U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

KRAJEM 1964. godine neočekivanom odlukom mađarskih komunističkih vlasti zaustavljena je jedna velika sportska karijera. Trostrukom olimpijskom pobjedniku, možda i najvećem boksaču kojeg je Europa ikad imala, bez posebnog obrazloženja zabranjeno je dalje baviti se profesionalnim boksom, iako je još od 1957. boksao za novac.

Iza njega je bila 301 amaterska pobjeda, šest neodlučenih borbi i samo 12 poraza te 29 mečeva (27 pobjeda i dva remija) i europski naslov u profesionalnom boksu; tri zlatne olimpijske medalje iz Londona, Helsinkija i Melbournea i dva europska zlata.

Laszlo Papp u tom je trenutku već imao potpisan ugovor na 100 tisuća dolara za borbu protiv svjetskog prvaka u srednjoj kategoriji Joeyja Giardella u njujorškom Madison Square Gardenu. Laszlo je trenirao u Beču, svojoj stalnoj bazi tijekom profesionalne karijere, kad mu je stigao poziv da se vrati u Budimpeštu na konzultacije.

Generalni sekretar komunističke partije Janos Kadar (inače rođeni Riječanin) odlučio mu je oduzeti putovnicu. U njegovim razmišljanjima nastupi u Beču i njemačkim gradovima bili su jedno, a boksati za novac u središtu kapitalističkog svijeta nešto sasvim drugo.

Ideologija ispred logike i razuma

"Profesionalna boksačka karijera više nije kompatibilna sa socijalističkim načelima", saznao je trostruki olimpijski pobjednik u partijskim kuloarima. Pappova karijera bila je završena tog istog dana.

I danas se samo nagađa što je komunističke vlasti navelo da Pappa spriječe u pohodu na svjetski naslov. Možda su strahovali da će 39-godišnji europski prvak izgubiti, a možda uopće nisu željeli da pobijedi. Teško je proniknuti način razmišljanja partijskih aparatčika u sovjetskom bloku polovicom 20. stoljeća kada je ideologija često bila ispred logike i razuma.

"Sreo sam Pappa nakon što su ga spriječili da boksa za svjetski naslov, teško je to podnio. Pitali smo kasnije sportske dužnosnike zašto su to dopustili, odgovorili su nam da je od sekretara Centralnog komiteta Bele Biszkua stigla takva uputa i da se tu ne može ništa učiniti", rekao je Jenő Buzánszky, slavni mađarski nogometaš i Pappov prijatelj.

"Kad profesionalnog boksa bude u Sovjetskom Savezu, bit će ga i u Mađarskoj", rekao je tada Biszku kojeg je pola stoljeća kasnije smrt spasila zatvorske kazne zbog njegove uloge u politički motiviranim egzekucijama.

Papp nije javno protestirao, prihvatio je odluku partije i nastavio s obiteljskim životom u Budimpešti. Kod kuće ga je čekala supruga Zsoka, bivša rukometašica kojom se oženio u prosincu 1950. Pet godina kasnije dobili su sina jedinca Lászla Györgyja mlađeg.

Bili su ljubomorni na njegovu zaradu

"Ministar koji me je podržavao kad sam postajao profesionalac u međuvremenu je pao u nemilost. Tako sam ostao bez podrške. Mislim da je glavni problem bio u ljubomori prema mojoj zaradi u ringu. Nisu mi to mogli oprostiti", rekao je Papp 1996. godine te dodao:

"Nikad nisam prežalio što su me spriječili da boksam u Americi ili barem u Mađarskoj. Bio sam najbolji boksač u povijesti svoje zemlje, ali nikad nisam dobio priliku boksati kao profesionalac pred mađarskim navijačima. A danas je i stranim boksačima u Budimpešti dopušteno ono što je meni bilo uskraćeno".

Pappovo obrazloženje vjerojatno nije bez temelja. Navodno je Janos Kadar rekao da bi Papp u meču protiv Giardella za 30 minuta zaradio isto koliko i prosječni mađarski radnik za 300 godina.

Dok je većina njegovih sunarodnjaka živjela u relativnoj oskudici, slavni boksač već je 60-ih godina posjedovao kuću u Budimpešti i vozio Mercedes.

"Nakon što su mu zabranili boksati za svjetsku titulu, noćima je šetao po kući i pitao se: 'Što sam im skrivio da me ovako kažnjavaju?'. Mislim da je to uzelo danak i na njegovu zdravlju", rekla je Laszlova supruga Zsoka.

Laszlo Papp rođen je u radničkoj obitelji u glavnom gradu Mađarske 25. ožujka 1926. godine. U četvrti Angyalföld na sjeveru Pešte živjelo se skromno i djeca su odmalena morala pomagati roditeljima, ali Laci bi uvijek pronašao vremena za razonodu. Nema sporta tog vremena kojeg nije probao, kao dječak bavio se čak i nogometom. Postoji neprovjerena priča da se na budimpeštanskim travnjacima družio s još jednim budućim mađarskim sportskim velikanom Ferencom Puskasem.

Pobjeda protiv prvaka već u drugom meču

Ipak, na kraju je Laszlo odabrao boks. Prema rukavicama i ringu usmjerio ga je njegov otac, vodeći mališana gledati boksačke mečeve po Budimpešti. No tata György umro je kad je Laszlu bilo 11 godina i do početka Drugog svjetskog rata morao se zaposliti kako bi pomagao majci Kato. Počeo je kao maloljetnik raditi na mađarskim državnim željeznicama.

Pomalo je krenuo boksati početkom 40-ih godina, no iz ratnog razdoblja nema podataka o njegovu sportskom razvoju i eventualnim uspjesima. Njemačka okupacija Mađarske 1944. godine, a potom i ulazak sovjetske Crvene armije u njegovu domovinu spriječili su Pappa u redovitom treniranju, pa je njegova prava boksačka karijera započela tek u jesen 1945. Boksao je, sasvim prirodno, za klub budimpeštanskih željezničara Vasutas.

U ringu je Papp bio vrlo neugodan za svakog suparnika. Pomalo neobičnog stila, zdepast i zakrivljenih nogu, boksao je pognuto, brzo se kretao i munjevito udarao. S obzirom na to da je bio niskog rasta (165 cm), krasila ga je odlična ravnoteža, a kako je bio ljevoruk, njegovo glavno oružje bio je lijevi kroše. Mnogi ga i danas pamte po karakterističnim tankim brkovima u stilu Clarka Gablea, koje je nosio i u starosti.

Pažnju boksačke zajednice privukao je u listopadu, pet mjeseci nakon završetka rata, kada je kao potpuni početnik ušao u ring s tadašnjim mađarskim prvakom u srednjoj kategoriji Gyulom Bicsakom.

Papp je nokautirao iskusnijeg suparnika u drugoj rundi. Iako je pobjednik imao samo dva meča i 19 godina, Zsigmond Adler, s kraćim prekidima mađarski izbornik od 1928. do 1972. godine, odmah ga je pozvao u reprezentaciju za dvoboj protiv Čehoslovačke četiri dana kasnije. Papp je još jednom pobijedio nokautom u drugoj rundi. Adler je postao njegov trener i mentor; ostat će nerazdvojni sportski partneri i prijatelji sve do Adlerove smrti 1982.

Usred karijere prešao u nižu kategoriju

Kad je Adler 1953. zbog svađe s komunističkim birokratima naprasno smijenjen s pozicije izbornika mađarske reprezentacije, razočarani Papp izgubio je već u prvom meču na Europskom prvenstvu u Varšavi. Bodovno ga je pobijedio ruski polusrednjaš Boris Tišin, od kojeg je prije toga dvaput bio bolji. A na sljedećem Europskom prvenstvu u Zapadnom Berlinu 1955. godine uopće nije želio nastupiti.

Zanimljivo je da se Papp nakon 1950. godine odlučio spustiti kategoriju niže, pa je druga dva olimpijska zlata osvojio u polusrednjoj kategoriji (do 71 kg). Boksači danas obično idu obrnutim putem kako karijera odmiče.

Nakon što je 1948. godine u Londonu prvi put osvojio olimpijsko zlato, Papp je do kraja karijere izgubio samo dva meča. Jedini koji ga je tijekom tih osam godina uspio pobijediti, osim Tišina, bio je Poljak Zbigniew Pietrzykowski i to tehničkim nokautom u drugoj rundi.

Bilo je to u rujnu 1956. godine u Varšavi. Papp je ostao na nogama, ali sudac je prekinuo meč zbog dominacije Pietrzykowskog, koji će četiri godine kasnije u finalu poluteške kategorije na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. izgubiti od Cassiusa Claya.

Papp je uzvratio poljskom boksaču samo dva mjeseca kasnije u polufinalu olimpijskog turnira u Melbourneu. A u finalu je bodovno slavio protiv Portorikanca Josea Torresa koji će 1965. postati profesionalni svjetski prvak u poluteškoj kategoriji. Ukupno je Papp boksao 13 mečeva na trima Olimpijskim igrama, u kojima je izgubio samo jednu rundu. U Melbourneu protiv Torresa.

Kao i svi mađarski sportaši koji su nastupili u Melbourneu, Papp je na Olimpijske igre 1956. krenuo s bremenitom spoznajom da su sovjetski tenkovi u studenom ugušili spontani narodni ustanak i umjesto reformistički raspoloženog premijera Imrea Nagyja na vlast doveli Janosa Kadara.

"U Rimu sam mogao osvojiti i četvrto zlato"

Pedesetak mađarskih sportaša prebjeglo je na Zapad nakon spomenutih Olimpijskih igara, ali ne i trostruki olimpijski pobjednik. Ipak, nakon povratka kući iz Melbournea odlučio je postati boksački profesionalac. Nema podataka o tome je li sovjetska okupacija utjecala na njegovu odluku. No kao katolički vjernik i mađarski patriot sigurno nije zdušno podržavao komunistički režim.

"Vjerujem da bih na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. osvojio i četvrto olimpijsko zlato, ali želio sam ponešto i zaraditi od boksa", objasnio je Papp svoju odluku o profesionalizaciji.

S druge strane, treba reći kako nema naznaka da je Papp posebno uživao u rijetkoj mogućnosti da 50-ih godina prošlog stoljeća često putuje i zarađuje s druge strane Željezne zavjese. Tamo se družio sa slavnim sportašima poput Alfreda Di Stefana i glumcima kao što su Yul Brynner i Jean-Paul Belmondo.

Međutim, volio je svoju Mađarsku i rodnu Budimpeštu, rado je trenirao u okolici glavnog grada, a slobodne trenutke provodio u ribolovu na Dunavu. Osim toga, kako je jednom novinarima objasnio, rijetko je u Europi uspijevao pronaći autentičnu mađarsku kuhinju, s puno luka, začina i ljute paprike, koju je obožavao.

Mnogi su se pitali zašto jednostavno ne ostane na Zapadu, ali Papp je odbijao sve ponude i uvijek se vraćao kući u Budimpeštu. Njegova supruga Zsoka priznala je desetljećima kasnije da je u poznim godinama zbog toga požalio.

Nije smio boksati u Mađarskoj

Nakon trećeg olimpijskog zlata, Papp se obratio tadašnjem sekretaru Centralnog komiteta mađarske partije Györgyju Marosanu i zatražio nešto nečuveno u sovjetskom bloku - želio se profesionalno baviti sportom. Začudo, dobio je dopuštenje, ali boksati za novac u Mađarskoj nije dolazilo u obzir.

Njegovi mečevi održavat će se u susjednim zemljama, najčešće u Njemačkoj i Austriji, a u listopadu 1960. godine Papp će boksati na maksimirskom stadionu. Jugoslavenski komunisti očito nisu imali takav zazor od sportskog profesionalizma kao mađarski. 

Samo osam dana ranije Papp je boksao u Beču. Na Maksimiru ga je čekao Alžirac Mohammed Boudib, kojeg je budući europski prvak nokautirao u sedmoj rundi. Bio je to prvi događaj u profesionalnom boksu održan u Jugoslaviji još od 1938. godine.

Zanimljivo je da su publiku uoči boksačkog programa zabavljali Ivica Šerfezi i Ivo Robić koji su, prema pisanju Večernjeg lista iz tog vremena, dobili honorare, dok je glavna zvijezda Papp boksao besplatno.

Postao je profesionalac tek kao 31-godišnjak i tijekom sljedećih sedam godina ostao neporažen u 29 mečeva. Boksajući po Europi često je bio popularniji i gledaniji od domaćih šampiona koje je redom pobjeđivao. Europsku titulu u srednjoj kategoriji osvojio je u bečkoj Stadthalle pred 19 tisuća gledatelja. Dopisnik američkog časopisa The Ring pitao se kakva bi se tek publika okupila u Budimpešti.

Neki kroničari tvrde da je početkom 60-ih godina Papp bio najpopularniji sportaš u Austriji. U spomenutom dvoboju Danca Christiana Christensena pobijedio je tehničkim nokautom u sedmoj rundi. Bio je to jedini njegov profesionalni nastup koji je izravno prenosila mađarska državna televizija.

Puskas i Kubala platili navijače u Madridu

Zanimljiv je bio i njegov meč protiv bivšeg španjolskog toreadora Josea Folleda u prosincu 1963. pred 16 tisuća gledatelja u Madridu. Papp je dominirao i nekoliko puta rušio 11 godina mlađeg suparnika, da bi u osmoj rundi sudac napokon prekinuo meč.

Za svog sunarodnjaka uz ring su navijali Puskas i još jedan slavni mađarski nogometaš - Laszlo Kubala. Međutim, nisu bili jedini.

"Brate, odakle toliko mađarskih navijača u Madridu?", pitao je Puskasa zbunjeni pobjednik.

"Nema ovdje nijednog Mađara osim nas i tvog trenera. Kubala i ja angažirali smo nezaposlene Madriđane, platili smo im ulaznicu i dnevnicu da navijaju za tebe", odgovorio je golgeter Real Madrida.

U posljednjoj obrani profesionalne europske titule i posljednjem meču u karijeri, 9. listopada 1964. godine u Beču, Papp je bodovno nakon 15 rundi pobijedio Britanca Micka Leahyja. Mjesec dana ranije Leahy je izgubio od još jednog boksačkog velikana - Sugara Raya Robinsona.

Boksački fanovi i danas žale što se dvojica najvećih majstora srednje kategorije - Papp i Robinson - nikad nisu sreli u ringu. To bi bila prava boksačka rapsodija s neizvjesnim ishodom, no dok se Papp probijao u svjetsku elitu, pet godina stariji Robinson već je bio na zalasku karijere. Iako je slavni Amerikanac sredinom 60-ih godina često nastupao u Europi, nije im bilo suđeno da boksaju međusobno.

Dva desetljeća vodio je reprezentaciju

Nakon petogodišnjeg odmora od boksa, Papp se na inicijativu svog dugogodišnjeg mentora Adlera posvetio trenerskom pozivu. Od 1969. do 1992. s manjim prekidima uspješno je vodio mađarsku reprezentaciju. Neki mađarski boksački kroničari tvrde da je Papp još godinama nakon umirovljenja, već blizu 50. rođendana, bez ikakvih problema boksao s najmanje dva desetljeća mlađim mađarskim reprezentativcima koje je vodio kao izbornik. Navodno su se pritom događali i neki nokauti.

Nakon Pappa više nijedan europski boksač nije uspio osvojiti tri olimpijska zlata (samo ih je nekoliko uspjelo dvaput slaviti na olimpijskim turnirima), ali njegov su uspjeh ponovila dvojica kubanskih teškaša. Teofilo Stevenson osvojio je zlatne medalje u Münchenu 1972., Montrealu 1976. i Moskvi 1980. godine, a Felix Savon u Barceloni 1992., Atlanti 1996. i Sydneyu 2000.

Na početku karijere Papp je dvaput gostovao u Hrvatskoj i boksao protiv naših najboljih srednjaša. Mađarski reprezentativac redom ih je pobjeđivao, iako je u to vrijeme imao tek dvadesetak nastupa. Josip Devčić jedini je izvukao neodlučeno.

Ratko Zvrko, kasnije poznati novinar i pjesnik, autor "Grge Čvarka", izgubio je od Pappa 1947. godine u Zagrebu odlukom bodovnih sudaca. Zvrko je kasnije ispričao kako su kraj dvoboja dočekali u kontradiktornom raspoloženju; Papp nezadovoljan što nije uspio nokautirati hrvatskog boksača, a Zvrko sretan što je ostao na nogama.

Četiri godine kasnije, na Europskom prvenstvu u Milanu, prvak Jugoslavije u polusrednjoj kategoriji, Zagrepčanin Velimir König, imao je nesreću već u četvrtfinalu boksati protiv Pappa. Mađarski šampion pobijedio je na bodove i nekoliko dana kasnije osvojio svoje drugo europsko zlato.

Obiteljski život podredio je boksu

Laci Bácsi ili Ujak Laci, kako su ga zvali Mađari, umro je 2003. u Budimpešti nakon što je posljednjih desetak godina bolovao od Parkinsonove bolesti, kao i mnogi boksači.

"Toliko je volio svoj sport da je obiteljski život podredio boksu. Trenirao je svakog dana. I nedjeljom i praznikom. Njegova je upornost možda bila i veća od njegova talenta. Kad je jednog božićnog jutra krenuo na trčanje, sjećam se da sam ga pitala kamo je pošao, a on mi je odgovorio: 'Mog suparnika nije briga što je danas Božić'. Želio je biti najbolji, novac mu nikad nije bio najveći motiv, čak ni kad je postao profesionalac", ispričala je o svom suprugu Zsoka Papp.

Papp je do kraja života bio uvjeren da je imao dobre šanse osvojiti svjetski naslov, jer je pobijedio nekoliko boksača koji su kasnije pobijedili Giardella. Svjetsko boksačko vijeće (WBC) dalo mu je 1989. temelja za takvo razmišljanje, proglasivši ga najboljim amaterskim i profesionalnim boksačem u povijesti srednje kategorije.

"Da biste bili dobar boksač, svakako morate znati točno procijeniti udaljenost do suparnikovih šaka i nikada ne zatvarati oči. Morate imati miran i sređen obiteljski i društveni život, bez novčanih problema i bez mržnje prema ikome", glasio je Pappov recept za uspješnu boksačku karijeru.

Njegov sunarodnjak Gyula Grosics, vratar slavne mađarske nogometne Lake konjice, ovim se riječima oprostio od Pappa:

"Laci i ja smo bili prijatelji, ali mislim da to mogu reći i svi moji kolege iz reprezentacije. Moja najdraža uspomena na njega potječe iz Helsinkija. Nakon što smo pobijedili Jugoslaviju u finalu, jedva smo stigli na njegovu finalnu borbu. Pratili smo s tribina kako Papp osvaja posljednje, 16. zlato za Mađarsku na tim Olimpijskim igrama. Bio je zaista poseban sportaš i posebna osoba".