PETAR KRPAN hrvatska je nogometna ikona. Bez pretjerivanja. Nogometna, ali i životna priča tog Osječanina bajkovita je ili, kako češće volimo kazati, filmska. Hrvatski je klupski, ali i reprezentativni nogomet obilježio kao rijetko tko.

 

Karijeru je započeo u strašnom Osijeku, možda i najjačem ikad, onom za koji su igrali Vukoja, Bičanić, Beširević, Žitnjak, Ergović, Špehar… Na Gradskom vrtu je igrao pet godina, a onda je zaradio poziv Ćire Blaževića u reprezentaciju, s kojom je u Francuskoj uzeo svjetsku broncu. Karijeru je potom nastavio u lisabonskom Sportingu, a onda u União Leiri. 2001. vratio se u Osijek, a onda prelazi u Zagreb s kojim osvaja naslov prvaka Hrvatske. Zatim slijede splitske godine. S Hajdukom je u dvije sezone osvojio naslov prvaka, Kup i Superkup. Vraća se u Portugal, a onda s Rijekom osvaja Kup 2006. Nakon kratke epizode u Kini, vraća se u Hrvatsku, odijeva dres zaprešićkog Inkera, a igračku karijeru zaključuje u rodnom gradu 2008. igrajući za lokalni Grafičar.

 

U međuvremenu je s Markom Babićem, još jednim Osječaninom i bivšim reprezentativcem, otvorio privatnu nogometnu Akademiju, a odnedavno je izbornik hrvatske U-17 reprezentacije i instruktor u Savezu.

 

U subotu derbi na Poljudu igraju Hajduk i Osijek, dva Krpanova kluba, pa smo baš njega zamolili za najavu utakmice. Također, s bivšim Vatrenim razgovarali smo o aktualnom stanju u hrvatskom nogometu, o predstojećim izborima za predsjednika HNS-a - Krpan nam je otkrio koju stranu podupire - a prisjetili smo se i nezaboravne 1998.

 

''Očekujem dobru utakmicu. To je najmanje što mogu očekivati kad igraju Hajduk i Osijek. Ipak, mislim da oba kluba mogu i moraju puno bolje. Osijek je u Europi napravio nekoliko fantastičnih, rekao bih i senzacionalnih rezultata, a onda bodove redovito gubi na nekim takozvanim malim utakmicama. No, zadovoljan sam. Nakon puno godina četiri naša kluba ostala su tako dugo u Europi, izbacili su jake protivnike i pokazali su da HNL nije baš za podcjenjivanje. Osijek je možda platio danak igranju na dva fronta, no posao koji su napravili trener Zekić i nova uprava kluba fantastičan je i to me čini ponosnim'', kazao nam je Krpan pa je nastavio:

 

''S druge strane, Hajduk je posve drugačija priča. Svake godine isto. Na početku sezone najavljuju se velike stvari, a onda dođe jesen i Hajduk je u takvom bodovnom zaostatku da dolje svi dižu ruke od sezone. Hajduk je moj klub, tamo sam proveo nekoliko nezaboravnih godina i boli me kad vidim da se klub takve tradicije nikako ne može približiti naslovu prvaka. Što se tamo događa, zašto je to tako, ne znam, mislim da svi oni kojima je Hajduk pri srcu moraju dobro sjesti i još bolje razmisliti. Ne mogu shvatiti da klub kao što je Hajduk od 2005. nije bio prvak. To mi je neshvatljivo i tužno. Traži se uzrok u upravama, pogrešnim igračima, trenerima… Možda je sve to točno, ali siguran sam da je problem puno dublji. Na koncu, imate i Torcidu. Hajduk je klub navikao na naslove i kad njih nema, svi su pomalo ludi, najviše Torcida.''

 

 

 

''Apsolutno ne. Prezadovoljan sam i kad se osvrnem, vidim da sam imao zaista krasnu karijeru. Presretan sam što sam i danas u nogometu. Nakon što sam završio s aktivnim igranjem, s Markom Babićem sam otvorio školu nogometa, danas sam instruktor i izbornik U-17 reprezentacije. Radim ono što volim, radim s djecom i u tome uživam.''

 

 

''Prekrasno. Ne mogu vam opisati kakav je to divan osjećaj. Imam zaista sjajnu generaciju, nekoliko nevjerojatno talentiranih klinaca. Izborili smo elitnu skupinu, pobijedili smo Albaniju i Lihtenštajn i sa Španjolskom smo igrali 1:1. Prvi smo u skupini ispred Španjolske, a znate i sami kakve oni rezultate postižu u mlađim kategorijama u zadnjih 20 godina.''

 

 

''Nekad je bio puno jači, ali tada su igrači puno dulje ostajali u Hrvatskoj i klinci nisu odlazili van u ovako velikom broju kao danas. Danas se gotovo svi klubovi bore za puko preživljavanje i teško je nekom klubu zadržati mladog talenta ako mu dođe dobra ponuda. Na koncu, ljudi u Hrvatskoj općenito teško žive i meni je jasno zašto roditelji sve češće prihvaćaju ponude bogatih stranih klubova. Takve je stvari nemoguće spriječiti, nažalost, ali to nije samo problem u Hrvatskoj. Pogledajte što se dogodilo jednoj Nizozemskoj. Igrači im rano odlaze vani, njih 80 posto zbog toga propadaju, a ceh plaća nacionalna selekcija. Ne mogu vjerovati da je jedna Nizozemska propustila otići na drugo veliko natjecanje u nizu. Pa vidite što se dogodilo Talijanima. A Hrvatska je opet tu, na svjetskom prvenstvu.''

 

 

''Joj, muka me hvata kad se sjetim te utakmice. Što da vam kažem, klasičan slučaj hrvatskog nogometa. Dominiramo cijelu utakmicu, napadamo, bili smo bolji od njih i onda na samom kraju primimo onakav glupi gol. Pa i u Rimu je bila slična priča. Bili smo ravnopravni s njima i onda nam zabiju ni iz čega u 93. minuti. Kad je ovo ljeto Hajduk protiv Evertona primio gol s centra, uhvatio sam se za glavu. Je li moguće da nam se stalno događaju iste stvari?''

 

Petra Krpana je ipak najviše obilježila reprezentacija, Mundijal u Francuskoj i priča koja se baš tamo zakotrljala. Sa svega 17 godina Krpan je s puškom u ruci branio svoj Osijek, a sedam godina kasnije, u znak zahvalnosti, kapetan Zvone Boban cijelo je prvenstvo nosio oko vrata baš Krpanovu akreditaciju. Krpana smo upitali kako se osjećao kad je shvatio da će postati dijelom momčadi koja je obilježila hrvatski, ali i svjetski nogomet.

 

''Prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj u Zagrebu je odigrana utakmica između Hrvatske i reprezentacije koju su složili novinari. Vodio nas je Luka Bonačić i odigrali smo odlično. Bilić, Štimac, sve legende oko mene, a ja im pokušavam zabiti gol. Sjećam se da sam im par puta pobjegao pa su mi vikali 'Mali, ajde, smiri se malo, gdje žuriš?' Odgovorio sam im: 'Žurim zabiti vam gol.'' Tada me je Ćiro zapazio i odmah je pitao tko je ovaj mali. Pratio me na par sljedećih utakmica i dobio sam poziv za posljednje pripreme. Naravno, nisam se nadao ničemu, a pogotovo ne da ću vidjeti Francusku. Imali smo strašne napadače, tamo je bio Vlaović, Igor Cvitanović, Bokšić.

 

Međutim, dogodio se najprije 'slučaj Cvitanović', nakon kojeg je Ćiro vratio Igora kući, a onda je Bokšić ozlijedio koljeno i otpao je. Čak ni tada nisam vjerovao da ću ići na SP. Bili smo u Poreču i Ćiro je čitao sastav koji ide u Francusku. Pročita najprije 'Broj 1, Dražen Ladić, broj 2 Petar Krpan'. U tom trenutku nisam znao gdje sam i sjećam se da je Davor Šuker sjedio pored mene. Dižem se ja i odlazim. Pita me Davor: 'Gdje ćeš ti?' Samo sam mu rekao: 'Odo ja vani'' i napustio sam salu, dok su me svi blijedo gledali. Taj osjećaj nemoguće je opisati.''

 

 

''Ha-ha, da, da. Taj promašaj protiv Rumunjske mi je na neki način obilježio karijeru. I danas, premda je prošlo skoro 20 godina, nađe se netko od prijatelja da me zadirkuje zbog toga. Neka sam ja to promašio, baš me briga, bitno je da se sve poklopilo i da smo mi osvojili treće mjesto na svijetu.''

 

 

''Neki stalno pričaju o podjelama. Ne slažem se s tim. Ja, kao Slavonac, igrao sam i u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu. Dakle, u sva četiri naša najveća grada i reći ću vam odmah da ne vidim nikakve podjele. Možemo se mi slagati ili ne slagati oko nekih stvari, ali reprezentacija je svetinja i ti dečki dobro znaju što znači igrati za Hrvatsku. Te 1998. nismo ni mi ispraćeni s nekom velikom euforijom, ali utakmicu po utakmicu atmosfera se dizala i vidjeli ste kako je to na kraju izgledalo kad smo se u domovinu vratili s medaljom. Sjetite se i posljednjeg Eura. Nakon pobjede protiv Turske, pa onda nakon Španjolske, cijela zemlja je u euforiji dočekala Portugal. Ne bih rekao da danas reprezentacija nema podršku. Bio sam na utakmici protiv Grčke. Bila je prekrasna atmosfera. Taj huk koji se čuo kad bi Luka krenuo, a za njim svi ostali. Bilo je za naježiti se. Oko sebe sam vidio roditelje s djecom, čitave obitelji, prekrasno navijanje. Mislim da se baš kroz nogomet najbolje vidi to naše zajedništvo jer nitko me neće uvjeriti da ako u Rusiji napravimo pravi rezultat da Hrvatska neće gorjeti u pozitivnom smislu.''

 

 

''Svatko ima pravo misliti svojom glavom, no izbori će pokazati pravo stanje stvari. Tko je u pravu, a tko u krivu. Pet godina radim kao instruktor s djecom. Upravo smo sad u Šibeniku s generacijom klinaca rođenih 2004. Nama ne fali baš ničega. Savez nam je omogućio savršene uvjete i to treba cijeniti. Mislim da Davor radi odličan posao. Slažem se da infrastruktura mora i može biti bolja. Ali, ne može to rješavati samo HNS, ako nema adekvatnu podršku države. Sad smo bili na turniru u Mađarskoj. Nemate pojma kakve uvjete oni imaju. Mađarska država je tamo napravila 25 stadiona, a sve to uz blagoslov Orbana. Jasno, svi znamo kakva je socijalna situacija u Hrvatskoj i glupo bi bilo nešto očekivati preko noći, ali država mora pomoći. Vani mi ljudi prilazi i čude se odakle mi stalno izvlačimo talente. U svakoj generaciji imamo po nekoliko wunderkinda. Talentirana smo nacija, nogometna smo nacija, dajmo podršku nogometu. Od samostalnosti nismo bili na samo dva velika natjecanja, a ima nas četiri milijuna. Dakle, nije sve crno kako neki kažu, ima tu i jako puno dobrih stvari.''

 

 

''Naravno. Tu su moji prijatelji, ljudi s kojima radim, Ante Vučemilović i Davor Šuker. Naravno, u odličnim odnosima sam i sa Šimićem, Stanićem, Vlaovićem. Često igramo za veterane, družimo se, popijemo piće. Ovo je nešto što dečki žele. Neka pokušaju, izbori će sve pokazati.''