NITKO ne likuje nakon odluke koju je u srijedu donio Sportski arbitražni sud (CAS). Čak i prema priznanju samog Suda, na radi se o sasvim pravednoj odluci. Nitko ne može biti posve sretan opcijama koje su preostale Caster Semenyi i ostalima. Međutim, ispravno je da razina testosterona i dalje bude ključan i odlučujuć faktor u ženskom sportu. Nevoljko to priznajemo, ali je tako. Ima li IAAF pravo nastaviti provoditi svoja stajališta u ženskom sportu? I na to pitanje odgovor je pozitivan, za britanski dnevnik The Daily Mail piše kolumnist Martin Samuel.

Ross Tucker je sportski znanstvenik koji je bio dio zastupničke ekipe Caster Semenye pred CAS-om. On vjeruje da bi smanjivanje razine testosterona koji njeno tijelo prirodno proizvodi moglo dodati sedam sekundi na njeno najbolje vrijeme na 800 metara. Ako je to točno, na Olimpijskim igrama 2016., na kojima je osvojila zlatnu medalju, ne bi prošla ni kvalifikacije.

Tucker je svoj slučaj izgradio oko toga da bi lišavanje Semenye njenih prirodnih karakteristika bilo nerazmjerno nepravedno, kažnjavajuće i štetno. No takav pristup ne funkcionira u oba smjera. Ne može se argumentirati da testosteron nije tako dominantan faktor u sposobnostima atletičarki, kako se tvrdi u nekim dijelovima Tuckerova izlaganja, a potom ustvrditi da bi njegova redukcija pretvorila najbolju svjetsku srednjoprugašicu u prosječnu trkačicu.

Dakle, testosteron je ipak važan. Radi se faktoru koji se pojavljuje onog dana kad najbolji dječaci iza sebe počnu ostavljati najbolje djevojčice. U osnovnoj školi se različiti spolovi mogu natjecati zajedno, tu nema nikakvih problema. No ubrzo testosteron čini svoje i kreće razlučivanje u snazi, izdržljivosti i brzini. Jedan od njegovih učinaka odnosi se na mišićnu masu. Pođu li muškarac i žena u teretanu i treniraju li jednako, razina testosterona omogućit će muškarcu da izgradi jače mišiće od žene. Zbog toga ženski sport treba zaštititi.

Dobar klupski tinejdžerski atletičar pobijedio bi na ženskom natjecanju na olimpijskoj razini. Uzmimo, na primjer, Woodford Green and Essex Ladies AC. Radi se o respektabilnom klubu, iako se u Britanskoj atletskoj ligi nije plasirao među najbolja tri još od 2012. Ipak, najbolja vremena njegovih natjecatelja do 17 godina ukazuju da bi oni osvojili zlatne medalje u ženskoj konkurenciji na OI 2016. u utrkama na 100, 200, 400, 800 i 1500 metara. Cannan Solomon iz Woodforda, prošle godine 10. najbolji britanski trkač na 800 metara, sa svojim bi vremenom iz 2015. (kad mu je bilo 17 godina) u Rio de Janeiru bio brži od Caster Semenye 3,26 sekundi. Danas bi bio osam sekundi brži. Takva je važnost testosterona.

Semenya se ne može natjecati s muškarcima niti je njena prednost, kako neki tvrde, ista kao nesrazmjerno duge ruke Michaela Phelpsa ili iskorak Usaina Bolta. Jedno je pitanje kemije, a drugo biomehanike. Kad bi Semenya imala samo noge ili pluća koja pomažu njenoj sportskoj izvedbi, onda to ne bi bio problem. Kemija je drukčija. Paula Radcliffe kaže da bi, bez uvedenih ograničenja, beskrupulozne zemlje mogle krenuti u potragu za mladim ženama sa Semenyinim stanjem i gurnuti ih u sport.

Ako to zvuči kao pretjerivanje, sjetite se dopinških programa pod okriljem države u Rusiji ili onoga što su Stasijevi dosjei otkrili o Istočnoj Njemačkoj. Sportski uspjesi često se koriste u slavu režima. Nije nezamislivo da žene mogu biti iskorištene na takav način.

Povećana razina testosterona ne čini velikog atletičara. Semenya je uzimala lijekove za smanjivanje razine testosterona i svejedno osvojila olimpijsko zlato. Čak i sada bi se bez supresiva mogla natjecati na 5000 metara jer se smatra da testosteron ne donosi neku bitnu prednost na dužim distancama. To je zbunjujuće s obzirom na to da je Semenyina razina testosterona na razini muškarca (iako na donjoj granici), a u Rio de Janeiru je Mo Farah pobijedio na 5000 metara i bio minutu i 20 sekundi brži od olimpijske pobjednice Vivian Cheruiyot iz Kenije.

Semenya je objavila izjavu u kojoj sugerira da bi se mogla žaliti, što znači da će se pravna i znanstvena rasprava nastaviti. Ponekad zaboravljamo da su u središtu ove priče ljudi koji nisu učinili ništa loše, jedino su rođeni drukčiji. Međutim, radi se o zaštiti ženskog natjecanja. Naime, ako u testosteronu nema nikakve prednosti, zašto onda sportašima nije dopušteno legalno ga uzimati?