Foto: R. Anić / Pixsell, screenshot/youtube

BITI navijač Dinama poprilično je prokleta stvar. Mijenjaju se objekti i izvori frustracije - nekad je to vlast, nekad uprava kluba, nekad europski poraz autogolom u posljednjoj minuti. Ipak, na današnji dan prije 17 godina, navijači Dinama pobjedonosno su dočekali kraj jedne duge i iscrpljujuće bitke.

>>> Dan slavlja? Dinamo su nam vratili očajni HDZ-ovci, a u klub je ušao Mamić 

Vraćeno je ime Dinamo, originalno ime kluba koje je postankom hrvatske države odjednom postalo komunistički atavizam. Franjo Tuđman je na valovima horde poklonika počeo politiku upletati u svaki aspekt javnog života, vrlo često gdje joj nije mjesto. A baš se na Dinamu to najbolje vidjelo. U želji da zagrebačkog velikana promovira kao najstariji hrvatski klub, najprije mu je dodijelio ime "HAŠK Građanski", što je jedan od većih zabilježenih oksimorona. Naime, HAŠK i Građanski su bili ljuti gradski rivali prije Drugog velikog rata. Fuzirati njihova imena u neko novo, pandan je tome da neka zamišljena nova vlast nakon zamišljenog rata u Argentini klubu dodijeli ime River Juniors. Iduće godine, ime je opet promijenjeno, ovog puta u Croatia Zagreb, s jasnim nacionalnim predznakom i tendencijom HDZ-a da od istog kluba naprave državni projekt koji bi trebao promovirati hrvatski sport. A promociju hrvatskog sporta ima pravo promovirati samo najhrvatskije ime koje postoji – i dakako, ono koje će na svakom jeziku biti prepoznato kao takvo. Protesti  Bad Blue Boysa predstavile su u tom razdoblju jedan od prvih organiziranih pokreta otpora prema autoritarnoj ruci s Pantovčaka. Vrlo brzo vlast je postala svjesna toga da je to rat koji ne može dobiti, i samo je pitanje u kojem trenutku će potpisati kapitulaciju. Ali tvrdoglavost samog vrha države, redom ljudi proizašlih iz komunističkog režima, sa svim njegovim ostavštinama nije htjela popustiti. Svatko tko se nije slagao s njima, u pravilu je bio proglašen neprijateljem – baš kao u mračnim vremenima koja su, bar su tako naivci vjerovali, tada završila.

Tučnjave s policijom i pjesme usmjerene protiv uprave Kluba i Države bile su redovita pojava na Dinamovim utakmicama, a ista policija nerijetko je po nalogu "odozgo" zabranjivala nošenje Dinamovih obilježja na tribini. Napetosti su doživjele svoj vrhunac kada su BBB-i organiziranom akcijom ušli na maksimirski stadion i zapalili svečanu ložu te klupu za rezervne igrače. Priča se po gradu da je tog dana najmanje 1000 ljudi završilo u stanicama radi "informativnog razgovora". 
 

U idućim godinama Dinamo (ili Croatia) bilježi ponajbolje rezultate u svojoj povijesti, te na krilima državne logistike i sjajne generacije osvaja uzastopne naslove prvaka i nastupe u Ligi prvaka, u formatu mnogo manje naklonjenom hrvatskoj ligi od ovog današnjeg. Ali bez obzira na sve uspjehe, Croatia nikad nije bila prihvaćena. Baš zato što je predstavljala sve što novi režim nije trebao biti – kontrola, nadzor i jednoumlje. Nitko to bolje nije objasnio doli jedan (tada) klinac na kultnom videu.
 

Smrću Franje Tuđmana u prosincu 1999. godine posustala je odlučnost dežurnih HDZ-ovih pripuza unutar kluba da se klub i dalje zove tako. Skupština je održana 14. veljače 2000. godine, a nakon pola sata iz Plavog salona slavodobitno je izašao Velimir Zajec, jedna od najvećih klupskih legendi. S 43 glasa za i samo jednim protiv, izglasan je povratak imena Dinamo, a scene pod zapadnom tribinom stadiona u Maksimiru ušle su u legendu.

Nažalost, vrijeme će pokazati da je konačna pobjeda donijela samo jedan novi rat. Na stražnja vrata, koristeći opijenost navijačkog puka upravo ostvarenom pobjedom, ušuljat će se u Dinamo tipusi koji će formalno zadržati to ime, ali od njega napraviti baš sve suprotno od onoga što bi trebao predstavljati. Borba, kao jedina konstanta ovog kluba i plavih navijača se nastavlja. Ali baš ovaj događaj uči nas kako svemu dođe kraj. A samim time i početak, neko novo Valentinovo 2000., u inat svima koji ga sabotiraju.