Foto: AFP

SRAMOTA na Wembleyu nije kraj Bilić boysa - jedan poraz to nikad nije, to je tek završni čin "tragedije" koja je počela prošlog ljeta na Prateru jer Hrvatska od Njemačke u Klagenfurtu nije odigrala poštenu utakmicu protiv jakog suparnika.

> Video - Posramljeni: Biliću se piše najteži poraz Hrvatske u povijesti

> Pokrivač: Nema opravdanja, iako dugo nisam igrao lijevog beka

> Bolna statistika: Najveći porazi hrvatske reprezentacije

> Bilić: Ovo je prizemljenje, oboljenje, poraz koji ostavlja trag

> Capellovo najbolje poluvrijeme: Naljutio sam se kada smo primili gol!

Devet lakih, pero-lakih komada koje nam je u dva rujna sprašila Capellova Engleska pokazali su kako je kraj kratkom stažu u prvom šeširu koji su Bilić i njegovi izabranici izborili rezultatima i igrama u kvalifikacijama za Eura i na samom EP u Austriji.

Poraz nije došao kao veliko iznenađenje, jer vidjelo se posljednjih dana da igrači izgledaju kao da idu na stratište, a sve priče su se vrtile oko diplomatskih fraza da idemo izboriti povoljan rezultat i kako će biti potrebno dati "120 posto mogućnosti".

Koliko su mislili ozbiljno, pokazali su na terenu kojeg su dvije godine prije suvereno gazili brišući pod s Englezima. Panika, nemoć, indolencija i stihija carevale su "igrom" hrvatske reprezentacije za koju stvarno nema baš nikakve isprike.

Koliko god Englezi bili bolji, oni koji su večeras predstavljali Hrvatsku, zaslužili su kaznu zbog jadne i bijedne predstave. Runje i donekle Edurado mogu proći. Ostali nikako. Ne samo igrači, ni trener se nije iskazao. Istina, Modrić i Ćorluka su bolno nedostajali, ali što mu je trebao Pokrivač na lijevom boku ili postavljanje Mandžukića na desnu stranu veze, kao alibi za "napadačku" igru? Ova utakmica je dokazala i kako je Luka Modrić bolji playmaker od Kranjčara.

"Bilić boysi" su danas ono što su "Vatreni" bili 1999/2000

Paralela se nameće sama po sebi, jer nakon svjetske bronce "zlatnog sjaja", Ćirolije više nisu palile, a reprezentacija se sunovratila propuštanjem Eura i slabim igrama na SP-u 2000., slično kao što je nakon "skidanja gaća" na penalima protiv Turaka, Bilićeva reprezentacija krenula nizbrdo, a do tada je se glorificiralo i po medijima bojažljivo pitalo "Jesu li bolji čak i od 'Vatrenih?"

Igrače nije imao tko dići niti im pokazati put, jer kapetan i pravi šef reprezentacije se oprostio od nogometa, a izbornik je godinu i pol prije kraja mandata najavio da odlazi. Sve to rezultiralo je kukavičkim (Ukrajina u Harkivu), blijedim (Ukrajina u Zagrebu) i lošim (Bjelorusija u Zagrebu) igrama ljubimaca nacije.

Osim što sada zbog mladosti igrača neće biti potrebna smjena generacija, razlika između ove reprezentacije i one koja je svjetsku broncu zamijenila porazom od Ekvadora, je što je stara garda (koja danas u studijima komentira postignuća nasljednika ili sa sukomentatorskih mjesta dobija priliku lobirati za vlastitu izborničku kandidaturu) nešto i osvojila, dok ova iz ciklusa 2006/10 iza sebe ima tek gorko sjećanje "da bar nismo primili ono protiv Turaka u zadnjoj minuti produžetka".

Vjerovali ili ne, katastrofalni rezultat iz Londona ima i jednu dobru stranu, naravno u kombinaciji s onim u Minsku: Hrvatskoj je više odgovarao poraz na Wembleyu i remi Ukrajine, nego bod izboren u Londonu kombiniran s Ukrajinskim trijumfom kod susjeda. Možda je to ta "sreća koju smo zaslužili, a koja nam je sad vratila" i na koju se, od svih ljudi, pozivao Slaven Bilić?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje