Foto: HINA

SPACE SHUTTLE opet se daje u ruke onom koji od trenerskih referenci ima tek "dobru volju", Mamićev palac gore i kumstvo s njegovim bratom. Svaka čast igračkim referencama Nike Kovača i njegovoj toliko puta dokazanoj spremnosti da "pogine" za reprezentaciju na terenu, ali ni on, kao ni brat mu Robert, ne bi dobili vođenje seniorske, kao što ne bi dobili ni klupu U-21 reprezentacije, da ih s Mamićem ne vežu čvrsto prijateljstvo i suradnja.

Nakon razdoblja starih vukova (Jerković, Poklepović, Marković, Blažević, Jozić, Barić) i nešto mlađe lisice (Kranjčar), 2006. je počela i još uvijek traje, era mladih lavova, kojima reprezentacija iz europskog i svjetskog gornjeg doma (barem ako je vjerovati krajnje suspektnoj Fifinoj tablici), služi kao druga faza "bolonje", započete u nastavnom centru saveza.

Famozna Akademija HNS-a, koja je dala više diplomaca od Oxforda i Cambridgea, osigurava igračkim zaslužnicima dakle status prvostupnika, ali magistarski naslov ne stječe se "grass roots" metodama i kretanjem stopama Ivana Gudelja, nego onima Alena Halilovića, pa se iz školske, ekspresno upada na izborničku klupu seniorske reprezentacije.

Što je novi izbornik mlađi i neiskusniji, tim bolje, jer nedostatak praktičnog trenerskog i pedagoškog znanja, nadoknađuje se medijskim ponavljanjima kako je kao igrač za reprezentaciju davao 120 posto, bio kovač vatrene sreće, srce vatreno ili jednako flambirani lakat.

Nakon toga, granica možda nije samo nebo, ali zadovoljit ćete se i s time što će vam guzica vidjeti svijeta, ruka stiskati Trapattonijevu, Hiddinkovu, Capellovu i nikako ne manje bitno, reprezentacija nije samo izlog za Mamićeve igračke eksponate, nego i jednako atraktivna lansirna rampa i za trenere.

Uostalom, ne odveć uspješni izbornik Bilić, koji je prijetio postati vječni student na hrvatskoj klupi, zahvaljujući tome što je vodio "jednu" Hrvatsku, dobio je raskošne gaže u Moskvi i Istanbulu, a novinari koje je Štimac častio u prestižnim ženevskim i londonskim restoranima, ručkove su plaćali javnom objavom njegovih off the record ispovijedi nad pekinškom patkom, kako ima "dvije nemoralne ponude bogatih inozemnih klubova".

Jasno, on, kao i Bilić prije njega, nakon što je spektakularno propao u kvalifikacijama za SP, odbijaju inozemne milijune i ponude jer sve ovo rade i trpe zbog ljubavi prema domovini.

Ljubav prema eurima ne skriva veliki meštar hrvatske nogometne ceremonije, a kada je zarada ugrožena nagovještajem neuspješnog pokušaja plasmana na veliko natjecanje, kao što je sada slučaj, red je na novog početnika.

Podsjećamo, Bilić je A reprezentaciju dobio nakon kratkih i neuspješnih avantura u Hajduku i mladoj reprezentaciji, Štimac poslije otimanja Hajdukove titule Baki Sliškoviću, te kratkih mučenja s HNL davljenicima Cibalijom i Zagrebom.

Nova akvizicija iz trenerskog vrtića je Niko Kovač, u čijim vjerodajnicama stoji kako je na 51. utakmici vodio juniore Salzburga, a četiri puta bio je na klupi mlade reprezentacije Hrvatske.

Kao i Bilića, a za razliku od Štimca, dočekat će ga ako ne aklamacija, onda barem većinska podrška tribina i javnosti, zbog besprijekorne igračke biografije neustrašivog borca za Hrvatsku, koji "stavlja glavu tamo gdje drugi ne bi kopačku".

Ali, od tih njegovih kvaliteta Hrvatska ima malo koristi otkad se igrački umirovio, dok one njegove trenerske tek treba dokazati.

Hrvatska reprezentacija dakle i osmu godinu zaredom dočekuje kao luksuzno vježbalište za zaslužne igrače, ali mlade i nedokazane trenere.

Problem je što "Guardiolu iz našeg sokaka" još ni približno nismo dočekali.