BIVŠI hrvatski nogometaši Alen Bokšić i Joško Jeličić u mlađim uzrastima Hajduka imali su suigrača kojeg su usporedili s Lionelom Messijem i Peleom. Govorili su da je bio među najvećim svjetskim talentima druge polovine osamdesetih godina. Dominirao je na turnirima po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj te gotovo uvijek bio proglašen najboljim igračem u konkurenciji zvijezda Reala, Juventusa i drugih europskih velikana.

Riječ je o Marinu Laliću, Bjelovarčaninu rođenom 1969. godine u Patkovcu, selu nadomak Bjelovara. Bio je ofenzivni veznjak koji je kao klinac, nerijetko bosonog na livadama, u igri dva na dva ili tri na tri pokazivao sirov talent. Preko lokalnih klubova Slavije iz Severina i Fenora iz Nove Rače (današnji Trnski) došao je u zagrebačku selekciju.

Dinamo ga je odmah pokušao dovesti, ali je, kaže, odbio poziv jer je bio navijač rivala s juga. U reprezentativnom kampu u Rovinju uočili su ga dalmatinski treneri i s 13 godina prihvatio je poziv Hajduka. Kao dječak se bez roditelja zaputio na drugi kraj zemlje.

Marin Lalić dao je velik intervju za Index

Lalić je tijekom deset godina prošao sve uzraste Hajduka, od pionira do seniora. U prvoj momčadi debitirao je sa 16 i pol godina i skupio 30-ak nastupa. Otišao je 1992. godine jer ga je tadašnji Hajdukov direktor Ivan Buljan, uslijed teške situacije u kojoj nisu stizale plaće, potjerao iz svlačionice jer je, prema dogovoru sa suigračima, odbio trenirati. Međutim, ostali su istrčali na trening, a ogorčeni Lalić odlučio je napustiti Hajduk.

Karijeru je nastavio u portugalskim klubovima Salgueirosu i Pacos Ferreiri, zatim se 1995. vratio u Hrvatsku te do kraja karijere 2005. nastupao za Mladost 127 iz Suhopolja, Zagreb, Hrvatski dragovoljac, zaprešićki Inter i Bjelovar.

Lalić danas ima 55 godina te je trener U-13 i juniora Bjelovara. Početkom ožujka odlučio je pomoći i NK Zvijercima, klubu iz bjelovarsko-bilogorske Druge županijske nogometne lige. Bio je to povod za intervju s Lalićem.

Za Index je govorio o djetinjstvu, dugogodišnjem cimeru Bokšiću, usporedbama s Messijem i Peleom, odlasku iz Hajduka, igranju za Jugoslaviju, periodu provedenom u Portugalu i pobjedi Bjelovara nad Dinamom (5:1) iz 1995., opisao je kako je dogovorio prelazak u Hrvatski dragovoljac i na kraju ispričao u čemu je uživao kad je preuzeo Zvijerce.

Postali ste trener Zvijeraca, kluba iz bjelovarsko-bilogorske Druge ŽNL. Kako je došlo do toga?

Došao sam na nagovor Luke Hudečeka, koji me zvao kako bi mi bio asistent. On je godinama igrao u Zvijercima, pa me molio da pomognem klubu jer nisu imali trenera te su u nezavidnoj situaciji. Riječ je o ekipi koja zna igrati, s njima se može nešto napraviti. Idemo utakmicu po utakmicu, cilj je izboriti ostanak.

Brojni igrači Zvijeraca prošli su škole nogometa Bjelovara i Mladosti iz Ždralova. 

Primijetio sam to na prvom treningu. Bilo je više od 20 igrača, odmah sam vidio da možemo igrati dobar nogomet. Na tome se mogu graditi rezultati.

Kakav je amaterski nogomet u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji?

Kvaliteta prije nije bila osobito dobra, ali podiže se. Puno je igrača koji su prošle škole nogometa Bjelovara i Ždralova. Svi oni znaju igrati, što povećava kvalitetu amaterskog nogometa. Neminovno je da se boljim radom Bjelovara i Ždralova povećava i kvaliteta amaterskog nogometa.

Rođeni ste u Bjelovaru 1969. godine, dolazite iz obližnjeg mjesta Patkovca, a u djetinjstvu ste igrali u Slaviji iz Severina i Novoj Rači. Kako je u to vrijeme izgledalo nogometno odrastanje?

Kao klinci smo stalno igrali nogomet na livadi, tri na tri ili dva na dva na male golove. Tada nismo znali, ali bile su to osnove nogometne igre, suradnja dvojice nogometaša i igra na trećeg. Tako se nauči igrati nogomet.

Bratić Josip, golman u Slaviji, vidio je kako dobro igram. Nagovorio me na odlazak u Severin, kamo smo kum i ja otišli. Kratko smo se zadržali u Severinu jer smo sve pobjeđivali, pa su nas vidjeli Lazo Marković i Milan Sokolović, treneri Fenora iz Nove Rače. Došli su po nas.

Imali smo dobre rezultate i uživali u nogometu. Potom smo dobili poziv za selekciju u Zagrebačkoj županiji. Ondje su me zapazili treneri Dinama i drugih zagrebačkih klubova. Dinamo me i pozvao, ali odbio sam pošto sam hajdukovac, a u selu Patkovcu je Hajduk bio važan klub.

Stigao je zatim i poziv selekcije Hrvatske za kamp u Rovinju. Kao talentiranog dečka primijetili su me treneri Hajduka. Kontaktirali su me i u ljeto 1983. otišao sam u Split, gdje sam još pohađao osmi razred osnovne škole.

U Hajduku sam se zadržao devet-deset godina. Prošao sam sve generacije, od pionira do seniora. Za prvu ekipu debitirao sam sa 16 i pol godina te sam u jugoslavenskoj ligi skupio 30-ak nastupa. 

Djeca danas odmalena, uglavnom preko videoigara, znaju za Kyliana Mbappea, Lionela Messija, Cristiana Ronalda... Dojma sam kako su mladi nogometaši pod pritiskom da odmah moraju biti zvijezde. Jeste li Vi kao dječak u Slaviji i Fenoru razmišljali o profesionalizmu?

Svatko želi biti nogometaš, ali igrali smo iz zabave i organizirali turnire dva na dva ili tri na tri. Igralo se na svakakvim terenima, i to bosi. Bio je to lijep period.

Uz Dinamo i Hajduk, pisalo se da su Vas u mladosti htjeli dovesti i Crvena zvezda i Partizan. Je li to točno?

Njihov interes pojavio se kasnije, kad sam već bio u Hajduku.

Kako je bilo s 13 godina bez roditelja otići u Split, na drugi kraj države?

Bio je to velik izazov. Ako roditelji nisu u blizini, jako je teško opstati, naročito u sredini kao što je Split. Gledajući iz ove perspektive, ne bih nijednom klincu to preporučio. Najvažnije je da su roditelji uz dijete. No izdržao sam. Bilo je teških trenutaka, ali uglavnom sam uživao u Hajduku kao velikom klubu. Dolaskom u Hajduk ispunio sam san.

Vi i Alen Bokšić ste bili cimeri. Kakav je bio mladi Bokšić, jedan od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti?

Gotovo smo istovremeno došli u Hajduk. Živjeli smo zajedno šest-sedam godina, išli u školu i trenirali. U početku, dok nije izrastao, nije bio jako kvalitetan. Ali kad se formirao, postao moćan i brz te razvio tehniku, postao je odličan napadač. Rekao bih da je podcijenjen iako je igrao u Juventusu, Laziju...

Hvalite Bokšića, a on je rekao kako u mladosti nije bio ni blizu Vama. Čak Vas je u tim godinama usporedio s Messijem.

Bio sam talentiran, tehnički potkovan i trkački dobar. Išli smo na turnire po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj... Sudjelovali su veliki klubovi poput Reala i Juventusa, a ja sam na 70 posto turnira bio najbolji igrač i strijelac. Igrao sam dobar nogomet, zato Bokšić to govori.

Bili ste vezni igrač. Kako biste se opisali onima koji Vas nisu gledali?

Bio sam ofenzivni vezni, tehnički potkovan s dobrim zadnjim pasom, a zabijao sam i dosta golova. S kim bih se usporedio od današnjih nogometaša? Recimo s Dinamovim Martinom Baturinom.

Kako su treneri Reala, Juventusa i drugih klubova na turnirima reagirali na Vaše nastupe?

Uvijek se pričalo da sam bio najbolji. Kad sam došao u Hajduk, imao sam poziv milanskog Intera nakon što sam bio najbolji strijelac i igrač turnira u Pescari. Inter je nudio novac Hajduku za mene, ali u Jugoslaviji takav transfer nije bio moguć. Imao sam pozive i iz Njemačke, primjerice iz Werdera. No tada se tek s 28 godina moglo ići van.

Je li Vam status velikog talenta bio pritisak?

Nisam osjećao pritisak. Problem je bio prelazak iz juniora u seniore. Rano sam, sa 16 i pol godina, debitirao za seniore Hajduka. Bilo je puno talenata poput Bokšića, Roberta Jarnija, Gorana Vučevića, Slavena Bilića, Joška Jeličića... Kako je Hajduk bio u sredini jugoslavenskog prvenstva, a treneri su se mijenjali kao na traci, mladi igrači nisu mogli dobiti kontinuitet.

Bili ste i desetka Jugoslavije. Kako ste reagirali nakon što se reprezentacija raspala početkom Domovinskog rata, pa više niste mogli dijeliti svlačionicu sa svim tim nogometašima?

Bio je to šok za svakog igrača. No morali smo se s tim pomiriti. Imali smo također talentiranu reprezentaciju. Bio sam kapetan u selekciji s Bokšićem, Vladimirom Jugovićem i brojnim drugima.

Spomenuli ste nedostatak kontinuiteta u Hajduku.

Ne mogu reći da nisam dobio priliku, ipak sam skupio 30-ak nastupa za seniore u jugoslavenskoj ligi, ali nisu svi odjednom mogli upasti, već se moralo rotirati. Da su imali malo više strpljenja, bila bi to sjajna generacija s Igorom Štimcem, Bokšićem, Jarnijem, Bilićem, Vučevićem, Jeličićem...

Bokšić Vas je u mladosti opisao kao Messija, a Jeličić kao Pelea. 

Jela i ja smo igrali zajedno. Stvarno sam igrao odlično na turnirima. Zabijao sam zbilja predivne golove. Meni je to bilo normalno, ali njima je ostalo u pamćenju. 

Bi li današnje vrijeme bilo bolje za razvoj Vaše karijere?

Da, Hrvatska je mala zemlja i imao bih više prostora. Fizički sam u to vrijeme bio moćan. Mnogi kažu da se tada nije puno trčalo, ali bogami jest. Nogomet je bio puno oštriji, brutalniji i bezobrazniji, tehnički potkovanim igračima je bilo teže. Crveni karton bio je samo kad bi ti netko slomio nogu. Danas je žuti karton čim netko nekoga dotakne, igrači su zaštićeniji.

Često se govori da su igrači Hajduka pod pritiskom velikih očekivanja. Kako je tada bilo igrati u Splitu?

Prva i osnovna stvar koju smo dolje naučili - moraš težiti najvišem i biti najbolji. Kad vas tako odgajaju, usade ti to u glavu. Hajduk je velik klub i moraš se tome prilagoditi. Ne pobijediš li, glavu dolje. No s tim se živi. Tko želi igrati u Hajduku, mora biti spreman.

Ne moramo o konkretnim iznosima, no kakvi su otprilike bili financijski uvjeti tada u Hajduku?

Jedno vrijeme, pred rat, nije bilo najbolje, ali kasnije je bilo u redu. Za ono sam vrijeme, kao mlad igrač od 16-17 godina, imao 1000 maraka plus premije za pobjede. Nisam siguran, ali mislim da je pobjeda donosila 500 maraka.

Mladi nogometaši danas, primjerice, posvuda nose PlayStation i vole igrati videoigre. U čemu ste Vi kao mladi nogometaš uživali?

U to su vrijeme izašli poker aparati, koji povlače mlade nogometaše. Na njima sam potrošio dosta novca. Ne samo ja već mnogi. Govorim otvoreno i ozbiljno. Kad mlad nogometaš dobije puno novca, povuče te. Bila je to pošast, stalno se igralo i lupalo. 

Je li taj problem povezan s činjenicom da ste sami, bez roditelja, otišli u Split?

Da, možda je tako. Roditelji bi bili u blizini i možda bi reagirali. Možemo nagađati što bi se točno dogodilo, no sigurno bi roditelji više kontrolirali.

Hajduk ste napustili 1992. godine te potpisali za portugalski Salgueiros. Zašto ste otišli iz Hajduka?

U to vrijeme pola godine nismo dobili plaću, stoga smo mi igrači dogovorili štrajk. Nismo htjeli trenirati kako bi nam barem nešto isplatili. S tadašnjim direktorom Hajduka Ikom Buljanom i trenerom Stankom Poklepovićem održali smo sastanak u svlačionici. 

Došli su u svlačionicu, a ja sam, sa 16-17 godina, sjedio prvi do vrata. Prvog me pitao hoću li trenirati, a svi smo se dogovorili da nećemo. Odgovorio sam "neću", pa me potjerao iz svlačionice. Rekao sam: "Direktore Buljan, Vi ste legenda u Hajduku. Sad ste me istjerali i mene više ovdje nikad neće biti."

Izašao sam kroz vrata i više se nikad nisam vratio. Čvrsto sam tako odlučio, ali ekipa me zajebala. Ako je ekipa složna i ako se igrači podržavaju, možeš imati rezultat. Ako nije, bratko moj, možeš biti Jose Mourinho, ali ništa ne možeš napraviti. Kemija je bitna, jedni za druge moraju biti spremni skočiti u bunar.

Bili ste ogorčeni? Niste se predomislili?

Što sam više imao tražiti u Hajduku? Dogovorili smo se jedno, a ostali su trenirali deset minuta nakon što sam izašao iz svlačionice. Hajduk me nije potjerao iz kluba, znali su kakav sam talent. Htjeli su me kazniti kao najmlađeg, od mene napraviti primjer. Ne bi me ni suspendirali, ali meni je to bilo dovoljno.

Kako biste danas odgovorili da Vas Buljan ponovno upita hoćete li trenirati?

Ako je ekipa složna i ako smo se tako dogovorili, ostao bih pri svome. Stvar je karaktera.

Kakav je bio Stanko Poklepović?

Odličan trener i čovjek. Bio mi je trener i u Mladosti 127 iz Suhopolja. Sjajno je komunicirao s igračima, kao da razgovaraš s ocem ili prijateljem. Imao je taktičke sheme, puno smo radili na tehničkim elementima. Prije je bio ruski sistem, tri tjedna trčanja bez lopte, a on je bio drugačiji od svih.

Kako ste završili u portugalskom Salgueirosu nakon Hajduka?

Preko menadžera Branka Baraća, koji je bio dobar s Tomislavom Ivićem, koji je tada bio trener Porta. Dogovor je bio doći u Portugal kao mlad igrač kako bih sazrijevao. Dvije sam godine bio u prvoligašu Salgueirosu pa sam pola godine proveo u Pacos Ferreiru i onda se vratio u Hrvatsku.

U Salgueirosu sam isprva igrao pod trenerom Zoranom Filipovićem, Crnogorcem i bivšim igračem Crvene zvezde. Nakon što su ga smijenili, došao je portugalski trener Mario Reis, koji me malo stavljao u prvu ekipu, a malo ostavljao na klupi. S obzirom na to da sam vidio kako sam puno bolji od ostalih, razgovarao sam s trenerom. Svađali smo se i prepirali, pa sam odlučio otići na posudbu u Pacos Ferreiru, koja se borila za ulazak u prvu ligu.

Na posudbi sam se htio uvjeriti jesam li ili nisam. U Pacos Ferreiri su me dobro prihvatili. Igrao sam prve tri-četiri utakmice, sve smo pobijedili i zabio sam četiri gola. U petoj utakmici me ostavio na klupi. Nisam znao što se događa. Pitao sam trenera što je bilo, a odgovorio mi je da me žele odmoriti.

"Ma što ćeš me odmarati, sad imam najviše energije." U međuvremenu sam preko suigrača poput Ricarda Sa Pinta, bivšeg portugalskog reprezentativca, saznao da je trener Ferreire kućni prijatelj s Marijom Reisom, koji me trenirao u Salgueirosu. Nisam znao postoji li poveznica, mislio sam si da su se dogovorili kako bi me malo provocirali.

Tražio sam razgovor s klupskim predsjednikom, rekao sam da imam obiteljskih problema jer sam samo tako mogao raskinuti ugovor. Nisam mogao vjerovati da mi se tako poklapaju stvari. Predsjednik me nije htio pustiti, čak je razmišljao smijeniti trenera, a mene ostaviti. Međutim, nisam želio ostati iako me molio.

Tajnik Salgueirosa me jako volio. Tražili su za mene tadašnjih 150 tisuća dolara. Rekao mi je da će me klub pustiti samo ako kažem da imam obiteljske probleme s obzirom na rat u Hrvatskoj. Raskinuli smo ugovor, s tim da u roku od godinu dana nisam mogao potpisati ni za jedan portugalski klub, a u Hrvatskoj ni za jednog prvoligaša.

Iz Portugala ste se vratili u NK Bjelovar.

U drugoligašu Bjelovaru smo imali odličnu generaciju sa Stjepanom Lončarevićem, Perom i Stipom Bošnjakom, Zvjezdanom Ljubobratovićem... Polusezonu smo odlično odigrali, čak smo i Dinamu sa sjajnom ekipom dali petardu u prijateljskoj utakmici. Za Dinamo je tada branio Dražen Ladić, a igrali su Marko Mlinarić i Cvitanović, Igor Pamić nam je zabio gol...

Petorica od nas iz Bjelovara tada su dobila poziv Mladosti 127 iz Suhopolja, tada drugoligaša. Nudili su velik novac za ono vrijeme - 30 tisuća maraka po sezoni. Razgovarali smo s predsjednikom Bjelovara, htjeli smo ostati za trećinu novca koji je nudilo Suhopolje. Kako nismo postigli dogovor, tako smo otišli u Mladost.

U Hajduku i Portugalu donijeli ste dvije oštre odluke i napustili klubove. Jeste li generalno u životu tako odrješiti?

Baš i nisam, inače sam miran, smiren i staložen. U cijeloj karijeri samo sam ta dva puta donio takve odluke. Čovjek negdje mora puknuti, haha. Možda bi me kasnije Porto uzeo, ali nije mi žao. Vratio sam se u Hrvatsku i odigrao puno utakmica u prvoj ligi.

Vratimo se na pobjedu Bjelovara nad Dinamom 5:1, tada Croatijom, u prijateljskoj utakmici 1995. godine. Dinamo je poveo golom Igora Pamića, no preokrenuli ste zahvaljujući Vašem hat-tricku i golovima Ljubobratovića i Pere Bošnjaka.  Dinamov trener Zlatko Kranjčar je bio iznenađen, a pričalo se i da je Mlinarić u suzama zbog poraza izašao iz igre.

Imali smo kvalitetu i gro dečki je bio iz Bjelovara. Imaš li donekle kvalitetu i ako je većina igrača iz toga grada ili okolice, ne možeš fulati, rezultati će sigurno doći. Amaterski klub je pobijedio profesionalni, ali znali smo da ih možemo dobiti.

Mogli smo parirati svim prvoligašima, garantiram da bismo bili među prvih pet u prvoj ligi. Većina tih igrača iz Bjelovara igrala je kasnije prvu ligu, a neki su završili i u Španjolskoj. Pobjeda nije bila iznenađenje, ali pet golova zvuči puno. 

Nezgodno je za Dinamo bilo tim rezultatom izgubiti od amatera. Mlinki je bilo žao, malo je suze pustio, ali to je normalno. Nije bio problem u 5:1, nego u tome što je znao da su mogli primiti i više.

Alen Halilović je glavni hrvatski primjer igrača od kojeg se očekivalo više. Uzevši u obzir potencijal koji ste imali, jeste li Vi zadovoljni ili razočarani onime što ste ostvarili u profesionalnoj karijeri?

Možda sam mogao više napraviti, ali neke životne stavke se poklope tako da jednostavno ne ide. Nikoga ne krivim, već samo sebe. Da sam donio druge odluke, možda bi bilo drugačije. No nisam nezadovoljan.

Igrao sam dobar prvoligaški nogomet, što ćeš više? Uostalom, došao sam u Split iz malog sela. Da sam odigrao samo jednu utakmicu za prvu ekipu Hajduka, već sam nešto napravio. Što je Bokšić rekao - igrao sam u najvećem klubu na svijetu.

U Hrvatskoj ste još igrali za Zagreb (1996.-1998.), Hrvatski dragovoljac (1998.-2002.) i zaprešićki Inter (2002.-2004.).

Iz Mladosti sam prešao u Zagreb i ondje proveo dvije godine. Na početku smo pucali na prvenstvo s igračima poput Gorana Jurića, Renata Jurčeca, Dražena Biškupa, Željka Sopića, Mate Baturine, Nine Bule... Ubitačna ekipa. Pet kola smo bili prvi, a onda je Franjo Tuđman povukao poteze. Odmah su u Dinamo uzeli Jurića i Jurčeca, najbolje igrače iz obrane i napada.

Krenuo je naš pad i na kraju smo završili treći ili četvrti te smo igrali finale Kupa s Croatijom. Bili smo i u Kupu kupova, gdje smo prošli makedonski klub, pa smo dobili norveški Tromso. U prvoj utakmici zabio sam lobom, kao Maradona, a onda sam se ozlijedio te smo u Norveškoj ispali na penale.

Da smo prošli, igrali bismo protiv Chelseaja, koji je tada imao Gianfranca Zolu i Gianfranca Vialija. Tromso je pobijedio Chelsea u prvoj utakmici, ali Chelsea je uvjerljivo slavio u uzvratu u Londonu.

Iz Zagreba sam se na šest mjeseci vratio u Mladost 127, gdje je bio raspad sistema, vidjelo se da ekipa ne može ostati u ligi i klub je loše poslovao. U Hrvatski dragovoljac pozvali su me Ivan Tarzan Cvjetković i pokojni Stjepan Spajić. Pričekao sam ih u Grubišnom Polju. Napadalo je metar snijega, a Spajke je došao s BMW-om, koji po snijegu nije mogao voziti.

Ostavili su ga kod hotela u Grubišnom Polju, pa sam ih povezao džipom, koji je mogao izvući po brdima. Jedva smo došli do Virovitice i ondje dogovorili prelazak. U Dragovoljcu smo također imali dobru ekipu. U četiri sezone zabio sam više od 30 prvenstvenih golova, jednu sam sezonu bio drugi strijelac lige s 14 golova. Bilo je to jako dobro za veznog igrača.

U Interu je također bila lijepa priča. Došao sam dok je klub bio u drugoj ligi, a trener je bio Ilija Lončarević. Došli su igrači iz Dinama, poput Eduarda da Silve, s kojima smo bez problema izborili plasman u prvu ligu. Odradio sam jednu prvoligašku sezonu s Interom, pa povrijedio desno koljeno, koje je već bilo operirano. 

Bilo je u jako lošem stanju nakon što sam ga operirao s 29 godina. Narednih sam pet godina igrao prvu ligu te se nogometom bavio do 38. godine. Mogao sam igrati, ali bilo je to veliko opterećenje za koljeno, stalno sam pio tablete protiv bolova. Razgovarao sam s predsjednikom Intera, koji me želio plaćati po utakmici. Nisam mogao na to pristati, ne znam kako bih plaćao stanarinu u Zagrebu.

Vratio sam se stoga u Bjelovar. Pokušala se stvoriti nova ekipa s Tihomirom Nosekom, Stipom Bošnjakom, Alenom Mrzlečkim... Borili smo se za prvu ligu, ali nismo uspjeli. Bili smo u poznim godinama, haha.

Je li bilo teško završiti karijeru?

Da. Nakon nogometne karijere ne znaš što bi i kako bi. Dobro je što sam se istovremeno školovao za trenera. Sada imam UEFA A licencu, nedostaje mi još samo UEFA PRO.

Sličan put iz Bjelovara do Hajduka imao je Vaš sugrađanin Marko Capan (21). Što kažete na to da sada uopće ne dobiva priliku u Hajduku?

Poznajem ga, vodio sam ga na par utakmica. Jako je talentiran, ima finu lijevu nogu i zna igrati. U Hajduku je teško upasti u seniore, naročito ako si mlad igrač. Mora se držati, najvjerojatnije će igrati prvoligaški nogomet, pitanje je samo hoće li igrati za Hajduk.

U Bjelovaru Vas smatraju legendom. Kako gledate na to?

Drago mi je to čuti, ali ne razmišljam o tome. Normalno se ponašam, vodim U-13 i juniore u NK Bjelovaru te seniore Zvijeraca. Moram vam reći da uživam u Zvijercima. Igra se, kako kažu Nijemci, pur Fussball, odnosno čisti nogomet. Utakmica protiv Narte (bjelovarski drugoligaš, op.a.) bila je borba na život i smrt.

Dečki igraju iz ljubavi i za pivo nakon utakmice. To je najljepša stvar. Nema premija ni cimanja predsjednika koliko će isplatiti, samo nogomet. Baš sam uživao. Volio bih pobjeđivati, ali to nije najvažnije.