DINAMO je u prvom kolu grupne faze ovosezonske Lige prvaka odigrao fenomenalnu utakmicu i senzacionalno svladao londonski Chelsea s 1:0. Jedini gol na utakmici bila je sjajna Dinamova kontra iz 13. minute kada je Bruno Petković spustio loptu za Mislava Oršića, a najbolji strijelac Dinamove europske povijesti pretrčao je pola terena, uvalio se ispred braniča i piknuo loptu pored nemoćnog Kepe.

Ante Čačić je iznenadio cjelokupnu javnost i izveo momčad u 3-5-2 formaciji, prvi put otkad je Dinamov trener. Tako je htio zrcaliti suparnikovu formaciju i svojim igračima u fazi obrane dati nešto "prirodniju" strukturu i jasnije uloge kod preuzimanja igrača. Zanimljivo, na sličan način je i Nenad Bjelica iznenadio Atalantu na startu posljednje Dinamove avanture u Ligi prvaka prije ove sezone.

Chelsea se muči na početku sezone i promijenio je velik broj igrača. Zbog toga su se Dinamovi navijači nadali čudu nešto malo više nego što bi to bio slučaj u normalnim okolnostima. Ipak, ova pobjeda spada među najveće u Dinamovoj povijesti.

Plavima nitko ništa nije poklonio. Gosti su imali veći posjed i više udaraca, ali Dinamov plan je bio jasniji, logičniji i njegovi igrači su ga preciznije i dosljednije provodili. Svi oni koji su igrali, kao i čovjek s klupe, zaslužuju najveće moguće poštovanje. 

Chelsea je igrao, ali nije imao prednost u igri

Sve do prvog gola djelovalo je kao da Dinamo jako visi. I doista, Chelsea je u tim trenucima imao posjed oko 70% i vrlo je lagano prelazio u Dinamovu polovicu. Međutim, bitno je da nije mogao igrati tamo gdje je htio.

Dinamo je dosta nisko povukao zadnju liniju i time oduzeo Sterlingu, Havertzu i Aubameyangu daleko najveću vrlinu - brzinu. To je primoralo Chelsea da u zadnju fazu napada dolazi kombinatorikom kroz sredinu terena, a to mu je timski mnogo lošija i neuigranija vrsta napada.

Pun pogodak s formacijom u kojoj je prvak Hrvatske imao petoricu u zadnjoj liniji vidio se u dvije stvari. Prva je bila ta da je uvijek imao stopera viška koji je mogao iskakati za Havertzom i Sterlingom koji su tražili lopte u međuprostor.

Druga, važnija, je bila ta da su bočni stoperi bili uvijek dovoljno blizu bekovima. Chelsea često traži višak tako što se visoko podignutim bekovima približe krila i onda u pravilu imaju 2 na 1 situaciju. Veći dio utakmice i Ristovski i Perić su odlično pomagali Moharramiju i Ljubičiću.

Naravno, u toj fazi utakmice bilo je nekoliko situacija koje su uz sretnije odbijenu loptu ili bolji osjećaj za ofsajd gostiju mogle završiti loše za Dinamo. Ali impresivno je koliko je malo takvih situacija bilo i koliko je rijetko Chelsea igrao loptom tamo gdje je htio, a ne tamo gdje ga je Dinamo tjerao da igra.

Oršić je u deset sekundi pokazao kakva je klasa. Ali jeste li vidjeli što je radio ostatak utakmice?

Plan Dinama u napadu bio je jednostavan. Počivao je na klasi Petkovića da okrenut leđima zadrži loptu i razigra suigrače. Kada je u top formi, a to je već neko vrijeme, Bruno Petković je najkompletniji hrvatski napadač. Dinamo je bez njega na pravoj razini, posebno u ovakvim utakmicama, bitno slabija momčad.

Naravno, trebao je netko oplemeniti Petkovićevu tučnjavu sa stoperima, a već godinama je Mislav Oršić najbolji čovjek za taj zadatak. Onakvu kontrolu lopte u brzini i tajming u završnici imaju samo najveći majstori ove igre.

Svesti posao koji su radili Petković i Oršić samo na tu jednu akciju bilo bi izrazito nepošteno. Čitavu utakmicu su odrađivali odličnu povratnu trku i konstantno su radili u obrani. Čak i kad to nije rezultiralo oduzetom loptom, dovoljno su remetili Chelseaju ritam napada da se ostatak momčadi rekuperira i postavi zonu.

Maestralnih 20 minuta u režiji Ivanušeca i Mišića

Jedan od najvažnijih perioda utakmice bio je drugi dio prvog dijela, kada je Dinamo kroz period od 20-ak minuta bio taj koji je s loptom u nogama tražio rješenja, kontrolirao događanja na terenu i gradio napad.

Doktorsku rolu su u tim trenucima odigrali Ivanušec i Mišić koji su donosili sjajne odluke, lažnim kretanjima su si stalno stvarali prednost u odnosu na suparnika i nisu se libili resetirati napad, umjesto da gube loptu i kvare ritam čitavoj momčadi. 

Osim što je sam sebi dokazao da može i protiv najboljih svjetskih momčadi igrati nogomet barem jedan period utakmice, odmaknuo je Chelsea od svojih vrata i zadnja linija je došla do nužnog odmora od pritiska.

I svi drugi igrači su zaslužili pohvalu. Livaković je skinuo dvije opasne lopte, Ademi je letio terenom, Ristovski je bio sjajan na neprirodnoj poziciji, Ljubičić je odigrao najbolju partiju u plavom dresu, Perić je imponirao mirnoćom, a Šutalo se nakon ozljede sjajno vratio.

Naravno, sve je to netko morao i pripremiti. I koliko god potpisnik ovih redaka često kritizirao Čačića, ništa osim skinute kape i izraza poštovanja za ono kako momčad trenutno igra ne bi bilo pošteno.

Momčad kakvu je Maksimir sanjao generacijama

Ukratko, bila je to kompletna, timska pobjeda. Onakva kakvu Dinamo jako dugo nije ostvario. Još od Kupa velesajamskih gradova 1967. kada je Dinamo rušio najveće svjetske velikane, generacije Plavih su sanjale veliku europsku momčad.

Momčad koja je ravnopravna u Europa ligi i koja će biti dosadan i tvrd orah u Ligi prvaka. Dobili su nešto sasvim drugo. Debakle, razočaranja i nevjerojatno luzerske poraze koji i danas izazivaju glavobolje. Sve do prije par godina.

Otad su padali Benfica, Atalanta, West Ham, Tottenham i drugi značajni europski klubovi. Danas je najveći hrvatski klub tom popisu dodao i skalp Chelseaja. Momčad koja nema samo igračku kvalitetu i rezultat, nego ono nešto neopipljivo što jednu momčad čini velikom.

Ono nešto što donosi magične večeri, a takvih je u Maksimiru u zadnjih pet godina bilo više nego u čitavoj povijesti dotad. Energija tribina nikad ne laže, a ona je i danas prepoznala ono u što se zaljubila. Može li netko nakon Chselseaja reći Mislavu Oršiću da postoji veći klub od Dinama?