HRVATSKU vaterpolsku reprezentaciju u ponedjeljak, 29. kolovoza, očekuje start Europskog prvenstva u Splitu, koje će naši predstavnici započeti u skupini B, u kojoj se nalaze s Maltom, Francuskom i Grčkom. Nepuna dva mjeseca nakon Svjetskog prvenstva, na kojem su bili četvrti, izabranike Ivice Tucka čeka novo veliko natjecanje, ovoga puta na domaćem terenu.

Utakmice u Splitu će u ulozi člana stručnog savjeta HVS-a pratiti i legendarni Ratko Rudić, koji je u tom gradu započeo svoju sjajnu igračku karijeru, nakon koje je uslijedila još uspješnija trenerska. Rudić je neosporno najveći vaterpolski trener svih vremena, koji je na samom vrhu proveo gotovo 40 godina. 

Nikad nije dozvolio da ga pregazi vrijeme

Jedna je od najtrofejnijih osoba u povijesti sporta uopće i ima olimpijska zlata s Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom. Popis trenera koji su toliko dugo ostali konkurentni veoma je kratak, a Rudić je na njega dospio zahvaljujući spremnosti na razvijanje, usavršavanje i neprekidno učenje.

Usprkos silnim uspjesima nije postao tvrdoglav ni dopustio da ga pregazi vrijeme, već je shvaćao da se sport razvija i zahtijeva prilagodbe te je često i sam bio taj koji ga je vukao naprijed. U intervjuu za Index govorio je o nadolazećoj generaciji hrvatskih vaterpolista, Europskom prvenstvu, svojoj karijeri te aktualnim temama iz trenerske struke. 

Što očekujete od nadolazećeg Eura?

Vjerujem u mogućnosti naše reprezentacije, koja je na Svjetskom prvenstvu imala zaista dobar nastup, nažalost, samo do posljednje dvije utakmice, polufinala i one za treće mjesto. Smatram da je od ta dva poraza bio zaslužen samo onaj protiv Španjolske, dok smo protiv Grka zaslužili više. Novoj generaciji će puno koristiti iskustvo takvih utakmica, bilo ono dobro ili loše.

Španjolci nam postaju prava crna mačka. Zašto ih ne uspijevamo pobijediti i konstantno ne pronalazimo odgovor na njihovu "M" zonu?

Prije svega treba naglasiti o koliko kvalitetnom protivniku se radi, smatram ih glavnim favoritom ovog Europskog prvenstva uz Talijane. Španjolci u ekipi imaju igrača koji funkcionira poput trenera u bazenu, što je ogromna vrijednost, a to je Felipe Perrone. 

Koliko im znači, vidjelo se na utakmici Svjetske lige, kada je protiv Srbije prikupio tri osobne, nakon čega su Srbi lako pobijedili Španjolsku, koja je s Perroneom imala vodstvo. On drži konce igre u rukama. Posložena su ekipa s taktičkom inteligencijom i uhodanim mehanizmima. Španjolci nisu crna mačka samo nama nego gotovo svima ostalima. 

Spomenuli ste novu generaciju hrvatskih vaterpolista. Vidite li u nekom od mlađih budućeg lidera reprezentacije? Je li to možda Marko Žuvela? 

Teško je to sada reći, za Žuvelu ili za ikoga. Liderstvo nije osobina koja nužno ima veze s igračkom kvalitetom. Lider uopće ne mora biti najbolji u bazenu ili tehnički najpotkovaniji, to je nešto sasvim drugo. Iz svog trenerskog iskustva sam naučio da nisu uvijek nužni najtalentiraniji i najkvalitetniji, nego ti trebaju oni koji najbolje funkcioniraju u najtežim situacijama.

Uzdao sam se u igrače za koje sam vjerovao da će se u najtežim situacijama ponašati najbolje. Nisu svi svjetska klasa, već svatko ima svoj zadatak. To čini ekipu i tako ekipa funkcionira. Otpisao sam više vrlo dobrih igrača kada sam procijenio da nisu pogodni za ekipu. Proces stvaranja ekipe zahtijeva vrijeme. 

Vaša trenerska karijera krenula je u mlađim kategorijama Partizana i jugoslavenske reprezentacije. U posljednje vrijeme Hrvatska u kategorijama poput U-17 i U-19 osvaja puno manje odličja nego ranije, imamo li problem u radu s mladima?

To jest jedan od naših problema. Analiziramo ih i poduzet ćemo određene korake. U drugim zemljama se u mlađim kategorijama naprosto radi više nego kod nas. Svi zajedno, Savez i klubovi, moramo podići nivo rada s mladima, kvalitetu i kvantitetu. Zahtjevi za igru su danas još veći, a mi ne radimo ni koliko smo radili ranije.

Naravno da to dolazi na naplatu. Nije to samo pitanje kategorija od 18, 19 godina. Ja govorim o radu s onima mlađima od 13 godina, tu moramo izvršiti najveći udar. Tu se moramo najviše angažirati. Kada to riješimo, ponovno ćemo imati rezultate. 

Poznati ste po multidisciplinarnom pristupu sportu i stalnim pokušajima poboljšanja metodologije rada. Kolike ste stručne stožere imali u mlađim kategorijama početkom osamdesetih i kasnije u A reprezentaciji, s kojom ste osvojili olimpijsko zlato u LA-u i Seulu?

Imao sam velik stožer, čak i s klincima. U toj Partizanovoj školi izraslo je puno olimpijskih medaljaša. To je bilo prije 40 godina. Nismo bili na stupnju razvoja kao danas, ali i tada smo nastojali biti ispred svog vremena. Trudili smo se biti multidisciplinarni, proučavali smo dostupnu literaturu.

Primjenjivao sam nove stvari koje sam tamo pronalazio. Povezivao sam se s fakultetima, institutima, ekspertima, psiholozima. Kod nas je jedan od problema rada s mladima to što dolaze treneri i instruktori koji nisu dovoljno obučeni, koji nemaju dovoljno znanja. S djecom bi morali raditi veoma sposobni i stručni treneri. 

Spomenuli ste stupanj razvoja. Danas je tehnologija sve prisutnija kao pomagalo u svim sportovima, ali u konzervativnijem dijelu trenerske struke postoji otpor tome. Nekima je "laptop-trener" pojam s negativnim konotacijama. Što mislite o tome? 

Sve češća upotreba tehnologije je normalan i očekivan napredak u radu trenera. Naravno, uvijek postoje principi u radu koji se moraju poštovati, koji nemaju veze s tehnologijom, imaju veze s tvojim znanjem o materiji, o upravljanju ekipom, o komunikaciji.

Ja bih volio da se svi treneri koriste modernim tehnološkim pomagalima i da metode postaju drugačije i modernije. Apsolutno to podržavam. Za mene "laptop-trener" nema ama baš nikakve negativne konotacije.

Jeste li Vi nailazili na otpor kada ste kao mladi trener pokušali uvoditi inovacije? 

Ja sam već u ono vrijeme, prije 40 godina, kada su se vrlo malo koristile videoanalize i statistike, radio razne eksperimente. Koristio sam određena pomagala i eksperte koji bi mi dali informacije i naravno, i tada je bilo trenera koji su smatrali da to nije potrebno, da je dosta da imaš vlastito iskustvo i tako vodiš ekipu, ali za mene nije.

Mi smo tada, dok nije bilo dronova i kamera poput današnjih, na veliki ekran projicirali snimke taktičkih vježbi. To su sve dobre stvari. Svaka ta inovativnost je u redu ako daje određeni efekt. Ako si ti to uspio prenijet ekipi, ako ekipa to prihvaća, sve je dobro.

Ogroman dio eksperimenata koje sam radio sam odbacio jer nešto što ne možeš uključiti u trening mi nije bilo opcija. Trener mora dobiti što više informacija, prenositi ih ekipi, a sama igra i rezultat će pokazati koliko je to imalo efekta.

Koje ste konkretne novitete uvodili?

Želio sam sve podatke čim prije imati na ekranu, sve moguće statistike. Zato sam mjerio milijun stvari, pogotovo za vrijeme treninga, ali i utakmice. Mjerili smo laktate i pulsaciju. Uz današnju tehnologiju je to puno lakše, postoje uređaji koji mjere svašta, a ja sam to izračunavao sam, mjerio štopericom, dobio bih iste rezultate, samo na nešto teži način.

Znao sam tražiti dozvole da donesem elektrode i mjerim pulsaciju na utakmici, a onda bismo poslije nekog vremena igračima vadili krv i mjerili laktate. Točno bih znao u kakvom je tko stanju. To smo radili za rezultat, a za prevenciju ozljeda služi teretana. Poslije nekog perioda i određenih akcija znao bih tko je pod laktatima, zakiseljen i iscrpljen i onda bih ga vadio, imao sam egzaktne podatke.

Vratimo se malo na Vašu igračku karijeru. Kao dijete ste živjeli posvuda, Beograd, Zadar, Split... Nakon što ste igrački stasali u Jadranu, odlučili ste se za Partizan. Kako je došlo do toga?

Živio sam u Zagrebu jer je Jadran tada igrao samo ljeti. U državi su bila dva velika kluba - Mladost i Partizan. Mladost je rezultatski bila uspješnija, ali su imali stariju ekipu. Onda je upravo iz Dalmacije puno igrača otišlo u Partizan, bilo je tu puno mog društva s Korčule, iz Šibenika, Splita. Uvijek sam govorio da su vaterpolisti tada u Beogradu imali vrlo visok renome, u gradu smo možda i bili veće face od nogometaša.

Bilo je to 1971. i u Partizanu smo formirali grupu vrlo talentiranih igrača. Osam godina u nizu smo osvajali državno prvenstvo, a dva puta smo bili prvaci Europe. Motiviralo me biti u sredini koja će mi omogućiti da se što bolje razvijem kao igrač, ali i ostvarim dobre rezultate. Bio sam vrlo ambiciozan i želio sam rezultate. 

Kako je u Vaše vrijeme izgledao odgoj trenera, jeste li imali podršku državnih institucija? 

Postojala je institucija koju smo zvali Sofka, odnosno Savez organizacija za fizičku kulturu. Oni su svim trenerima u ono vrijeme omogućavali da se non-stop educiraju, seminari su bili neprestani, uvijek smo imali dobru komunikaciju. Vrlo rano sam odlučio da ću se baviti trenerskim poslom, a na DIF-u sam studirao s uživanjem.

Literatura nam nije bila dostupna kao danas, ali sve zanimljivo što bismo pronašli smo i primjenjivali. Po pitanju fizičke pripreme dosta smo kopirali od SSSR-a i SAD-a, čitali smo knjige njihovih plivačkih trenera. U tehničkom i taktičkom dijelu uzor su nam bili Mađari, koji su individualno bili najbolji igrači i tehnički najkvalitetniji.

Povezali smo mađarsko-sovjetsku školu i stvorili našu, koja je na kraju bila najuspješnija. Između dva olimpijska zlata smo potpuno dominirali. Mađari su htjeli raditi s nama jer su nas i naš rad gledali kao avangardu. Bili smo ispred ostalih po fizičkoj spremi i taktičkim rješenjima.

Kao trener ste zbog autoriteta i strogoće imali nadimak Tiranin. Je li bilo izazovno sa samo 35 godina nametnuti se svojim dojučerašnjim suigračima kao novi izbornik? 

Imao sam pravila ponašanja s kojima sam ih odmah upoznao, znali što tražim od njih i kakav odnos moraju imati. Bio sam mlad, ali već izgrađen trener, svi su znali moje ponašanje i stav. Smatrao sam da prema svim igračima moram imati isti odnos, što uključuje i one kojima sam bio suigrač.

Dao sam im do znanja da moraju prihvatiti da sam ja sada trener, a oni igrači te da u našem poslu ne postoje prijateljstva i povlašteni odnosi. Oni su to odmah shvatili i nismo imali velikih problema.

Nakon Jugoslavije otišli ste u Italiju, s kojom ste devedesetih osvojili apsolutno sve, Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo, dva Europska prvenstva, Svjetski kup te dva puta Mediteranske igre, ali na početku nije sve bilo idealno. Kako ste od njih napravili velesilu? 

Odmah u startu smo imali jedan konflikt. Talijanski igrači su individualno bili dobri, razumijevali su igru i imali su taktičku inteligenciju, ali imali su jedan pristup koji meni nikako nije odgovara. Smatrali su da se fizički ne mogu suprotstaviti ekipama s Balkana, Mađarima i Rusima, inzistirali su na zonama i izbjegavali su kontakt-igru.

Objašnjavao sam im da prave ustupak protivniku. Vaterpolo je na temeljnoj razini borba igrača protiv igrača. Moj igrač treba pokazati da je jači, da ima više želje, da se ne plaši. Nije u pitanju samo snaga, u pitanju je trening. 

Sve ovisi o tvom treningu, o radu, jesi li u stanju za konfrontaciju. Kad jesi, onda je lakše birati taktiku, ali ne smiješ u startu uzmaknuti, dati suparniku prednost. To je čista prednost, ako uđeš u bazen a smatraš da se ne možeš suprotstaviti. 

Kako ste poboljšali njihovo samopouzdanje?

Ono se stječe jedino treningom. U Italiji se tada vrlo malo radilo na razvoju snage, malo treninga na suhom i u teretani, a ja sam na tome inzistirao. Smatrao sam da igrač mora biti fizički sposoban jer je onda i mentalno jači.

Naišao sam na otpor i u prvoj godini je bilo tenzija između mene i ekipe. Na kraju sezone smo sjeli i ja sam, kao i svugdje, izložio kakav će biti program ubuduće, pa smo postigli neke dogovore. Program sam uvijek mijenjao, odnosno unaprjeđivao.

Ima li razlike u položaju trenera nekada i sada? Na čemu mislite da mlađi kolege moraju inzistirati ako žele postići rezultat? 

Na primjerima Sofke i Jugoslavije o kojima smo pričali vidi se da su treneri nekada bili centralne figure u sportu. Ne samo tako da su oni ti koji direktno rade s igračima nego je trener zaista bio i centralna figura oko koje se sve vrti. Naravno da su svoju ulogu imali igrači, pomoćnici, ali trener je bio spona u svim pravcima.

Ako trener ima sposobnost moderirati komunikaciju između više elemenata istog kolektiva na pravi način, onda je pola rezultata već tu. Danas se trenerima previše ulazi u posao. Ja sam uvijek imao apsolutnu autonomiju, nisam dozvoljavao bilo kome da mi se upliće u rad ili utječe na mene. Naravno, kritike i informacije su potrebne, ali nitko mi nije mogao reći tko će igrati.

Trener čini greške kao i svi. Ja sam zato na kraju svake sezone radio detaljnu analizu. Cijeli život sam se popravljao i usavršavao. Nikad nisam stao i pomislio da imam svoj način rada i da je to to, da znam sve. Ne, uvijek sam išao dalje.