MILAN je osvojio 39 bodova u 18 prvenstvenih utakmica, što je, s obzirom na vrijednost momčadi i katastrofalnu prošlu sezonu, rezultat čak i iznad očekivanja. Ipak, peti ovosezonski kiks protiv momčadi iz donjeg dijela ljestvice ponovno otvara pitanje čini li momčad Massimiliana Allegrija uvijek iste pogreške, ne poduzimajući ništa da ih izbjegne.

Sam Allegri često naglašava kako njegov Milan trenutno nije na razini Intera i Napolija, što je istina ako se pogleda kontinuitet projekata i ulaganja njegovih rivala. Pobjede su rijetko plod slučajnosti, a puno češće rezultat dugoročnog plana, no navijačima je teško prihvatiti da se bodovi redovito gube protiv objektivno slabijih suparnika, piše Calciomercato.

Uvijek iste pogreške

Iako se momčadi mogu priznati određene olakotne okolnosti, poput povremenog fizičkog zamora, remi protiv Genoe samo je potvrdio obrazac već viđen ove sezone. Problem leži u odlukama trenera Allegrija i nedostatku alternativnih rješenja, posebno u veznom redu.

Dok se ključni igrači poput Modrića vidno troše, alternative na klupi mogle bi donijeti promjenu ritma i iznenaditi protivnike. Jasno je da su, kada su fizički spremni, Rabiot, Modrić i Fofana idealna trojka u Allegrijevoj viziji nogometa. No dugoročno, čini se da oni sami neće biti dovoljni.

Skupa pojačanja na klupi

Tijekom ljeta uprava Milana dovela je dva vezna igrača, Ardona Jasharija i Samuelea Riccija, za koje je izdvojeno ukupno šezdesetak milijuna eura. Međutim, od samog početka bilo je jasno da se njih dvojica teško uklapaju u Allegrijeve taktičke zamisli.

Za trenera Rossonera obojica su centralni vezni, slični Modriću, ali s karakteristikama koje ne odgovaraju njegovoj filozofiji. Allegri od svojih unutarnjih veznjaka traži fizičku snagu, trku i ulaske u prostor bez lopte. Upravo zato Fofana, unatoč tehničkim nedostacima, dobiva priliku, a Loftus-Cheek se smatra dragocjenim "jokerom" zbog svog atleticizma.

Je li tvrdoglavost ispravan put?

Logično je zapitati se zašto je Milan uložio ogroman novac u dva igrača čiji se profili očito ne sviđaju treneru. Stječe se dojam da te odluke nisu bile u potpunosti usklađene s Allegrijevim željama, koji godinama forsira specifičan tip nogometa s određenim tipovima igrača.

Budući da standardni prvotimci ne mogu uvijek pružiti maksimum, postavlja se pitanje zašto se "plan B" uopće ne razmatra, pogotovo protiv defenzivno organiziranih momčadi poput De Rossijeve Genoe. Milan tako riskira da postane predvidljiv, oslanjajući se na samo jedan način napada i obrane, bez mogućnosti da odmori ključne igrače.

Promijenjena uloga Rabiota

Statistika je poražavajuća: Jashari je, dijelom i zbog ozljede u kolovozu, odigrao samo 36 minuta u prvenstvu, dok je Ricci bio starter tek pet puta. Istovremeno svjedočimo i drugačijoj ulozi Adriena Rabiota u odnosu na dane u Juventusu, također pod Allegrijem.

Francuz je sada više "blokiran", zadužen za održavanje ravnoteže, umjesto da bude "ludi konj" koji svojim utrčavanjima prijeti protivničkom golu. Takav pristup donio je Milanu veću stabilnost u obrani i oslobodio Modrića dijela defenzivnih zadataka, no upravo Rabiotovi prodori nedostaju protiv zatvorenih formacija.

Pitanja koja čekaju odgovor

Nitko ne pretendira da zna više od trenera koji svakodnevno radi s igračima. Ipak, kada se skupi dovoljan broj indicija, one postaju dokaz. A dokaz je da je Milan ove sezone već pet puta prosuo važne bodove protiv suparnika sličnog kalibra.

Stoga je ispravno postaviti pitanje: može li se i mora li se učiniti više? Je li se moglo i trebalo postupiti drugačije? I prije svega - zašto igrači plaćeni 60 milijuna eura poput Jasharija i Riccija dobivaju tako malo prilika?