valu brončane euforije i šićarenja političkih bodova na koje pikiraju kako HDZ tako i HDZ u starkama, najavljuje se još jedno, ali sada stvarno dizanje stadiona. Naziva ga se nacionalnim ili reprezentativnim, ali jasno je da će prije svega biti Dinamov.

Točnije, osim što će se na njemu nekoliko puta godišnje Dalić ponizno klanjati nogometnom puku, a Lovren braniti gol od onih koji mrze sve hrvatsko, služit će kao blještav izlog eksponata Mamićevog i Antolićevog Dinama.  

To su prije svih Martin Baturina, pa Robert Ljubičić, ali i stariji Luka Ivanušec i Boško Šutalo, da nabrojimo samo one tržišno najpotentnije. Zato sada Antolić i počasni predsjednik Mirko Barišić, koji je također od žestokog branitelja Mamićevog lika i djela postao njegov tvrdi i ključni oponent, i to zato što je bjegunac ceremonijalnog starostu želio zamijeniti nekim mlađim i "suradljivijim", više ne hodočaste do Laktaša i Čitluka, nego u zagrebačku Gradsku upravu.

Sada im je Mamićev prirodni neprijatelj Tomislav Tomašević postao prinudni saveznik, kako bi zajedno došli do svetog grala zvanog stadion. Senf, koliki god bio nogometni zaljubljenik, nije glup i zna da Zagreb ima tisuću prioritetnijih projekata od stadiona. Istina, na Maksimiru ovakvom kakav jest i oko njega može se bez problema poginuti.

Ali na stadion se ne mora ići i može ga se zaobići, a stanovnici razrušenog centra i podsljemenske zone nemaju kamo. No kome se da slušati ta zanovijetanja, Tomašević više nije aktivist, nego političar, a bilo naroda je takvo da će ih na doček nogometašima doći stotinjak tisuća, dok ih se na prosvjedu zbog nepostojeće obnove njihovog devastiranog i poharanog grada ne skupi niti nekoliko desetaka.

Zato ćemo u danima koji dolaze, jer Mamić je za petak najavio presicu u Hercegovini, te posebno u predstojećim mjesecima, do skupštine Dinama u ožujku, gledati nastavak rata između Mamića i mamićevaca za Dinamo, stadion i milijune.