Šimić: Više nisam skaut. Moja obitelj ima 70 % hrvatskog tržišta velikih boca za vodu
MILAN je u nedjelju pobijedio Inter 1:0 u derbiju della Madonnina na San Siru, u sklopu 28. kola Serie A. Jedini pogodak na utakmici postigao je Pervis Estupiñan u 35. minuti susreta. Hrvatski reprezentativac Luka Modrić odigrao je cijelu utakmicu za Milan, dok je Petar Sučić za Inter zaigrao od 59. minute.
Dva dana nakon milanskog derbija Gazzetta dello Sport objavila je intervju s Darijem Šimićem (50). Bivši hrvatski reprezentativni stoper karijeru je započeo u Dinamu. Inter ga je 1999. doveo za 11 milijuna eura, a u tom je klubu upisao 91 nastup i postigao četiri gola.
Godine 2002. otišao je gradskom rivalu za pet milijuna eura. U Milanu je proveo najbolje dane svoje karijere. U šest godina odigrao je 129 utakmica, zabio jedan gol i osvojio šest trofeja, među kojima se ističu dva naslova u Ligi prvaka. Posljednja dva kluba u karijeri bili su mu Monaco, od 2008. do 2010., te ponovno Dinamo 2010. godine, kada se i umirovio.
U nastavku pročitajte što je Šimić rekao u intervjuu za Gazzettu dello Sport.
Korak do Juventusa
Šimić se prvo osvrnuo na početke svoje inozemne karijere. "Reći ću vam nešto što malo tko zna: prije nego što sam zaigrao za Inter i Milan, bio sam jako blizu Juventusa. Godine 1996. sjedio sam u uredu s njihovom slavnom upravom, Moggijem, Giraudom i Bettegom. Bio sam spreman potpisati", otkrio je Šimić i objasnio zašto nije prešao u Juventus:
"Moja je obitelj procijenila da je bolje da ne idem. Imao sam 20 godina, a rat je tek završio. U Italiju sam stigao tek nakon Svjetskog prvenstva 1998. godine. Prije tog natjecanja za Hrvatsku je znalo možda tri posto svjetske populacije. Mjesec dana kasnije taj je postotak skočio na 30 posto. Četvrtfinale protiv Njemačke ostaje nezaboravno. Na kraju smo svi plakali od sreće."
Dolazak u Inter i prvi izlazak na San Siro
U siječnju 1999. godine potpisao je za Inter. "Za mene je to bio san. Sjedio sam u svlačionici pokraj Ronalda, Seedorfa i Zanettija. Nikad prije nisam bio na San Siru pa sam na prvoj utakmici protiv Venezije pomislio da ću izaći ranije na teren kako bih se naviknuo. Ali ne, zagrijavali smo se unutra. Izašao sam minutu prije početka i ostao zapanjen stadionom. Prvi put vidio sam San Siro tek kad sam na njemu trebao igrati, potpuno ludo."
Debi mu ipak nije ostao u najboljem sjećanju. "Nakon dvadesetak minuta Maniero je krenuo na dubinsku loptu, a ja sam zakasnio. Pucao je iz prve i zabio. Pomislio sam: 'Ako je ovdje dovoljno da napadaču daš centimetar prostora pa da odmah zabije, mogu se odmah vratiti kući'", prisjetio se Šimić, koji je u Interu pronašao i dobre prijatelje.
"Južnoamerikanci su me prihvatili kao svojega. Córdoba mi je bio veliki prijatelj, a Zanetti me pozvao k sebi za Novu godinu. U to se vrijeme plesalo i puštala se glazba po restoranima i na kućnim zabavama."
Milan, Inzaghi i natjecanja u eleganciji
Prijateljstva je nastavio sklapati i u Milanu. "Bio sam jako dobar s Pippom Inzaghijem. Kad bismo izašli s njim, svakih deset minuta prilazila bi mu neka djevojka. Pippo je ženama bio broj jedan. Imali smo sjajnu ekipu. Govorili su mi da uvijek spavam jer sam bio pomalo u svom svijetu, u oblacima.
U svlačionici smo imali i natjecanja u eleganciji. Ako bi netko došao u nemodernim trapericama, ubrzo bi nestale. Sjećam se i nekog donjeg rublja koje nije zadovoljilo standarde pa je završilo obješeno nasred svlačionice."
Na pitanje tko je bio najelegantniji, a tko najmanje elegantan, odgovara: "Najbolje su se odijevali Kaladze, Borriello i Pirlo. Najgori su bili Brazilci, ali nećemo o imenima."
Ancelotti i borba za minutažu
Šimić se prisjetio osvajanja Lige prvaka 2003. i 2007. godine. "Magija iz 2003. nastala je zahvaljujući genijalnosti Carla Ancelottija, koji je Pirla prebacio na poziciju ispred obrane. Bio je vizionar, očinska figura i izvanredna osoba", rekao je Šimić.
Godine 2007. Šimić je javno izrazio nezadovoljstvo minutažom. "Jednostavno sam premalo igrao. Ja sam po prirodi stoper za sustav s trojicom braniča ili klasični središnji branič. Kao bek nisam mogao iskazati svoje kvalitete. Sustav 4,3,2,1 iznimno je težak za bočne igrače jer ispred sebe nemaju nikoga", objasnio je Šimić.
Život nakon nogometa
Nakon završetka igračke karijere, prije 16 godina, Šimić se okušao u raznim poslovima. "Bio sam savjetnik u Palermu, praktički sportski direktor, ali sa Zamparinijem je bilo teško raditi. Govorio mi je: 'Idi treneru i reci mu da zamijeni onog igrača.' Nisam se slagao s tim. To se tako ne radi. Ne možeš mijenjati trenera svake tri utakmice."
Danas je potpuno posvećen privatnom poslu. "Više nisam skaut Milana niti radim za Dinamo. Moja obitelj drži 70 posto tržišta velikih boca za vodu u Hrvatskoj, onih za urede i domove. Brat i ja imamo i 22 kafića."
Obitelj kao najveći uspjeh
Najvećim uspjehom smatra obitelj. Sa suprugom Jelenom ima četiri sina, od kojih su trojica nogometaši. "Roko je s 18 godina igrao u Ligi prvaka, a sada je u Karlsruheu. Viktor je u Slovačkoj, a Nikolas u Dinamu. On ima velik talent, ali i problema s koljenom. U životu nogometaša ništa nije zapisano u kamenu", kaže Dario.
Na pitanje u čemu mu sinovi sliče odgovara: "Odgajali smo ih na isti način, ali svi su različiti. Nikolas previše razmišlja, kao ja. Roko je miran, kao što sam i ja bio. Viktor mi je najmanje sličan, ali ima ogromnu želju za radom."
Posebno je govorio o najmlađem sinu Davidu. "Kad se rodio, rekli su nam da postoji mogućnost da ima Downov sindrom. Bio je to šok. Dan kasnije to su nam i potvrdili. Deset godina poslije David je vrlo samostalan, ide u školu s asistentom i piše zadaće.
Obožava Coca-Colu, mama mu je brani, ali on se skriva i pije je. Voli i pizzu. Sa mnom se bavi i sportom. Svi smo puno naučili od njega, bez Davida ne bih mogao zamisliti život. Naučio sam da, ako on nekoga voli, ne broji koliko ta osoba ima kromosoma. Mi ostali, s druge strane, uvijek sve kalkuliramo", zaključio je Šimić.