STRAHOVITA ruska agresija na Ukrajinu natjerala je i brojne ukrajinske bivše i aktivne sportaše da boksačke rukavice, kopačke ili rekete zamijene puškama i automatima i pridruže se vojsci svoje zemlje. Među desecima takvih slučajeva je i 36-godišnji Serhij Stahovskij, nekoć 31. tenisač svijeta, koji je na Zagreb Indoorsu 2008. godine u finalu protiv Ivana Ljubičića osvojio svoj prvi od četiri naslova na Touru.

Četrnaest godina kasnije na pameti mu nije ni tenis ni sport, nego preživljavanje njega osobno i njegove domovine u kojoj rat ulazi u četvrti tjedna. S Ukrajincem smo razgovarali preko Zooma u pauzi između njegovih obveza u ukrajinskoj vojsci, a iako je bio vidno umoran, Stahovskij je smireno i konstruktivno odgovarao na sva pitanja.

Za početak, vrlo jednostavno. Kako se osjećate?

Stres, strah i nervoza polako nestaju. Nekako se naviknete na situaciju u kojoj se nalazite i na bombe, sirene i rakete. Jednostavno se navikneš. Kijev je trenutačno siguran, u gradu nema ruskih vojnika, samo granatiraju. Nema uličnih borbi, samo nešto na periferiji i u predgrađima, a danas smo ih čak uspjeli malo i odbaciti od grada, tako da sad nisu tako blizu. U Kijevu je neusporedivo bolje nego u Harkivu, Mariupolju i ostalim gradovima, ali to vjerujem da i sami znate. Tamo je strašno.

Ja sam rezervist, što znači da nisam na prvoj crti. Mi patroliramo gradom, svatko svoj dio. Patroliram dva sata i onda šest sati pauze, takve su nam smjene. No u tih šest sati ne odmaram nego radim neke druge stvari, uglavnom logističke, koje mogu pomoći. Ljudi se boje, puno njih želi otići i to im pokušavamo omogućiti, uputiti ih i pomoći im da ne završe na krivome mjestu i na cestama na kojima su Rusi. 

Imate obitelj i troje djece, ali oni nisu s vama jer ste ih ostavili u Mađarskoj. Kako ste odlučili vratiti se u Ukrajinu?

Moralno sam znao da je to bila prava odluka. No imam obitelj, ženu i djecu koja me trebaju tako da je odluka istovremeno bila i kriva. Naravno da mi nije bilo lako, praktički sam se iskrao iz kuće i otišao. Nisam se pošteno ni oprostio, a djeci sam samo rekao da ću se brzo vratiti. Moj najveći cilj je trenutačno da im se vratim i nadam se da će se to i dogoditi.

Supruga je bila ljuta na mene. Plakala je, nije željela da idem, ali onda je shvatila zašto sam došao ovdje i sad me podržava. Naravno da se užasno boji i da želi da se odmah vratim, ali lakše joj je kad zna da sam trenutačno manje-više siguran i da mi se, nadam se, ne može nešto dogoditi.

Teško mi je jer ne mogu razgovarati s djecom, ali mislim da ne bih uspio zadržati emocije. Oni i ne znaju gdje sam ja. Najstarija kćer će uskoro napuniti osam godina i ne zna što je rat i želio bih da tako i ostane. Otac mi je u utorak ujutro s nećakinjom i njezinom djecom napustio zemlju. Oba brata, od kojih je jedan doktor, ovdje su sa mnom, a tu su i naša baka i pas za koje se brinemo. 

Što vam kaže supruga? Kako se nosite s čitavom situacijom?

Razgovaramo normalno, podržava me i to mi jako pomaže. Bilo je teško u prvim danima, a najteže kad sam prešao granicu. Do tad sam se mogao okrenuti i vratiti kući, ali kad sam prešao granicu sam postao svjestan da povratka više nema. Osjećao bih krivnju da nisam otišao u rat i da nisam pomogao svojoj zemlji, ali bih bio sa svojom obitelji.

Taj prelazak granice me je psihički slomio jer nisam znao što mogu očekivati. Vidio sam ljude kako bježe, vidio sam izbjeglice i nisam bio svjestan razmjera rata. No kad sam ušao u zemlju i kad sam se vozio prema Kijevu,  shvatio sam da su Rusi u samo nekim dijelovima Ukrajine i da je uopće ne kontroliraju. Da, stalno vrše zračne napade, raketiraju nas, ali nemaju nikakvu kontrolu. To ti ipak daje neku sigurnost i ne bojiš se da ćeš na kraju svega ovoga ostati bez domovine. 

Iz Ukrajine stižu fotografije i snimke potpunog uništenja brojnih gradova i vijesti da je Kijev također na udaru. Kakva je situacija u gradu?

U Kijevu je puno bolje nego kad sam prvi put došao prije tri tjedna. Bilo je sve napušteno, nikoga na ulici i svi su paničarili. Jako puno ljudi je bježalo iz grada, ceste su bile zakrčene i tjedan dana je bilo pusto. No sad mi se čini da se ljudi vraćaju i da se polako i život vraća. Kafići su se otvorili, ljudi su izašli na ulice i sve je bilo OK do jučer, kad je uveden dvodnevni lockdown.

Ne mogu reći da je potpuno sigurno jer zadnja dva dana pada dosta granata i to praktički isključivo na civilne objekte, zbog čega smo imali i dosta mrtvih. No u usporedbi s ostalim gradovima, Kijev je siguran.

Kako će po vašem mišljenju ovaj rat završiti?

Kad je sve ovo počelo, nitko nam nije davao više od dva ili tri dana. No zahvaljujući našoj nevjerojatnoj vojsci uspjeli smo usporiti Ruse i nanijeti im nevjerojatne gubitke. Ne kontroliraju nijedan grad niti su to u stanju. Potpuno su demoralizirani i uopće nemaju snagu da nas slome i da zauzmu gradove jer su oni mislili da će ih ovdje svi dočekati raširenih ruku. E, pa nisu bili u pravu.

Ukrajinci jako dobro znaju što je Rusija, vidjeli smo to u Luhansku i Donjecku. Donose samo tiraniju i uništenje i nitko Ruse ne želi ovdje. Zato smo ja i moji sunarodnjaci ustali protiv Rusije i borimo se. Pa gdje da idemo? Gdje da živimo? Ovo je zemlja od četrdeset milijuna ljudi, ne možeš samo tako naseliti novih četrdeset milijuna. Tako da je generalno atmosfera pozitivna.

Naš predsjednik Zelenskij se pokazao vrlo hrabrim čovjekom i odigrao je jako važnu ulogu kad je ukrajinski otpor u pitanju. Usadio je ljudima vjeru da se možemo oduprijeti agresoru i da ga možemo pobijediti.

Za mene je jedini način kako se ovo može završiti jest da ukrajinski narod nastavi živjeti unutar granica svoje zemlje i pod tim mislim i na Luhansk i na Donjeck, a da ćemo Krim vratiti u godinama koje dolaze. Ne vidim drugi scenarij za koji bi se vrijedilo boriti.

Jesu li vam se javili neki bivši ruski kolege s Toura? Što kažu?

Dosta njih mi se redovito javljaju i pitaju kako sam i kakva je situacija. Rusi kažu da im je strašno žao, da žele da to prestane i da bi voljeli da nekako mogu utjecati na to. No većina njih kaže da se parole poput “Ne ratu!” smatraju političkim i da bi zbog toga oni i njihove obitelji mogli imati problema u Rusiji.

Svi osuđuju ovo što se događa, ne samo Rusi. Svi su svjesni razmjera ovog ludila, uništenja i strahota kojima mi svjedočimo ovdje. Cijeli svijet se okreće protiv Rusije i Putina, ali i protiv ruskog naroda koji će, nažalost, morati prihvatiti kolektivnu krivnju jer su oni Putina doveli na vlast i samo ga oni mogu svrgnuti i izabrati nove, bolje ljude da ih vode.

Jer, činjenica je da Putin i dalje ima dosta veliku podršku u narodu i dojam je da su Rusi željeli ovaj rat. Nevjerojatno je da u vrijeme u kojem živimo u jednoj europskoj zemlji takav čovjek ima toliku podršku.

Informacije koje se objavljuju u svjetskim medijima govore da Rusi trpe goleme gubitke. Kakve vi imate informacije s terena, je li zaista tako?

Pružamo sjajan otpor, ali jasno je da i dalje trebamo pomoć Zapada u protutenkovskom ili protuzračnom naoružanju. Sve će nam dobro doći, ali najviše bi nam pomoglo da netko zatvori nebo jer je tu ruska dominacija baš izražena, iako su izgubili stotinjak aviona, što je zaista nevjerojatan broj.

Oni broje toliko velike gubitke i u ljudstvu i u mehanizaciji da mislim da nijedna druga vojna sila to vjerojatno ne bi mogla podnijeti. Vojnici koje smo zarobili govore da oni nisu imali pojma da idu u rat, nego da su im rekli da idu na vježbu.

S druge strane, ima vojnika koji su nam rekli da su im zapovjednici rekli da ne prave razliku između vojnika i civila i da pobiju sve na što naiđu, da stvaraju kaos i ulijevaju strah. Stvari koje se događaju ne možete ni zamisliti. Ubijaju čitave obitelji na ulici samo zato što su izašli iz svojih domova jer nakon tjedan dana više nisu imali što jesti. Te priče je strahovito teško slušati.

Jeste li se čuli s nekim hrvatskim sportašima?

Dobio sam ogroman broj poruka od tenisača iz Hrvatske, Bosne, Srbije čak i Slovenije, ali ne samo od tenisača. Njihove poruke i podrška su me zaista dirnule. Znam što se događalo na Balkanu jer sam s dečkima pričao o tome na Touru, tako da znam što ste vi proživljavali. Brojni hrvatski tenisači su mi se javili i hvala im na tome, a Hrvatsku i Zagreb pamtim po svojem prvom naslovu. To su bila neka ljepša vremena.