KOŠARKAŠKI klub Partizan bio je na korak do Final Foura u Kaunasu. U četvrtfinalu protiv Reala dobio je prvu utakmicu, u drugoj je u zadnjim sekundama imao ogromnu prednost i trebalo ju je samo mirno privesti kraju. No, Sergio Llull je prljavim potezom faulirao najboljeg igrača Partizana Kevina Puntera i to je bio znak za opću tučnjavu na terenu.

Posljedice kaosa su više pogodile Partizan, momčad s užim kadrom od kraljevskog kluba. Punter je kažnjen s dvije utakmice neigranja, a drugi najbolji igrač beogradskog kluba Mathias Lessort je dobio jednu utakmicu kazne. Kod Reala je Guerschon Yabusele dobio pet, a Gabriel Deck jednu.

Ritam se promijenio, Partizan se u novim okolnostima nije najbolje snašao i Real je s dvije pobjede u Beogradu dvoboj odveo u ključnu petu utakmicu. U majstorici je Partizan počeo fantastično, Kraljevi su bili na koljenima punih 30 minuta, ali ni ogromnih +18 nije bilo dovoljno. Real je prošao među četiri najbolje momčadi Europe, a Željko Obradović je ostao bez šanse da s klubom s kojim je uzeo prvi naslov prvaka Europe nakon 31 godinu uzme i deseti.

S Goranom Grbovićem, legendom Partizana i jednim od najboljih košarkaša Jugoslavije osamdesetih, sjeli smo u restoranu Dejana Bodiroge u centru Beograda i u skoro tri sata razgovora pričali smo o košarci danas i o košarci nekad.

Direktor Štark Arene nam je rekao koliko politika, odnosno Vučić, stoji iza Partizana te nam je objasnio zbog čega, bez obzira na sve, navijači Partizana ne odustaju od svog kluba. Bivši reprezentativac Jugoslavije ne može se načuditi neredu u hrvatskoj košarci i smatra da je nužno za spas iste da hrvatske legende zatome osobne animozitete i taštine, jer imaju dug prema sportu koji im je dao sve. Čuli smo zbog čega obožava profesora Acu Nikolića i Krešu Ćosića, a Miška Ražnatovića baš i ne.

Grbović nam je ispričao što se točno dogodilo na susretu između Jugoslavije i Italije na Eurobasketu 1983., utakmici koja je ostala upamćena zbog najveće tučnjave u povijesti europske košarke. Nakon tog skandala Grbović je ''zamoljen'' da napusti reprezentaciju.

Saznali smo zbog čega se i danas divi Draženu Petroviću i zbog čega prezire film Jednom braća, zašećerenoj američkoj poluizmišljenoj sapunici o odnosu Vlade Divca i Dražena Petrovića.

Najbolji strijelac jugolige 1983. i 1984. nam je prepričao nikad ispričane detalje njegova odnosa s Draženom, otkrio nam je zbog čega je u Jazinama bilo najteže igrati, a čuli smo i tezu da, da nije bilo jednog peha s Vladom Divcem, Jugoplastika vjerojatno nikad ne bi postala najbolja europska momčad 20. stoljeća.

Partizan je imao 2:0, dvije utakmice na domaćem parketu pred više od 20 tisuća gledatelja, 18 razlike u petoj utakmici u Madridu, ali ipak nije uspio. Real ide na Final Four. Zašto?

Kod 18 razlike za nas, Real je bacio sve na rizik, na sve ili ništa. Kad gubiš toliko, kad vidiš da ti utakmica klizi iz ruku, riskiraš. Tu se nismo snašli. Krenuli su na sve ili ništa, počeli su s nekom run and gun košarkom i tu smo se pogubili. Do tada smo stajali odlično, imali smo sjajan ekstra pas i nismo smjeli usporiti. Trebali smo još više ubrzati i dotući ih. Trebali smo nastaviti s našom igrom i dobiti ih 30 razlike.

Kad 15 minuta prije kraja imaš 18 razlike, ne smiješ gledati kako dobiti utakmicu, nego kako ih razbiti. Mi to nismo napravili, stali smo, njima su počeli ulaziti svi šutevi, utakmica je otišla u egal i tada je bilo jasno da smo izgubili. Realu se ogroman rizik isplatio i dobili su nas, ne zbog razlike u kvaliteti, već zbog razlike u želji. To je odlučilo.

Bez obzira na nesretan poraz, košarkaški klub Partizan sad je hit u Europi. Koliko je država Srbija stala iza Partizana?

Stala je nekih 70 posto. 

Po srpskim medijima se da pročitati da Vučić ''zbog mira u kući'' na neki način balansira između dva srpska velikana, pa kao navijač Zvezde njima pomaže u nogometu, a Partizanu daje u košarci. Koliko tu ima istine?

A tko je znao na početku kad je Željko došao što će se dogoditi. Sjećaš se, pa ispali smo od Burse u Eurokupu. Znaš o čemu se ovdje radi? Ne o reciprocitetu davanja Zvezdi i Partizanu, već o tome da je Vučić čovjek koji fanatično voli sport. Kad je sport u pitanju, kad je srpska reprezentacija u pitanju, kad se pojavi netko u srpskom sportu s planom i programom, Vučić će dati novac.

Naravno, kad vidi da je taj plan dobar. Željko Obradović je sam po sebi program. Normalno je da je želio stati iza Partizana. U tom trenutku se sve zaboravlja, tko je navijač Zvezde, a tko Partizana. To je živa istina. Država je puno pomogla. Normalno, Partizan i dalje duguje ogroman novac zbog stvari koje su se dogodile u prošlosti.

Predsjednik kluba je Ostoja Mijailović, tehnokrat, koji je puno toga administrativno sredio i pomogao klubu. Međutim, kad pričamo na tu temu, moramo reći da klub nije firma. Ne može se od kluba napraviti firmu. Partizan ima više od dva milijuna zaposlenih.

To su ljudi koji obožavaju Partizan i koji za njega navijaju. Svi oni pripadaju toj firmi, odnosno Partizanu. Klub je semantičko mjesto gdje se okupljaju ljudi koji će bez ikakvih interesa, zbog jedne dobre ideje, a zarad dobrobiti kluba, napraviti ozbiljan proizvod. Ovaj Partizan je ozbiljan proizvod koji je jestiv za sve one koji su članovi kluba.

Koliko Vučić koristi popularnost Zvezde i Partizana da bi preko sporta prikupljao političke poene i na temelju dva sportska simbola Srbije sebi gradio političku platformu? U kojoj mjeri Vučić koristi činjenicu da je na svakoj euroligaškoj utakmici Partizana preko 20 tisuća ljudi ili stvarno obožava sport?

Na to ću pitanje odgovoriti konkretno, bez ikakve fige u džepu. Vučić je puno pomogao košarkaškom klubu Partizan i točka. Nemojte misliti da ga publika obožava, pa svakakve parole se u Areni mogu vidjeti i čuti, protiv njega i nekih drugih ljudi iz politike. Međutim, ono što je ključno, kad se bavimo sportom, onda se politika zaboravlja.

Vučić je, stojim iza toga, strašno puno pomogao košarkaškom klubu Partizan. Država je stala iza njega i to se osjeća i danas. U samo četiri godine, 2018. i 2022. Beograd je organizirao Final Four Eurolige, a to nije mala stvar. Očito je netko iz vrha Eurolige shvatio da mi ovdje radimo ozbiljan posao.

Nudili smo se i za vrijeme pandemije da u bubbleu organiziramo završni turnir, kad se malo tko želio baviti s tim. Država je stala iza toga, a radilo se o projektu koji nimalo nije bio jeftin. U jednom danu su sve potrebne garancije dali predsjednik i vlada Srbije. Svaka država leži na tri stupa - na znanosti, odnosno tehnologiji, umjetnosti i sportu.

Ne postoji četvrti stup. I nemojte misliti da Vučić pomaže samo nogomet i košarku, Zvezdu i Partizan. Vidi li da je u pitanju nešto ozbiljno i dugoročno kvalitetno, pomoći će. Zvezda je igrala Euroligu više od deset godina, također uz veliku pomoć države. Problem Partizana je bio taj što je bio devastiran klub proteklih desetak godina, sve do dolaska Mijailovića. Porezni dug je ostao i nije mali.

Partizan će taj dug morati platiti, nitko nam to neće oprostiti i tako treba biti, ali stvari idu nabolje. S druge strane, ponavljam, Zvezda je više od deset godina bila sudionik Eurolige i bila je perjanica srpske košarke u Europi. Za to vrijeme Partizan je prilično neuspješno igrao u Eurokupu, a s dolaskom Željka Obradovića najprije smo napravili iskorak u Eurokupu gdje smo ušli u završni dio natjecanja.

Zatim smo od Eurolige lobirali da dobijemo wild card i dobili smo je, ali, normalno, bez pomoći države nismo mogli početi natjecanje. To je činjenica. E sad, pitali ste o reciprocitetu davanja Zvezdi u nogometu, a nama u košarci. Rekao bih da je to daleko od istine. Zvezda je daleko bolja od nas u nogometu. 

Usporedimo li hrvatske i srpske klubove, osim pomoći države Srbije, velika prednost Zvezde i Partizana je što za razliku od hrvatskih klubova, samim tim što niste u EU, ne morate plaćati ogromne poreze na sponzorska davanja. U Hrvatskoj se ti porezi moraju plaćati i samim tim od početka srpski su klubovi u ogromnoj financijskoj prednosti.

Točno, u prednosti smo, ali rekao bih da smo u prvom redu u prednosti natjecateljskog kontinuiteta. Moram biti iskren i reći da osim ove sezone nemamo nekih većih rezultata. No, što je uloga sponzora u Srbiji? Radi se o tome da se neka ekipa koja ima kontinuirano dobre rezultate stalno sponzorira.

Najviše Euroliga, dok klubovi koji ne igraju u elitnom natjecanju dobivaju znatno manje sredstava. Međutim i Zvezda i Partizan su godinama bili pod ozbiljnim pritiscima igrača, naravno, pričam o dugovima. U Partizanu je situacija bila kritična, koja se počela rješavati tek dolaskom Ostoje Mijailovića.

Neki igrači, poput Saše Pavlovića, odrekli su se potraživanja. Ti momci su shvatili da im je Partizan dao više nego što im duguje. Naravno, bilo je igrača koji su do kraja tražili isplatu svojih primanja, ali s njima se administrativno napravio dogovor i situacija je sad neusporedivo bolja nego prije nekoliko godina.

Sličnu stvar je napravila i Zvezda. Partizanu je ostao porez od osam milijuna i morat će ga platiti, tu rasprave nema. U tijeku su akcije među navijačima koji vlastitim donacijama pomažu klubu. To je taj odnos između navijača i kluba, odnos ljubavi i vjerovanja. Ključnu ulogu je napravio Željko Obradović svojim povratkom.

Njegov povratak nije važan samo za Partizan, već za čitav srpski sport. Činjenica da se u Srbiju vratio daleko najtrofejniji trener u povijesti europske košarke velika je motivacija da slično naprave i ostali trener i igrači i jedino tako možemo ozdraviti srpski sport. 

U čemu je tajna Željka Obradovića?

Željko je trener stare škole. Sve što je u svojoj igračkoj karijeri naučio kao igrač, sad primjenjuje kao trener. Nivo njegove metodologije i energija koju ulaže su nestvarni. S Partizanom, Juventudom i Realom je već u prvoj sezoni u klubu osvajao naslove prvaka Europe.

S PAO-om i Fenerom je trajalo, ali to je bio proces i ništa od svega što se dogodilo nije bilo slučajno. Željko je nevjerojatan taktičar i psiholog. U stanju je ekipe koje ne djeluju da pripadaju samom vrhu dovesti na tron. Pogledajte Partizan na početku sezone, a pogledajte ga danas.

Željko je poput grude snijega koju pustiš niz planinu, a onda se pretvori u lavinu. Željko je majstor u tome da, kad je najvažnije, napravi pravu kemiju u svlačionici, da stvori konsenzus među igračima da mu na kraju sezone fanatično vjeruju. Znalac je da iz igrača izvuče maksimum, a onda ga natjera da pruži ne sto posto od sebe, već 150 posto. 

Partizan je ove sezone napravio sjajan rezultat, Euroligu je odigrao fantastično i samo su ga nesreća i bizaran splet okolnosti izbacili s Final Foura. Međutim, koliko taj uspjeh ima težinu znamo li da 90 posto momčadi čine strani igrači? Dejan Bodiroga nam je rekao da nije baš presretan kad vidi takav roster Partizana. Kako gledate na to?

Otprilike isto kao i Dejan. Pitanje je kompleksno pa će biti kompleksan i odgovor. Partizan je danas ozbiljan, profesionalni klub s velikom podrškom države. Sutradan to možda neće biti. Jednog dana će vjerojatno biti privatan klub. Što će tada vlasnik kluba napraviti, to je njegova stvar.

Činjenica je da se već sad integritet kluba gubi s manjkom domaćih igrača, ali situacija je takva. Po čemu je Partizan drugačiji od Reala, Barcelone ili Maccabija? Svi imaju strance. To je greška koja se napravila prije 20 godina i sad je to nemoguće ispraviti.

Nije problem samo u prvom sastavu, pa situaciju s gomilom stranaca imamo i u mlađim kategorijama. Često se šalim da ćemo i u kadetskim kategorijama uskoro na minutama odmora pričati engleski. Pričamo o ogromnom problemu koji moramo riješiti u idućih pet ili šest godina.

Moramo natjerati klince da zavole košarku, ali ne zbog Puntera ili Lessorta, oni će otići, već zbog domaćih igrača. Vidjeli ste atmosferu na utakmicama Partizana. Ti ljudi ne dolaze gledati strance, već domaće klince. Ne budemo li odgajali naše igrače, sve će se pretvoriti u surovi profesionalizam i reprezentacija će izgubiti smisao.

Umjesto da odgajamo našu djecu, dovodit ćemo igrače s 14, 15 godina, klince koji nisu prošli našu školu košarke. Luka Dončić je sa 16 godina otišao u Real gdje su mu implementirali španjolski način košarke, brzu košarku s puno trčanja i pick koji stalno igra i koliko god Luka bio fantastičan, čini mi se da mu nedostaje ono što je simptomatično za našu školu košarke.

Inteligentnu igru. To nešto drugačije vidim samo kod Nikole Jokića. Nikola ne igra košarku, on igra basket. Nikola je prošao školu košarke u Srbiji i zadržao je svoj integritet. Danas imamo to što imamo. Zvezda ima više domaćih igrača od Partizana, ali često se događa da je domaći igrač skuplji od stranca.

Jednostavno zato što domaćih vrhunskih igrača na tržištu ima jako malo. U tome i je najveći problem. Vidiš domaćeg talentiranog igrača i želiš ga dovesti, a onda dolaze prijetnje, ucjene, uplitanje menadžera i kojekakvih likova sa strane. Traže ogroman novac, prijete da će dečka odvesti u Italiju ili Španjolsku.

To je naša svakodnevica. Uzimaju nam igrače od 13, 14 godina. Te takozvane pijace su smrt za košarku. Moramo pod hitno napraviti pravilnik, novi sustav kako bi takve stvari spriječili. Ako bilo koji košarkaški savez u regiji ulaže u svoje reprezentativne selekcije, onda isti taj savez mora raspolagati pravom, ne da trguje, nego da stane iza tog igrača.

Makar da se vrate uložena sredstva u njegovu edukaciju, a ne da dolaze menadžeri i s djecom potpisuju građanske ugovore te ih šalju u nekakve bezvezne lige koje ih upropaste. Takvi igrači se kasnije uglavnom vraćaju s dvadeset i nešto godina, igrački neupotrebljivi i uništeni.

Spomenuli ste negativan utjecaj menadžera. Kakvo mišljenje imate o najutjecajnijem menadžeru s ovih prostora Mišku Ražnatoviću i koliko je normalno da njegov klub Mega nastupa u ABA ligi?

Možda najbolje o njemu govori verbalni duel koji je nedavno imao sa Sašom Đorđevićem. Miško je rekao da bi onaj Partizan iz 1992., koji je bio prvak Europe, danas bio zadnji u Euroligi. Sale mu je lijepo rekao: ''Vjerojatno, ja imam umjetni kuk, Danilović je operirao zglobove, Nakić tetivu i srce, Rebrača ima dva stenta, Dragutinoviću su otišla koljena, a i svi smo već u pedesetim godinama i ne baš u treningu, mada, tko zna...''

Saša mu je odgovorio fantastično. Taj čovjek je po struci pravnik koji ima firmu koja se bavi preprodajom igrača. I to je sve. Nema nikakvo pravo da priča o tome što bi bilo kad bi bilo i da u tom kontekstu spominje Partizan iz 1992. Neka se drži svoje trgovine.

Što se tiče sudjelovanja Mege, koliko znam, on se tamo zbog zakonskih okvira vodi kao predsjednik kluba navijača. Samo formalno ili ne, nije ni bitno, no upitno je koliko čitava ta priča smeta Euroligi i koliko je sudjelovanje Mege u Aba ligi uopće regularno.

Trenutačno u Euroligu i dalje ide klub iz Aba lige. Ovih se dana ozbiljno raspravlja o tome hoće li Zvezda i Partizan dobiti licencu da igraju Aba ligu. To je ozbiljno pitanje jer dogodili se to, nisam siguran da će oba kluba igrati Aba ligu, a onda se postavlja pitanje ima li smisla to natjecanja bez Zvezde i Partizana. Je li itko u regiji spreman da se vrati osnovama košarke u svojoj zemlji? Je li itko u HKS-u ili KSS-u spreman da se resetira i da se krene sve ispočetka? 

Smatrate li da bi to bilo dobro?

Bilo bi ljekovito. Kad kažem ljekovito, u prvom redu mislim ljekovito za hrvatsku košarku, ali i za srpsku. U svakom smislu te riječi. Tada bi puno lakše mogli detektirati igrače, ali ne na način da ih detektiraju ljudi poput Miška Ražnatovića, već operativno tijelo koje će se baviti domaćim ligama.

Konkretno, ne govorim o HKS-u, ako pričamo o hrvatskoj košarci, već o posebnom tijelu koje bi bilo zaduženo samo za to, koje bi moralo biti stimulirano od države i koje se mora strpjeti jedan ili čak dva olimpijska ciklusa. Nitko mi ne može reći da takva liga za osam godina ne bi dala rezultate.

Euroliga se naslonila na sjajne rezultate lige bivše države, pa se pojavila Aba liga, pa Eurokup i to je trajalo godinama, a nitko nije vodio računa o domaćim ligama. Zato smo sad tu gdje jesmo.

Jasno je da se klupska košarka na ovim prostorima više nikad ne može vratiti na ono što je bila prije rata, kad je bila najjača liga svijeta iza NBA-a, ali što možemo napraviti da se barem izvučemo iz bezdana u koji smo upali?

Najprije mora postojati konsenzus svih saveza u regiji koji su zainteresirani da nešto naprave. Potrebno je da svi oni entuzijasti i ljudi koji vole košarku sjednu i ozbiljno razgovaraju. Bez ikakvih osobnih interesa i fige u džepu. Ako treba, neka se i posvađamo, izvičemo jedni na druge, ali ozbiljna debata je neophodna.

Pri tome, ti ljudi koji bi trebali odraditi taj posao ne smiju biti neki bezvezni činovnici, anonimni tehnokrati bez imena i prezimena, već ikone koji su se u košarci potpuno ostvarili i koji nemaju nikakav osoban interes od svega. Tko ima u hrvatskoj košarci standarde veće od Dina Rađe? Toni Kukoč?

Možda, ali Toni živi u Americi i bude li trebalo, siguran sam da bi stao sto posto iza čitave priče. Znam da su pokušali, ali postavlja se pitanje jesu li imali pravu i punu podršku. Sumnjam da jesu. Ključno je da se stvori plan i program koji mora biti apsolutno primjenjiv.

Tek tada, kad donekle ozdravimo, možemo se natjecati u nekoj ozbiljnoj ligi koja će biti vidljiva i u Europi. Što mi danas imamo od Aba lige? Imamo Krku, koja je usred prvenstva napustila natjecanje. Kao, eto, mi se ne bi više s vama igrali. Što je to? Potpuno besmisleno i neregularno. Tim su potezom obezvrijedili sav onaj trud, i to trud koji košta.

Čekamo da vidimo što će odlučiti Euroliga što se tiče Zvezde i Partizana, ali dobiju li oni licence, nisam siguran da je itko u regiji spreman za kompletan reset, koji će tada biti neophodan. Tradicionalna košarkaška središta u Hrvatskoj poput Šibenika, Splita i Zadra su ili uništena ili su pred gašenjem. Ne postoje.

Slično je i kod nas. Čačak, pa Kraljevo, Niš, Novi Sad koji tavori... Tu sad dolazimo do onoga što sam pričao. Neće se ništa promijeniti na silu, već mora postojati višegodišnji proces. Hrvatskoj košarci treba mali poticaj, ostvareni cilj, makar on bio i mali. Tu i mediji moraju odigrati važnu ulogu u animiranju hrvatske košarke.

S druge strane, srpska košarka je također ozbiljno pala. Nismo se plasirali na Igre u Tokiju, na Eurobasketu smo ispali od Talijana, ali mi se hranimo time da smo te sezone imali dva MVP-ja. U NBA ligi to je bio Jokić, u Euroligi Micić. U redu, kvaliteta je pala i kod nas, ali za razliku od Hrvatske, u Srbiji je kult reprezentacije očuvan upravo zbog odazivanja tih igrača.   

Što se sporta u Srbiji i Hrvatskoj tiče, situacija je slična. Politika i kriminal su na velika vrata ušli u sport, no za razliku od Hrvatske, koja je košarkaški dotaknula dno, Srbija od svoje košarke nije odustala unatoč raznim Vučićima, Čovićima, Ražnatovićima... Kako to objašnjavate, s obzirom na to da dolazimo iz iste škole košarke?

Iskreno, mislim da je jedina razlika u rukovodećim kadrovima. Bitno je shvatiti da u ovoj situaciji nitko za jednu godinu ne može napraviti čudo. Ni za dvije, pa ni za četiri. Svaki uspjeh, svaki dobar rezultat je dobrodošao. Uz puno strpljenja i uz još više kvalitetnog rada, siguran sam da bi došlo do ozdravljenja i do napretka.

Eto, za početak bi bilo dobro da Hrvatska izađe iz te grupe s Irskom i Luksemburgom. Nije problem jesi li dotaknuo dno ako si spreman odmah skočiti i ustati. Ako nisi spreman, ako si se zabio u blato, onda tu više pomoći nema. 

Puno bivših velikih hrvatskih košarkaša mi je reklo da je osnovna razlika između hrvatske i srpske košarke struka. Srpski treneri su se naslonili na školu profesora Ace Nikolića koja je iznjedrila Ranka Žeravicu, Moku Slavnića, Vladu Đurovića, Svetislava Pešića, Dudu Ivkovića, Božu Maljkovića, pa na koncu i Sašu Đorđevića. S druge strane, Aco Petrović mi je rekao da krivi Mirka Novosela koji je propustio odgojiti mlađi naraštaj vrhunskih hrvatskih trenera. Što mislite o tome?

Škola Ace Nikolića je univerzalna škola. Ona nije bila srpska škola, nego škola iz koje je učio cijeli svijet. Čitava Jugoslavija je učila od Profe, a on je učio od svojih igrača. Iskreno, ni u Srbiji se više baš ne možemo pohvaliti strukom. Svaka čast Pešiću na svemu što je u karijeri napravio, ali nama je izbornik čovjek od 74 godine.

U ono vrijeme su samo pravi stručnjaci bili u stanju detektirati nekog igrača i napraviti pravu selekciju. To su bili ljudi koji su prije toga bili vrhunski igrači. Ne prihvaćam ove laptop trenere, koji su završili neki seminar i dobili su licencu. To je smiješno. Takvi ljudi bi trebali spašavati hrvatsku ili srpsku košarku.

Ma, dajte, molim vas. Zato kažem, tko je taj koji se košarkaški može približiti standardu Dina Rađe ili Tonija Kukoča? Tko je taj tko njima može reći: ''Ej, ovdje si u pravu, a ovdje nisi?'' Gluposti.

U pamćenju mi je ostao trenutak s minute odmora u polufinalu Eurobasketa 2017. kad je Srbija igrala protiv Rusije. Saša Đorđević je objašnjavao igračima što i kako trebaju odigrati, a iza njega, na nogama su stajale trenerske gromade Željko Obradović i Duda Ivković, koji su samo slušali i šutjeli. U Hrvatskoj je nemoguće da se u ime višeg cilja, a to je reprezentacija, ujedine velikani hrvatske košarke i bar za trenutak zakopaju ratne sjekire.

Ja s puno ljudi iz srpske košarke ne razgovaram. Moka Slavnić ne razgovara ni s kim. Đorđević i Danilović ne razgovaraju 30 godina, a na terenu su disali kao jedan. Možemo se ne voljeti, ne moramo se privatno družiti, ali kad je u pitanju košarka i posebice reprezentacija, tu nema mjesta taštinama i egu.

Svima nama košarka je dala sve, voljeli smo je, sramota bi bilo da joj okrenemo leđa. Meni je to neshvatljivo da se u Hrvatskoj velikani, a bar ih vi imate, ne mogu dogovoriti, sjesti skupa, pa ako treba i posvađati, ali na kraju izaći s nekim dogovorom i ciljem. Alo, to je vaša obaveza.

Bili ste reprezentativac u osamdesetima kad je Jugoslavija bila daleko najjača sila iza Amerike. Otkud takva dominacija?

Čista i surova inteligencija, sloboda koju smo imali te ista škola košarke. Ne moramo početi ni s tim mojim osamdesetima. Vratimo se u sedamdesete, pa i šezdesete. Daneu, Čermak, Gjergja, Korać, Krešo... Mogli smo sastaviti sto fantastičnih petorki. Ti ljudi bi i danas u košarci značili puno.

Taj sudar različitih košarkaških filozofija Ace Nikolića i Ranka Žeravice stvorio je košarkaško čudovište. Profa je gajio kult jake obrane i američke discipline, dok je Ranko više volio run and gun košarku, kakvu vidimo da se sad igra u NBA ligi. Sustav je tada bio puno drugačiji nego danas.

Košarka je tada bila u Jugoslaviji više od sporta i ništa se nije prepuštalo slučaju i stihiji. Kad bi se birao izbornik, najbolji treneri su Savezu predstavili svoj plan program i onaj tko je imao najbolje argumente i ideje, njega bi stručni savjet podržao. Nitko nije bio izabran samo zbog imena i autoriteta.

Nebojša Popović, Bora Stanković, Boris Kristančič, redom genijalci koji su košarku imali u malom prstu, proučili bi detaljno svaki plan i program i donijeli bi odluku. Treba reći da se tako nije izabirao samo izbornik A selekcije, već su preko takvih natječaja birani i treneri mladih reprezentacija.

Također, naš mentalni sklop je bio totalno drugačiji od klinaca danas. Obožavali smo rad, težak rad, voljeli smo košarku i nismo prihvaćali odustajanje. Danas imaš talentirano dijete koje uđe u pubertet i više mu se ne da baviti košarkom. Tada je to bilo nemoguće.

Možete li zamisliti da je netko morao nagovarati Dražena ili Dina da ne odustanu od košarke? Mi smo zaista voljeli košarku, bilo smo joj posvećeni, a želja za igrati u reprezentaciji bila je san svakoga od nas. Kvaliteta je bila brutalna. Gazili smo Talijane kojima su igrali najbolji američki igrači poput Boba McAdooa, Grke i Francuze smo učili košarci...

Nije nam se bilo teško odreći svega, čak i obitelji, samo da igramo košarku. I onda Miško Ražnatović izvali da bi danas Partizan iz 1992. bio zadnji. Što to znači? Da bi i Dražen bio zadnji, Toni, Dino... Znači li to da Varajićeva i Mirzina titula prvaka Europe 1979. ne vrijedi ništa?

Pa sam Toni Kukoč ima trofeja i prstenova koje nitko ne može nabrojati. Za Miška Ražnatovića ni Kukoč ne vrijedi. Meni je smiješno da čovjek ima ekipu u ligi u kojoj su sve njegovi igrači. Čovjek je od Aba lige napravio tržnicu i sad se bavi preprodajom.

Je li to regularno?

Ne znam. On je pravnik, on valjda to najbolje zna. 

Kao klinac, počeli ste u Napretku iz Kruševca. Otkud ljubav prema košarci?

Kao i svi klinci, igrao sam sve sportove. Bavio sam se nogometom, košarkom, odbojkom, no imao sam sreću da me kao dječaka prepoznao jedan fantastičan trener, a to je bio Dragan Milošević Gaga. Gaga je bio trener ženske ekipe Crvene zvezde i vratio se u Kruševac.

Negdje baš u to vrijeme se iz ljubljanske Olimpije vratio i sjajni strijelac Lega Ivanović. Bio je tu i Boban Petrović, ma imali smo stvarno dobru ekipu. Ja sam tada imao 14, 15 godina. Nisam bio standardni član prve petorke, ali dobivao sam minute, ulazio sam u igru. Bio sam daleko najmlađi, većina igrača je bila starija od mene po pet, šest godina, Kačarević više od 10 godina.

Bili su to igrači koji su igrali Prvu ligu, međutim dobio sam šansu. Od malena sam bio atletski snažan, jak, visok, mogao sam ući u duel s bilo kojim igračem u to vrijeme. Bio sam atletski moćan i spreman da izdržim sve izazove tadašnje druge lige, koja je bila strahovito kvalitetna.

Nakon one nedavne tučnjave u Miamiju, Danilovića su pitali je li ikad vidio tako nešto. Samo se nasmijao i rekao: ''Očito nikad niste gledali utakmice druge lige bivše Jugoslavije.'' No, tko zna što bi se dogodilo da me na jednoj utakmici prvenstva srednjih škola u Čačku nije primijetio profesor Aca Nikolić.

Najbolji trener na svijetu je obilazio srednjoškolske turnire?

Naravno, Profi je bilo svejedno gleda li utakmicu NBA lige ili nas klince u Čačku. Trenira li Lakerse ili Borac, bilo mu je svejedno. Principi su bili isti. Nevjerojatna i posebna osoba. Za njega nisu postojali dobri i loši igrači, već samo dobri i loši ljudi. Često je znao reći da postoje pametni i glupi, pa ti vidi u koju grupu želiš.

Profa je samo pobjede priznavao. Druga mjesta nikako. Srebra mu nisu značila ništa. Prije finala s Jugoplastikom 1988. nam je rekao da drugi dobije samo medalju i svi ga zaborave, čak im se ni imena ne pišu, dok se samo prvak pamti, pa neka vidimo u kojoj skupini želimo biti. Naučio nas je fundamentima košarke. Mehanizmi ponavljanja...

Došli smo u fazu da dok bi šutirali ne bi ni znali da šutiramo koliko nam je to bilo prirodno jer smo na tisuće i tisuće puta ponavljali tu akciju. Takav je bio u Partizanu, takav je bio u Borcu, Jugoplastici, reprezentaciji, Vareseu... U Vareseu je izgubio u četiri godine jednu utakmicu, i to prijateljsku. Živ se pojeo tada. Svugdje gdje je bio je isti. Fenomen i čudo. 

Čačak je oduvijek bio grad košarke. Baš kao i Zadar. Zadar i Čačak bili su kultna košarkaška središta, imali su specifičnu školu i bili su razvojni klubovi. To nisu bili ni Šibenik ni Split. Split se kasnije pojavio, Šibenik do dolaska Moke i Dražena nije postojao na sceni.

U redu, Split je imao Radovića, Šolmana, Ratu Tvrdića, Skansija, Jerkova, ozbiljnu tradiciju, ali Zadar i Čačak su bili specifični. Zadar je imao posebnu školu košarke zbog Kreše, Pina, Miše Ostarčevića. Povratkom Kreše iz Amerike, u Jugoslaviji se dogodila ekspanzija košarke. Identičan Zadru po pitanju košarke je Čačak.

Tada je u Borcu bio čuveni Radmilo Mišović, Maršal s Morave. Legenda, magnet za košarku i danas. Nikad nije igrao za reprezentaciju, a mislim da je sedam puta bio prvi strijelac Jugoslavije. Kad su Kiću pitali je li najbolji igrač na svijetu, on je rekao da je, ali da nije najbolji u Čačku. Živa istina.

Radmilo Mišović je i danas platforma na kojoj stoji čitava čačanska košarka. Krešo Ćosić je i danas platforma na kojoj leži čitava zadarska košarka. Krešo nije samo utjecao na zadarsku košarku, nego je bio avangarda za cijeli svijet. Kao što je Dejan maloprije rekao, Krešo je bio avangarda, vizionar, bez kojeg se ne bi koncem osamdesetih jugoslavenska košarka iživljavala nad ostatkom svijeta.

Krešo je razmišljao 20 godina unaprijed. Takav je bio i Kićanović. Zbog Kreše su u Zadru klinci počeli igrati košarku, kao što su zbog Mišovića počeli u Čačku. Njih dvojica su bili idoli, čak i više od toga. Radmilo je bio korijen iz kojeg je izraslo čačansko košarkaško drvo, koje je dalo prekrasne plodove.

U ovom trenutku ti su plodovi i kod vas i kod nas ovakvi ili onakvi, ali ne vjerujem da košarka može nestati u Hrvatskoj ili Srbiji. Nikad. Iz čistog razloga što treba biti strpljiv, treba jako puno raditi i treba vjerovati pravim ljudima koji se bore za boljitak. Nije to jeftina parola ni revolucionarna izjava.

Jednostavno to je tako. U sportu je rad najvažniji. Moraš voljeti sport. Ne možeš čekati rezultate a da nisi prstom pomaknuo. Takav je bio Profa. Po čitave dane je obilazio dvorane i promatrao je. Na toj me srednjoškolskoj utakmici vidio, svidio sam mu se, prišao mi je i dugo smo razgovarali. Došao je kod mene u Kruševac, naravno, tu je bio i Radmilo i uvjerili su me da dođem u Čačak.

U Borcu je tada bio i Željko, bilo je to 1979. Odmah prve godine sam upao u prvi sastav, u prvu petorku. Propustio sam zbog toga maturu, a s juniorskom reprezentacijom sam otišao na SP u Brazil. Tada je i Moka dao 16-godišnjem Draženu sve ovlasti u Šibenci. Danas treneri misle da je to rizik, samo jure rezultat. Kao, boje se. Ma, čega se ti bojiš s kadetima i pionirima?

Dražena se u mlađim selekcijama nikad nije forsiralo da mora igrati sve sam da bi se osvojilo zlato. Ne, forsiralo ga se da radi ono što će kasnije u A selekciji raditi najbolje na svijetu. Koga briga za medalje u mlađim reprezentacijama. Tko to pamti? To je totalno nebitno.

Meni je smiješno kad vidim kod nekog igrača u CV-u da je bio kadetski prvak Hrvatske ili Srbije. Prijelaz iz juniora u seniore je ono što je jedino važno i taj period zna biti jako težak i bolan. Profa Nikolić nikad nije dopuštao da, ako si jednom zaigrao za A selekciju, poslije igraš za juniore.

Nemaš tu više što raditi. Pitaj Obradovića ako mi ne vjeruješ, dobili smo poziv da igramo na nekom svjetskom ili europskom prvenstvu za juniore. Profa nije dozvolio, nije želio ni čuti. Smatrao je to gubljenjem vremena. Ispala je velika svađa. ''Oni su na fakultetu, a vi ih želite vratiti u srednju školu'', rekao je.

Svađa je potrajala pet, šest dana, dok na kraju nije popustio. S ove perspektive vidim da je itekako bio u pravu. Bormio 1987. je jedina iznimka u čitavoj ovoj priči jer je to tada bila jedna neponovljiva generacija. Iz svih ostalih, i vaših i naših, koliko je igrača A reprezentacija dobila?

Jednog ili dvojicu. Što smo mi na kraju dobili od toga? A onda, imamo s jedne strane Bodirogu, koji sa 16, 17 godina odlazi kao stranac u Italiju, u Stefanel i kao dječak iz prve ruke vidi što je surovost profesionalizma. Zato je i postao igrač kakav je postao. 

Nakon samo jedne sezone u Borcu stigao je poziv Partizana 1980. 

Profa Nikolić je imao tu ključnu ulogu. Igrali smo protiv Partizana, strašna momčad. Kića, Praja, najbolji na svijetu. Odigrao sam odlično prvo poluvrijeme, zabio preko 20 i Profa me stavio na klupu. OK, računam, želi da se odmorim. No, minute su prolazile, utakmica se bližila kraju, svi ulaze u igru osim mene. Ništa mi nije bilo jasno.

Stalno sam gledao prema njemu, mislio sam da me zaboravio. Ni mom ocu nije bilo ništa jasno. Tek kasnije sam shvatio što je Profa želio s tim potezom postići. Znao je da sam prerastao Borac i da mi je sljedeća stanica Partizan. Nije želio da dođem kao novak u ekipu kojoj sam zabio 50 koševa. Čak i po cijenu poraza.

Takav je bio Profa. Uvijek ću pamtiti događaj nakon što je reprezentacija osvojila svjetsko zlato u Manili. Moka Slavnić je rano ujutro putovao za Badalonu za koju je potpisao ugovor. Bilo je rano ujutro, mrak, svi su spavali, samo je ispred hotela Moku čekao Profa s kojim se uvijek prepirao. Samo ga je zagrlio i rekao mu: ''Čuvaj se, sine. Budi pametan.'' Ništa više, ali dovoljno da shvatite o kakvom čovjeku pričamo. 

Bili ste najbolji strijelac lige 1983. i 1984. u nemogućoj konkurenciji. Zato je pomalo neobično da ste na velikim natjecanjima bili samo na EP-u u Francuskoj 1983. i na EP-u 1987. u Ateni. Zbog čega?

EP 1983. bilo je moje prvo veliko natjecanje s reprezentacijom. Bila je to jedna neobična momčad, sastavljena od starijih igrača poput Kiće, Praje, Ćose, tu je bio Vilfan, a od mlađih Dražen, Savović i ja. Nismo se baš naigrali, u takvoj konkurenciji smo sporadično ulazili u igru. Sjećam se da je Draženov šut za pobjedu protiv Španjolske od table izašao iz obruča. To smo izgubili pola koša.

Zatim se dogodila ona tučnjava s Talijanima, koja se na kraju pokazala ključnom za moju reprezentativnu karijeru. Nakon tog skandala između mene i Saveza dogodio se džentlmenski dogovor prema kojem sam izbačen iz reprezentacije, a ta prešutna kazna trajala je sve do EP-a 1987. 

Kako mislite prešutna kazna i džentlmenski dogovor? Nešto slično kao dogovor između Vladimira Cvetkovića i Ranka Žeravice da Cvetković ne ode na SP u Ljubljanu 1970. zbog svađe s ikonom slovenske košarke Ivom Daneuom?

Upravo tako. Bio sam mlad igrač i tada se smatralo nedopustivim da napravim nešto tako. Meni je odmah bilo jasno da će se tako nešto dogoditi. Iduće godine sam otišao u vojsku i vratio sam se 1985. u Partizan, koji nije stajao najbolje, ali ja sam igrao sjajno. Navijači i mediji su inzistirali da budem pozvan, Novosel me volio, ali od toga nije bilo ništa.

Bilo mi je jasno da ću dobiti poziv samo ako osvojim prvenstvo i ako budem najbolji igrač. To se dogodilo u finalu protiv Zvezde 1987. i tek tada me Krešo vratio u ekipu pred početak EP-a 1987. u Grčkoj. Jednostavno, tada me nisu nikako mogli preskočiti. Igrati za Jugoslaviju je bilo više od prestiža, bila je to čast. Imao sam sreću da sam upao između dvije zlatne generacije.

Igrao sam s Krešom, Kićom, Prajom, a onda kasnije s onim monstrumima Draženom, Kukočem, Dinom i Divcem. Čak i prije tog Eurobasketa, pomirio sam se da je s mojim igranjem za reprezentaciju gotovo. Fokusirao sam se samo na Partizan, kako da odigramo što bolje u Kupu prvaka.

Imao sam 26 godina, a to su bile već pozne godine za povratak u reprezentaciju. Kad sam imao 24 godine, komentatori bi govorili: ''Evo veterana Gorana Grbovića.'' Alo, što je ovo? Tek sam napunio 24, a za njih sam veteran, ha-ha. Tako da sam s 26 godina bio baš ono ozbiljan veteran, jer tu su bili Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević, momci sedam godina mlađi od mene. Ono što nikad neću zaboraviti, bila je to kemija među njima.

Možete li danas zamisliti da izbornik provede dva mjeseca u Kraljevu kako bi radio s jednim igračem? Nema šanse. Krešo je to radio tijekom cijele godine. Mjesecima je individualno radio s Divcem. I ne samo s njim, već sa svima. Po meni je to posao koji bi trebao raditi pravi izbornik. To bi danas radio i Kari Pešić kad bi netko u Srbiji imao sluha da prepozna nekog klinca i pozove Pešića.

Krešo je privatno radio s Dinom, Kukočem, sve ih je znao u dušu. Želio ih je privatno dobro upoznati kako bi znao što od njih može dobiti u reprezentaciji. Kvaliteta nije bila sporna, ali Krešo je morao znati kakav je njihov karakter.

Morao je znati gdje se lome, kako se lome, što mogu, što ne mogu. Pazio je na svaki detalj. Divac je bio u stanju da izvede sve što vidi, takav je bio i Toni, samo što su ti momci imali osobni integritet i karakter.

Dražen je znao biti nezgodan, prgav, ali nikad ga nisam vidio da je nešto odgovorio Kreši. Drugim trenerima da, Kreši nikad. Zato što je ovaj bio ozbiljan autoritet. Ali isključivo znanjem. Čitava ta platforma bila je napravljena za dobrobit jugoslavenske košarke i zato mi nije jasno gdje smo sad zapeli. Pa nije Krešo pao s kruške. I on je bio nečiji produkt.

Također, baš kao i Aca Nikolić, i Krešo nije krio svoje znanje, već ga je širio i dijelio ga svima onima koji su željeli učiti. Krešo je znao raditi sitne trikove kako bi testirao igrače. Namjerno bi nacrtao krivu akciju i ako igrač sam to ne bi prepoznao, smatrao bi da nije taj kapacitet.

Nažalost, i kod vas i kod nas taj se entuzijazam izgubio, a platforma Ace Nikolića i Kreše Ćosića je nestala. U tome prste imaju menadžeri, ambiciozni roditelji, privatne škole košarke bez licenci koje bi strogo zabranio... Samo u Novom Beogradu takvih škola košarke ima na stotine.

Dojma sam da vrebaju po rodilištima i roditeljima tek rođenih beba dijele flajere i pričaju kako su im djeca megatalenti. Nekom čovjeku srednje klase, koji jedva krpa kraj s krajem, dođe nekakav bezveznjak s diplomom s interneta i krene mu pričati kako mu je dijete stvoreno za NBA. Ne da ovaj krene brojati pare, već ih je potrošio.

Nema kontrole, a kad nema kontrole, izgubi se najprije identitet, a onda i integritet nacionalne lige i sve ide u vražju mater. Mi smo proizašli iz jedne enormne discipline i fanatične predanosti radu. Za sport ti ne treba ništa više osim hrabrosti, velikog srca i posvećenosti.

To je sve. Što god radio, kojim god se sportom bavio, ako poštuješ te tri stavke, rezultat će biti tu. Hoće li on biti adekvatan tvom talentu, to je manje bitno, dobio si rezultat koji je za korak, dva ili tri od onog koji si imao prekjučer. 

Vratimo se na tučnjavu s Italijom na utakmici u Limogesu koja Vam je prilično odredila karijeru. Što se točno dogodilo i je li istina da ste škarama za bandažu ganjali Dina Meneghina po terenu?

Ova tučnjava između igrača Reala i Partizana bila je mala dječja kavgica naspram onog što se dogodilo tog dana. Bila je to najveća tučnjava u povijesti europske košarke. Počeli smo dobro, imali smo prednost, a onda je Bonamico napravio stravičan faul na Kićanoviću. Polomio mu je ključnu kost.

Nešto slično nikad nisam vidio. Krešo je napravio blok za Kiću, Bonamico ga je stigao laktom i šakom je uletio u njega. Kića je pao kao pokošen, a Kotleba nije ništa svirao. Tu su već počeli prvi problemi koji su bili samo najava za ono što će se kasnije dogoditi.

Krešo na taj turnir nije došao potpuno spreman. Na pripremama kiša, mi svi radimo u dvorani ili u teretani, samo on trči. Idući dan sunce, mi vani trčimo, on u teretani. Samo to je Krešo, tko njemu smije bilo što reći? Promašio je prvi napad, drugi, treći. Gjergja je zvao time-out i čim je počelo, zakačili su se Vilfan i mislim Vecchiato, koji ga je uhvatio za kosu.

Tada je počeo kaos. Dražen je bio klinac, ali onako prgav, stalno je imao potrebu umiješati se. Završio je na podu s Gilardijem i tada su se doslovce svi s obje strane mlatili po parketu. Moka je pokušao nekog nogom da dohvati, a Meneghin, koji je bio boksač, zatrčao se prema Kići.

Mene u toj gužvi nitko nije primijetio, a vidjevši kako ovaj trči za Kićom, ja stanem u gard pred Dinom i instinktivno uzmem neke plastične škare. Kad su Talijani vidjeli mene kako s tim u ruci stojim pred njima, stali su i tada se sve smirilo. Utakmica je nekako privedena kraju, Kiću i mene su kaznili pa nismo igrali iduću utakmicu protiv Izraela koju smo uvjerljivo izgubili.

Žao mi je što se ta velika, zlatna generacija na tako ružan način s lošim rezultatom oprostila od košarke, a ja sam dobio ''preporuku'' da se više ne pojavljujem u reprezentaciji.

Tko Vam je ''preporučio'' da bi bilo bolje da ne igrate više za reprezentaciju? Kako je to izgledalo?

Dok sam držao te škare u rukama, znao sam da će se to dogoditi. Odluka je donesena u Savezu. Bora Stanković, Nebojša Popović, svi su oni imali prste u tome, samo bih volio da se zna da nikome ništa ne zamjeram. U to doba KSJ je bilo toliko stabilno i moćno tijelo, da se njihova odluka nije preispitivala. Jesam li se bunio i žalio? Kome da se žalim? Prihvatio sam to i nastavio sam dalje. 

Dražen. Tko je i što je bio Dražen?

Bio sam uvjeren da s ovog područja više nikad nećemo imati takvog igrača, sve dok se nije pojavio Luka Dončić. Sve što si trebao vidjeti kod košarkaša, Dražen je imao. Na poziciji napadača, Dražen je promijenio obranu. Upravo kako je i Jordan promijenio NBA.

Pojavom Dražena, prestajala je postojati obrana čovjek na čovjeku jer ga nitko nije mogao čuvati sam. Dražen je imao savršenu tehniku iz driblinga u napadu. Savršenu. Bio je savršen pivot na poziciji pet. Šut je izradio do nepogrešivosti. Šut iz driblinga, šut za tri poena iz kontre, šut s 45 stupnjeva od table. Doveo je to do perfekcije. Nikad nije promašio kad bi ostao sam. Na mehanici šuta je radio do besvijesti.

Bio je savršen napadač. Svima nama je bilo lagano igrati kad smo znali kakvu zvijer imamo. Kad bi ga stisli, imao bi po četiri ili pet različitih rješenja. Hoće li šutirati, hoće li ići do kraja, hoće li iznuditi faul... Taj koš je u svojoj glavi već dao. Sve sam to doživljavao kad sam igrao protiv njega.

Kako je bilo igrati protiv Dražena?

Uh, baš teško. U Partizanu ga je redovito čuvao Ivo Nakić i na par utakmica bi ga čuvao jako dobro. Real je zbog dvije utakmice u Europi s Cibonom samo zbog Dražena doveo igrača isključivo da njega čuva, a ovaj bi do poluvremena ubacio 30.

U finalu Kupa prvaka 1985. Real je napravio sve da zaustavi Dražena, samo za tu utakmicu je doveo posebnog čuvara, a Dražen im je zabio preko 40. Uništavao ih je i nisu se smirili dok ga nisu doveli. Bio im je opsesija i noćna mora.   

Gdje ste bili kad ste čuli za pogibiju Dražena Petrovića?

Bio sam ovdje u Beogradu. Kad sam čuo vijest, osjećao sam se kao da mi je netko oduzeo jedan dio života. Jako dugo vremena nisam mogao prihvatiti da se to dogodilo, bilo mi je neshvatljivo, a i danas mi je. Svi mi koji smo igrali s njim ili protiv njega, u klubu ili reprezentaciji, izgubili smo dio povijesti, ali naše osobne povijesti.

Možda sam sebičan, ali često znam reći da sam ja puno izgubio Draženovom smrću jer mi je značio puno. Obožavao sam ga, cijenio sam njegovu posvećenost košarci i sportu. Ništa ga drugo nije zanimalo. Da si ga pitao bilo koji rezultat iz bilo kojeg sporta, znao bi ti reći.

Sjedimo jednom, on čita novine i kaže mi: ''Vidi, onaj iz Dorćula opet zabio dva gola.'' Ja ne znam je li ozbiljan il me zajebava. ''Pa tko to čita, idiote?'' rekao sam mu. Koja god novina je bila u blizini, stalno je čitao sportske stranice i sve je nevjerojatno pamtio.

Bio je sportska enciklopedija, a jedva bi čekao da počne trening. Naravno, bio je redovito prvi na treninzima. Sportsko okruženje bio je njegov bazen, tu je plivao savršeno. Bio je divan dečko, šaljivdžija, potpuno apolitičan. Zato me strašno iznervirao onaj film Jednom braća o odnosu Dražena i Divca ispričanog iz perspektive ljudi koji o tome nisu znali baš ništa.

Što Vam je konkretno smetalo u tom filmu?

Sve, baš sve. Mrzim jednostrano ispričane priče. Što su Amerikanci znali o Draženu i Divcu? Ništa. Njima kažeš Croatia, oni ponove Kazahstan, kažeš im Srbija, oni kažu Sirija. Veze s mozgom nemaju. Onaj ESPN, pa to nije ni Hollywood, to je Las Vegas. Ako za života nisi rekao nekome nešto dok je taj bio živ, onda nemoj ni kad te osobe više nema.

Čemu to ako nema tko da ti odgovori? Dražen je bio cimer i najbolji prijatelj sa Stojkom Vrankovićem. S njim sam imao krasan odnos, družili smo se, ali naše su teme uglavnom bile sport i kad smo bili mlađi, djevojke. Dat ću vam najbolji primjer koliko Dražena politika nije zanimala.

Kad smo osvojili zlato na Univerzijadi u Zagrebu 1987., medalje nam je dijelio Josip Vrhovec, u to vrijeme jedan od najvažnijih političara u Jugoslaviji i član Predsjedništva SFRJ. Ja Draženu nešto komentiram, a on me samo pogleda i pita: ''A tko je taj?'' Takav je bio Dražen i takvog ga pamtim i ne želim ga pamtiti nikako drugačije.

Pamtit ću ga uvijek nasmijanog, s onom afro frizurom, nervoznog kad izgubi. Koliko sam ga puta nakon što bi ih pobijedili znao zvati i provocirati ga. Samo bi mi rekao: "Idući put ću te prebiti.'' I prebio bi me. Skupa smo 1988. otišli u Španjolsku, on u Real, ja u Granadu.

Već od prvog kola je bilo jasno da ćemo nas dvojica voditi bitku za prvog strijelca prvenstva. Završi kolo i on me zove: ''Koliko si zabio?'' Ja mu kažem 38. On se nasmije i kaže: "Ja 42" i poklopi. Jednom sam bio bolestan i on me zove, a trebali smo igrati u Gran Canariji. Pita me: "Bolestan si i stvarno ćeš igrati?'' Ja mu kažem: ''E, baš hoću.'' Onda on mene napadne: ''Vidiš kakav si, igraš samo da meni napakostiš.''

Odigram i zabijem 56 poena. Njih je tada vodio čuveni Pukovnik Aleksandar Gomeljski. Zvoni mi telefon i znao sam odmah tko zove. Dignem slušalicu i čujem samo: ''38. A ti?'' Ja kažem 56. Poklopi slušalicu. Za deset minuta, nakon što je valjda zvao sve žive da provjeri jesam li zaista zabio toliko, nazove me i izvrijeđa.

Naravno, u šali. Zato sam ga i volio. Bili smo slični. Nije volio gubiti baš kao i ja. Tu jednu sezonu u Španjolskoj bilo nam je fantastično. Jedan drugom smo stalno nosili sve novine, pa bi ih, nakon što ih pročitamo, donijeli Ranku Žeravici, koji je tada bio u Zaragozi. Bilo nas je malo, zato smo se tako čvrsto držali.

Jeste li ikad s Draženom bacili jedan na jedan?

S Draženom? Jesi li normalan? Naravno da nisam. Nije imalo smisla. To ne bi imalo veze s mozgom. Znaš kako bi to izgledalo? Najprije, on je bio stalno zagrijan, a ja sam od njega bio teži 20 kilograma. Bacio bi mi loptu i stao u stav. Uzeo bih tu loptu, bacio bih je i otišao bih.

Ma bježi, da se još ozlijedim. Koliko se sjećam, Dražen nikad nije bio ozlijeđen. Bolestan je mogao biti, ali bi igrao. Njemu je bilo totalno svejedno, bio zdrav ili ne, isporučio bi svoju porciju. Kako se ono kaže, majka tako nešto rađa samo jednom. Bio je rođeni pobjednik.

Koliko je teško ili lako biti u ekipi s čovjekom koji ima tako drastično izražen kompetitivni naboj i koji ne priznaje bilo što osim pobjede? Vidjeli smo u serijalu Posljednji ples da su se suigrači plašili Michaela Jordana. Je li takav bio i Dražen?

Znaš kako je igrati s Draženom? To je elitizam. Mi smo bili elita. Meni je bilo jasno koja je bila moja uloga da bih se približio Draženovim standardima. Naravno da bi na klupskom nivou napravio sve da ga pobijedim, ali u reprezentaciji svi smo imali isti cilj.

Da bi došli do njega, svatko je morao znati svoju ulogu. S takvim standardom Dražen je mene pravio boljim igračem, a ja bih njemu pomagao. Draženov cilj je bio samo jedan - biti šampion i sve je tome podredio, međutim nikad se nije ponašao kao da je iznad bilo koga od suigrača. Igrao je svoju igru i onaj tko se želio prilagoditi njegovom standardu, taj bi uspio.

Onaj tko nije, ne bi. Draženov genij sam koristio najbolje što sam mogao. Znao sam svaki put da će me, ako ostanem sam, vidjeti, da će lopta doći i da ću pogoditi. Ako bih promašio dvije zaredom, nije me trebao nitko vaditi van, sam bih izašao. 

Cibona je u doigravanje u sezonu 1986./1987. ušla s maksimalnih 22:0, a onda je senzacionalno u polufinalu ispala od Zvezde. Koliko je Partizanu ispadanje Cibone olakšalo put do naslova prvaka?

Nama Cibona nikako nije odgovarala baš zbog Dražena. 80 posto naše obrane bilo je usmjereno kako da ga zatvorimo jer ako ti on napravi pukotinu, to nije pukotina, to je rascjep. Mogao je raditi što je htio, ulaziti pod koš, šutirati trice, s poludistance, preko igrača, iz koraka...

Onda je tu bio Čutura, koji je uvijek hvatao sve one prljave lopte, svaku bi dodirnuo. Protiv njih nisi mogao baš ništa, baš nam nisu odgovarali. Nisam očekivao da će ih Zvezda izbaciti, ali Vlade Đurović je jako dobro poznavao Dražena. Trenirao ga je u Šibenci, a godinu dana prije ovog dvoboja kao trener Zadra uzeo je Ciboni titulu u onoj čuvenoj majstorici u Zagrebu.

Zvezda je imala dobru ekipu, Radović, Nikolić, Avdija, Karadžić, stalno su igrali na granici faula. Suci par faula na Draženu nisu svirali, tu se već uvukla nervoza, a Bane Prelević im je zabio preko 40. Odigrao je utakmicu karijere, a u finalu protiv nas Đurović ga nije ni uvodio u igru.

Za Cibonu nismo bili spremni, no protiv Zvezde je sve bilo puno lakše. Bili smo ekipa koja je igrala odličnu obranu i kontrama je dobivala utakmice. Nije to bila taktika Vujoševića, jednostavno se dogodilo jer smo imali strašnu momčad. Znaš ono, kad ekipa preraste trenera.

Upravo se to dogodilo u tom finalu sa Zvezdom. Prvu smo utakmicu s nekoliko kontri otvorili s 20:0 i utakmica je već tada bila gotova. Druga se igrala u Pioniru, a čini mi se da oni više nisu vjerovali u sebe, premda smo iz dobivene utakmice otišli u egal. Naša dva playa izgube tri lopte i oni na kraju dođu na pola koša.

Srećom, ja ubacim tricu, oni promaše bacanje i mi uzmemo titulu. Bilo je jako zanimljivo prije tog finala. Ja sam ozlijedio lakat šuterske ruke i nosio sam bandažu, upitno je bilo hoću li moći i igrati. Dule Vujošević je operirao slijepo crijevo. Bili smo u problemima, a Đurović, onaj Meksikanac s brkovima, bitanga jedna, par dana prije prve utakmice nas je provocirao.

Meni je pokazivao na lakat, kao da neću moći igrati, a Željku Obradoviću je pokazivao rukama gestu kao da u lisicama ide u zatvor. Naime, Žoc je nakon finala morao u zatvor zbog one prometne nesreće. Nije Vlade ništa zlonamjerno mislio, samo nas je želio izbaciti iz takta služeći se svojim trikovima.

Taj Zvezdin poraz označio je kraj Đurovićeve karijere. Vlade je imao sjajnu karijeru, ali najviše je napravio u Dalmaciji. Od Šibenke je napravio prvaka, a od Dražena najboljeg igrača na svijetu. Zadru je donio titulu protiv najbolje Cibone ikada. Odgovarao mu je taj dalmatinski mentalitet, imao je nevjerojatan odnos s navijačima. Obožavao je pritisak, uživao je u njemu.

Gdje je bilo najteže igrati u bivšoj Jugoslaviji?

U Zadru. Bez ikakve dvojbe. Penješ se u dvoranu na Jazinama kroz neke požarne stepenice, s kacigom na glavi izlaziš točno pred publiku, od dima ne vidiš drugi dio terena, a s tribina te žele umlatiti. Zadrani nikad nisu voljeli nikoga osim sebe. ''Mi smo Zadrani, Zadar je naš.''

Parket je bio takav da nije bilo kuteva, moliš boga da ne primiš loptu za tricu u kutu da ne dobiješ nešto u glavu. Ili, trebaš izvesti loptu sa strane, a ono motke rade. Kad te Zadrani gađaju, gađaju te metalnim konzervama. Kao ono, Partizan, Zvezda, super atmosfera. Ma koja, bre, atmosfera? Kazališna publika za Zadar i za Jazine. U Šibeniku je bilo slično.

Navijači ispod koša i nitko ne želi izvesti loptu. Uzmeš loptu i nabrzinu je izbaciš, samo da ne bi dobio po sebi. Onda ti sudac svira pet, šest prijestupa. Kako neću prestupiti, kad me s tribine udaraju. Dvorana na Baldekinu je primala tri tisuće ljudi, a unutra je bilo šest.

Nema ventilacije, sva vrata i prozori zatvoreni. Gušiš se, ne pomaže ni kisik. Međutim, to je sve bilo dio tog navijačkog i košarkaškog folklora u kojem sam uživao. Nikad, ali baš nikad nije bilo nekog većeg incidenta da bi publika upala u teren i prekinula utakmicu.

U takvoj atmosferi osiguranje bi bila neka dva brkata policajca s onim titovkama. Kakvi specijalci, kakvi bakrači. Ništa to. Bila je to ozbiljna liga s vrhunskim igračima. Sjećam se, Veljko Petranović bi me toliko premlatio i čupao, da bi mi dres bio toliko potrgan, kao da sam bio na svadbi, a ne na utakmici.

Ali, svi smo mi bili prijatelji, iskreni prijatelji. Igrali smo žestoko, grubo, ali pošteno. Nikad nitko nekoga namjerno nije udario. Jednom sam u nekom skoku zakačio Ivicu Obada. Šiknula je krv, šivali su ga na terenu. Dođem do njega da se ispričam, žao mi bilo, a on se samo nasmiješi i kaže da je sve u redu. U Šibeniku bi me prebili, a poslije utakmice bi me vodili vani. Boga pitaj gdje bi me vozili, po nekim selima, tražili neku diskoteku, a svi pijani u autu. Dobro da nismo izginuli. 

Je li istina da ste bili blizu dolaska u Šibenku?

Je, stalno me zvao Joško Šupe. Mislim da je to bila sezona 1982./1983., ona sezona kad su Šibenci uzeli titulu protiv Bosne. Imao sam ponude i iz Cibone, Jugoplastike, ali najviše su bili zagrijani Šibenčani. U meni i Draženu su vidjeli moderni par playa i krila i htjeli su nas spojiti. Međutim, više su to bili razgovori nego neki pravi pregovori, pa do posla nije došlo.

Nakon Cibone, koja je harala Europom, 1988. na scenu stupa momčad prepuna klinaca iz Splita koja će naslovom protiv Vašeg Partizana započeti nešto što će je učiniti i službeno najboljom europskom momčadi svih vremena.

Jugoplastika je bila ono što smo mi bili godinu dana prije toga. Na Final Fouru smo imali velike šanse biti prvaci Europe, ali nismo imali dovoljno iskustva. U prvom redu mislim da Dule Vujošević nije imao dovoljno iskustva. U finalu protiv Jugoplastike čak ni Božo nije vjerovao da nas mogu dobiti.

Računao je da mogu dobiti jednu utakmicu, pa u trećoj što bude, ali ni on nije vjerovao u titulu. Slobodno ga to pitaj. Uvjeren sam da bismo ih pobijedili da nam se nije dogodio peh s Divcem uoči prve utakmice. Na prilično bizaran način se ozlijedio večer prije prve utakmice.

Treću je igrao, ali pod injekcijama i to nije bilo to. Bio je nemoćan, svake dvije minute bi primao injekciju, jedva se kretao. Da je Divac bio spreman, siguran sam da bi ih prebili u prve dvije utakmice. Bolji smo bili od njih. U ligaškom dijelu smo ih u Beogradu dobili bez problema, a u Splitu smo izgubili nakon dva produžetka uz suđenje za koje bi se danas išlo u zatvor.

Krivo mi je kad neki faktor X odluči i na koncu, a u ovom slučaju će se pokazati, promijeni povijest. Jugoplastici se divim, zasluženo su najbolja momčad svih vremena, ali tko zna što bi bilo, kako bi se povijest pisala, da je Divac bio spreman. Nažalost, nije.

Dražen ili Kukoč?

Uf, teško pitanje. Dražen je sigurno najbolji napadač, ali Kukoč... Kukoč je sigurno najtalentiraniji igrač kojeg sam ikad vidio. Mislim da sam dovoljno rekao.