Foto: Hina 

PSG, po mnogima dark horse ovogodišnjeg izdanja Lige prvaka, izbacio je Chelsea, ali duže od rezultata vjerojatno će se pamtiti sposobnost Blancove momčadi da oscilira na bazi jedne utakmice od samih favorita za vrh, do tek prolazne stanice jačih klubova. Kao i nakon prvog susreta, dobili smo više pitanja nego odgovora.

Angel sam na svijetu

Za razliku od prvog susreta u kojem je Chelsea odigrao utakmicu s vjerojatno najmanje grešaka tokom cijele sezone, prvih 25 minuta susreta pripada samom dnu kvalitete njihovih izvedbi. Visoki pritisak koji je nalikovao na nešto između presinga na čovjeka i samo visoko postavljene pasivne zone imalo je za posljedicu čitavu veznu liniju izvučenu daleko od obrane, bez pravog pritiska na čovjeka koji daje pas. Najviše je profitirao Di Maria - vrlo usko pozicioniranje, gdje je umjesto krila de facto igrao dodatnog veznog, značilo je da se konstantno javlja kao višak između linija. I dok su Ibrahimovića u takvim izletima ipak vjerno pratili Chelseajevi stoperi, bekovi domaće ekipe nisu striktno pratili Argentinca koji vjerojatno s manje slobode igra na treningu.

Slaba kompaktnost po dužini terena vrlo je lagano razbijala redove domaćih, i zapravo mogu biti poprilično zadovoljni što već u toj fazi nisu izgubili dvomeč. Od ekipe koja je držala organizirani blok tokom 90 minuta (lani), Chelsea je postao momčad koja individualnim izletima ostavlja rupe, a suparniku omogućava da ih se namami i izolira u skupine od dva ili tri igrača koje se vrlo lako izbaci iz igre i loptom im se dođe iza leđa. Negdje polovicom prvog poluvremena, fokus očitih slabosti zamijenio je strane i PSG je sve više počeo osjećati izostanak Marca Verattija, svojeg najvažnijeg igrača.

No Verratti, no PSG

PSG-ova igra se ove sezone zasniva na dugačkim napadima i čestim restartanjima, suradnji hrpe igrača na malom prostoru i spuštanja prednjih igrača u sredinu ne bi li donijeli brojčanu prednost u veznom redu. Ključna uloga Verrattija leži u sposobnosti da dijagonalom ili povratnim pasom rastereti tako napučenu zonu u sredini terena, što poništava efekte suparnikovog zbijanja, tjera ih na nove obrambene rošade i vrlo brzo PSG stavlja loptu, a samim time i ritam, pod svoju maksimalnu kontrolu.

U ovakvoj postavci, gdje su dva krila igrala izrazito usko, a Ibrahimović duboko, veznjaci su se slabo snalazili. Često se našavši u "bespotrebnoj" poziciji, preblizu nekom iz prednjeg reda koji im je stalno prilazio, i Matuidi i Rabiot su prostor tražili svugdje, a nisu ga nalazili nigdje. Što su se više udaljavali u takvoj potrazi, riskantniji su bili pasovi u sredini terena i slabija međusobna povezanost kostura njihove ekipe, što se manifestiralo na defenzivnoj tranziciji. Jednostavno, veznjaci su bili previše međusobno udaljeni da bi si pomogli.

Tako je Chelsea, poprilično jeftino, s tek minimalnom agresijom u odnosu na presing kakvog igraju Bayern ili Barcelona, zaradio četiri lopte koje je PSG izgubio nesigurnim pasovima u najosjetljivijoj zoni u sredini terena. Bilo je frapantno nejasno kako PSG uspijeva s tolikim brojem igrača imati loše veze i lagano gubiti stabilnost u svojem posjedu, što je samo još jednom potvrdilo postulat da svaka pozicija i kretnja mora biti dio šire slike i izgleda ekipe. Na momente, PSG je podsjetio na haklerske dane iz drugog osnovne, kojeg karakterizira okupacija 10 metara kvadratnih od strane svih igrača na terenu.

PSG se sve više i sve češće gušio u igri - obično kao "ventili" u takvim situacijama posluže igrači uz liniju, ali krila su stajala preusko, a bekovi u liniji sa stoperima, nedovoljno visoko da razvuku Chelseajevu veznu liniju i otvore sami sebi čist koridor za pas.

PSG-ova igra u defenzivi bila je efikasna jedino na momente, prilikom visokog presinga - u trenutku kada bi on bio probijen, PSG je u povratnoj trci pokušao igrati nešto između postavljene obrane i presinga, bez jasnih uzoraka, točno ono što je najveći problem bio i njegovim suparnicima. Utakmica je u jednom smislu zapravo bila festival nekontrole, a sva tri gola se savršeno uklapaju u taj opis - Chelsea je dva gola primio nakon što su se njihovi veznjaci bespotrebno kockali u sredini, izgubili poziciju i otvorili prostor iza svojih leđa, a zabili kada im je takvo kockanje "prošlo".

Utakmicu je definitivno, prije svega na psihološkom planu prelomio Ibrin gol, kada Chelsea više ni govorom tijela nije odavao dojam da vjeruje u preokret, premda su dobar dio drugog dijela bili bolja momčad. Ipak, je li to dovoljno?

Blanc ima kompas, ali je izgubio kartu

Hiddink je u ovom trenutku pružio i bolje od onog što se očekivalo od kluba u rasulu u kakvom ga je zatekao. Nakon potopa već u listopadu, Chelseajeva sezona ionako je definirana kao selekcijski proces za idućeg trenera, po svemu sudeći talijanske putovnice. Očekivati mnogo više od problema koje su zadali Parižanima u datim okolnostima vjerojatno ne bi bilo fer, bez obzira na očite slabosti koje su uzorak. Reakcija Cahilla kod prvog gola gostiju u kojoj najprije kvari ofsajd zamku dobrih metara, nakon čega pušta jednog od najboljih forova svijeta samog, sadržaj je za pismo-jadikovku Lastanu i žaljenje onoga tko ima zadaću takve stvari ispraviti.

PSG je ove sezone plijenio poglede sladokusaca i stratega diljem svijeta, i u prvom dijelu sezone igrao ponajbolji pozicijski nogomet u Europi. Ipak, nešto što je izgledalo kao vrlo potentna osnova – Ibra na lažnoj devetki, krila koja postaju dodatni veznjaci, izlazak i igra od golmana, strpljiva igra i traženje nebranjenog djelića terena, sve je to ostalo u zraku.

PSG je danas dovoljno dobar da porazi i prođe dobre i vrlo dobre klubove, ali ovo je turnir na kojem igraju samo najbolji. Upariti Ibrahimovića na devetki, daleko od prednje linije, s Di Marijom i Mourom koji traže loptu u noge i ne daju dubinu svojoj ekipi znači da PSG ima kroničnih problema sa stvaranjem šansi, kao u prvoj utakmici kada je unatoč totalnoj kontroli jedini igrač koji je probijao i testirao obranu trkom bio Maxwell.

I takav odabir strategije, a posljedično i taktike, sasvim je legitiman, ali nije doveden do kraja - malen stupanj kontrole i loše pozicioniranost po gubitku lopte koja ne omogućava njezino ekspresno vraćanje u posjed nespojivi su s ovakvim stilom igre. Del Bosqueova Španjolska bila je dozlaboga dosadna većini gledatelja, resetirala je napade beskonačno puta, odigravala hrpu pasova koji su se čini bespotrebnima, ali brkati mag na klupi Španjolske takav je stil radikalizirao - Španjolska nije stvarala mnogo, ali je dovoljno čuvali loptu, odnosno nije gubila lopte, da joj ne zabije baš nitko.

I baš se na tim pitanjima, na pola puta između svjetonazora i taktike, ogleda ukupna trenerova ostavština i veličina. A Blanc na tom polju ima možda i posljednju šansu da napravi veliki rezultat s ovom generacijom.

Blanc ide u nekom smjeru, ali ni sam nije siguran koji mu je cilj. A to je najbolja formula da do njega nikad ni ne stigne. Vrijeme je da dokaže da koliko ima između ušiju, ima i između nogu, što je često presudan faktor distinkcije između solidnih trenera, vrlo dobrih i onih vrhunskih. Po riječima velikog Šveda u vrhu njegovog napada, kada je govorio o jednom drugom treneru: Porsche se ne može voziti kao Fiat.