U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. I danas se mnogi pitaju što bi bilo sa Sugarom Rayom Richardsonom, koliko bi trofeja i priznanja osvojio da ga nesigurnosti iz djetinjstva i želja za prihvaćanjem nisu odvele na pogrešan put na kojem je izgubio NBA karijeru. Ali, da ga nisu izgnali iz lige, nikad ne bi postao najveći američki košarkaš koji je ikad zaigrao za neki hrvatski klub.

POSLJEDNJIH desetak godina, otkako su Stephen Curry i Golden State Warriorsi počeli svoju vladavinu, NBA liga je na lošem glasu jer "nitko ne igra obranu i svi samo šutiraju trice". To nije potpuna istina, ali dovoljno momčadi se tako ponaša da se stvori stereotip.

Prije četrdesetak godina NBA ligom vladala je drukčija, puno opasnija pošast. Dovoljno se igrača rekreativno odavalo drogi da je stekla reputaciju "kokainske lige". Kad je odlučila pošasti stati na kraj, stvorila je pravilo o tri prekršaja, pri čemu se igrač koji triput bude uhvaćen doživotno izbacuje iz lige.

Prvo ime koje je u tom kontekstu ondašnji čelnik David Stern izgovorio bilo je Micheal Ray Richardson. Svi su znali da Sugar ima problem s kokainom, ali svejedno je vijest šokantno odjeknula. Richardson je bio četverostruki All-Star i jedna od najvećih zvijezda, koju su zbog stila igre i iznadprosječne visine za playmakera uspoređivali s Magicom Johnsonom.

Samo, bio je puno bolji obrambeni igrač od Magica i čak triput je predvodio NBA ligu u ukradenim loptama (i jednom u asistencijama), čak i u sezoni podijeljenoj na dva kluba i posjete rehabilitacijskim klinikama.

Iako mu je nakon dvije godine NBA ukinula suspenziju, nikad se nije vratio u nju, nego je otišao u Europu i postao superzvijezda u Italiji. Tamo je, pod vrlo sumnjivim okolnostima, ponovno pao na dopinškom testu i morao otići, nakon čega ga je put odveo u Split, koji je nakon tri uzastopna naslova europskog prvaka uslijed početka rata rasprodao momčad. Sugar je postao najveća američka zvijezda koja je ikad potpisala za neki hrvatski klub, a ovo je priča o svemu što ga je tamo dovelo.

Osuđen na život s pogreškom

Micheal Ray Richardson rođen je 11. travnja 1955. u Lubbocku u Teksasu. Roditelji su mu bili toliko neobrazovani da nisu znali ni ispravno napisati ime koje su dali novorođenčetu. Zamijenili su raspored posljednjih samoglasnika u Michaelu i osudili ga na život s pogreškom. Na kraju, nije bilo ni toliko bitno, jer svijet će ga ionako upoznati po nadimku Sugar.

Bio je povučeno i nesigurno dijete, najviše zbog govorne mane. Njegovo zamuckivanje nije bilo ekstremno, ali dovoljno da ga druga djeca ismijavaju. Zbog toga je uvijek mislio da se treba više dokazivati i napornije raditi, što će mu poslije dobro doći u košarkaškoj karijeri. Zbog toga je uvijek želio udovoljavati drugima kako bi ga prihvatili i nije znao reći "ne", što će mu košarkašku karijeru upropastiti.

Kao i u mnogim crnim obiteljima, otac Billy Jack nije se dugo zadržao, pa je majka Luddie u potrazi za boljim životom odvela djecu u Colorado kad je Michealu bilo pet godina. Malac je bio mamin miljenik i postao "muškarac u obitelji". Maštao je o NBA karijeri i obećao mami da će joj kupiti kuću kad postane košarkaš. Taj san nije djelovao baš ostvarivo jer su ga starije sestre uredno pobjeđivale.

Život u istočnom, crnačkom dijelu Denvera ovisio je o perspektivi. Bijelci su taj dio grada smatrali opasnim getom, ali Richardson ga se prisjeća kao "mirnog, ali ponosnog". Ipak, očito je bio dovoljno opasan da ga sveučilišni košarkaški skauti izbjegavaju, pa su se rijetki pojavljivali na utakmicama njegove srednje škole Manual. 

U prve tri godine to nije bilo ni toliko važno, jer u talentiranoj momčadi nije puno igrao i tek je kao maturant postao starter i dobio bolju priliku demonstrirati svoj talent, koji je brusio na uličnim igralištima, sanjajući kako zakucava preko svog idola Juliusa Ervinga.

Začudo, jedan od skauta koji ga je primijetio bio je sa Sveučilišta Montana, iz istoimene države čiji je sastav stanovništva činilo više od 90 posto bijelaca i samo 0.3 posto crnaca. Imao je i ponude Sveučilišta Iowa i Colorado State, ali odabrao je Montanu jer je tamo mogao odmah igrati, a ne sjediti i čekati priliku dvije godine, kao u srednjoj školi. No sramežljivom i povučenom mladiću nije bilo lako uklopiti se u takvom okruženju.

"Mislim da je na cijelom koledžu bilo 35 crnaca, a većina ih je igrala football. Prve tri godine bio sam jedini crnac u košarkaškoj momčadi. Prva dva mjeseca samo sam bio u sobi i išao na predavanja, ali onda sam upoznao neke dečke iz football momčadi i počeo se družiti s njima", prisjetio se Micheal Ray u razgovoru za emisiju Edge of Sports.

Isti Magic. Niži, ali bolji šuter

Trener košarkaša Montane bio je Jud Heathcote, čovjek koji će 1979. voditi Michigan State do naslova sveučilišnog prvaka u legendarnom finalu u kojem su Spartansi s Magicom Johnsonom u glavnoj ulozi pobijedili Indiana State s Larryjem Birdom. Zato je Heathcote bio vjerojatno najmjerodavniji čovjek na planetu da usporedi Magica i Sugara.

"Magic je imao isti 'skillset' kao Richardson, ali bio je malo viši od njega, Sugar je bio bolji šuter, ali obojica su igrala vrlo slično", ocijenio je jedini trener koji je vodio obojicu, makar u ranim fazama karijera. 

"Ono što nije spomenuo je da sam bio puno bolji obrambeni igrač. Ljudi kažu da sam bio niži Magic, ali ja sam došao prije njega, možda bi on trebao biti viši Sugar", u polušali je prokomentirao Richardson.

Sugar, i u dobru i u zlu

Nadimak Sugar dobio je u Montani. Sedamdesetih su godina "slatki" nadimci među sportašima bili uobičajeni, jer "sweet" u žargonu znači nešto lijepo i atraktivno, a naizgled odrađeno lakoćom. Na primjer, otac Kobea Bryanta bio je poznat kao Jellybean, po gumenim bombonima. Darryla Dawkinsa zvali su Čokoladni Grom, iako je čokolada tu imala i druge konotacije.

No, Richardson je postao Sugar iz čistog razloga što je tada - a i danas je - Amerikancima bilo zabavno svakom sa srednjim imenom Ray dodati nadimak Sugar, prema boksačima Sugaru Rayu Robinsonu i Sugaru Rayu Leonardu. Ergo - Sugar Ray Richardson.

"U jednoj od prvih utakmica za Montanu igrao sam stvarno dobro, a i zbog boksača je bilo uobičajeno svakog Raya prozvati Sugar. Ali smatrali su me posebnim sportašem, pa je bilo i prikladno. Taj je nadimak postao dio mene, prijatelji me i danas tako zovu, čak sam ga stavio na registracijske table", rekao je Richardson pa uzdahnuo:

"Kasnije se to ime zalijepilo za mene zbog povezanosti s drogom, postalo je ironično, više komentar mojih podbačaja nego mog talenta. Čudno je kako se stvari mogu ispreplitati..."

Većina nije znala za njega, ali Celticsi bi ga izabrali prije Birda

Četverogodišnja karijera na Montani bila mu je vrlo uspješna, čak i kad je nakon dvije sezone trener Heathcote, kojeg je doživljavao poput oca, otišao na Michigan State voditi Magica. Momčad je preuzeo njegov pomoćnik, koji ga je na četvrtoj godini s pozicije krila prebacio na beka i dao mu loptu u ruke.

Sugar je prosječno postizao 24.2 poena, što je i danas rekord sveučilišta, baš kao i 40 poena postignutih na jednoj utakmici. Montana je sezonu završila kao prvak konferencije Big Sky, koja je ipak košarkaški prilično neugledna i slabo praćena. Zato je na draft 1978. izašao kao nepoznat igrač, ne samo širim masama nego i nekim klubovima.

Portland Trail Blazersi birali su prvi i uzeli Mychala Thompsona, čiji će sin Klay postati jedan od najboljih šutera svih vremena. Četvrti na redu su bili New York Knicksi, za koje su svi očekivali da će uzeti visoko, snažno krilo. Kad je komesar Larry O'Brien pročitao ime Micheal Ray Richardson, najčešća reakcija bila je: "Tko?"

Među njima nije bio Red Auerbach, legendarni trener dinastije Boston Celticsa, koji je do tada već odavno u klubu imao važniju ulogu predsjednika i generalnog menadžera - čovjeka koji o svemu odlučuje.

"Knicksi su dobro izabrali. Da ga oni nisu uzeli, ja bih. Sviđa mi se kako taj dečko igra", rekao je Auerbach, koji se morao pomiriti da će svoj, šesti pick iskoristiti na nekog drugog igrača. Taj igrač bio je Larry Bird.

Povijesni pothvat već u drugoj sezoni

Trener Knicksa Willis Reed u Richardsona se zaljubio jer ga je jako podsjećao na Walta Fraziera, visokog playmakera i bivšeg suigrača s kojim je 1970. i 1973. legendarnoj franšizi donio do danas jedina dva naslova prvaka. 

"Gledao sam ga barem 15 puta prije drafta, uvjerio sam se da može igrati sa svakim, brzo prenositi loptu u napad i da sjajno predviđa poteze protivnika. Izuzetno je brz, ima sjajne dodavačke i obrambene sposobnosti. Smatramo da je on visoki bek kakvog smo trebali otkako je Frazier počeo stariti", objasnio je trener za Sports Illustrated.

No, Reed se tijekom sezone zakačio s predsjednikom Madison Square Gardena i dobio otkaz, a Knicksi su na klupu vratili starog trenera Reda Holzmana, koji je trenirao pravog Fraziera, a zloglasnog po nepovjerenju mladim igračima. Sugar je igrao malo, zbog čega se i sukobljavao s Holzmanom, uzalud se žalio medijima i vapio za razmjenom te završio prvu sezonu s prosjekom od svega 6.5 poena.

U drugoj se sve promijenilo. Željan dokazivanja, Sugar se preko ljeta u Denveru bacio na posao, radio je na driblingu, šutu, vizualizaciji te se vratio kao bolji igrač i nametnuo skeptičnom treneru, posebno igrajući vrhunsku obranu, što je ovaj prioritizirao. 

Postao je ključni igrač Knicksa te popravio prosjeke na 15.3 poena i 6.6 skokova, ali što je još važnije, 10.1 asistenciju i 3.2 ukradene lopte, čime je postao tek treći igrač u povijesti NBA lige koji ju je predvodio u te dvije kategorije.

Zvijezda je rođena, Sugar je postao miljenik zahtjevne njujorške publike i All-Star već u svojoj drugoj sezoni. Postao je jedan od najpopularnijih ljudi u New Yorku, svi su se željeli družiti s njim, noćni klubovi Studio 54 i Cotton postali su mu drugi i treći dom, a novi "prijatelji" i "prijateljice" samo su se gomilali oko novootkrivene party-zvijeri. Sramežljivi dječak iz Colorada napokon se osjećao prihvaćeno.

U naredne dvije ponovno je izabran na All-Star utakmicu, dvaput je uvršten u najbolju obrambenu petorku lige, ali u trećoj se opet sve promijenilo. Barem izvan terena, kad je odlučio promijeniti svoj prvi dom.

Sudbonosna selidba kat ispod Muhammada

"Sve loše je počelo kad sam se sredinom treće sezone odlučio preseliti iz New Jerseyja u njujoršku četvrt Chelsea. Bilo mi je dosadilo putovati svaki dan, želio sam živjeti bliže poslu, bliže Madison Square Gardenu", započeo je Sugar ispovijest o kokainskim počecima u biografskoj knjizi Banned.

"Čovjek koji mi je prevozio stvari iz New Jerseyja bio je bratić jednog od najvećih dilera na Istočnoj obali, tipa zvanog Muhammad, za kojeg se ispostavilo da živi u zgradi u koju sam se selio, točno kat iznad mene. Bratić nas je upoznao i Muhammad se činio kao dobar tip koji bi mi mogao biti prijatelj. Rekao mi je da navratim kad god hoću.

Ponekad bih otišao kod njega igrati karte ili domino, ali jedne je večeri izvadio kokain i počeo ga dijeliti po sobi. Rekao mi je: 'Samo probaj, nije loše.' Bio sam znatiželjan i probao, samo sam se htio socijalizirati s njim i njegovim prijateljima. Prvi put uopće nije djelovalo na mene, pa sam ga bez puno razmišljanja uzeo ponovno."

Kod Muhammada je uvijek bilo ljudi, ponekad i drugih NBA igrača, a kokain je bio tu za druženje, poput alkohola ili čak obične kave. Muhammad je bio navijač Knicksa, tako da je dobro znao tko je Sugar i bilo mu je drago da dolazi kod njega. Osim na kokain, navukao ga je na sebe.

"Kad sam ga uzeo drugi i treći put, navukao sam se. Nekoliko tjedana kasnije Muhammad je izvadio lulu. Manje od mjesec dana otkako sam prvi put probao kokain, počeo sam ga pušiti, što je puno gore, jače, kao kokain na steroidima.

Prvih godinu dana nisam još bio potpuno ovisan, bilo mi je to samo nešto za zabavu na slobodne dane i kad odem doma u Denver. Ali postalo je gadno. Više nisam želio ni izlaziti, da me tko vidi tako sjebanog. Uzeo bih sobu u hotelu ili ostao doma, sam, s djevojkom ili možda još jednom osobom koja se drogirala sa mnom", pripovijedao je Richardson.

Nestajao je na nekoliko dana. Otjerali su ga Knicksi i Warriorsi

Na terenu se to isprva nije toliko osjećalo. Štoviše, prosjeci poena i skokova su mu rasli i još je dvaput izabran na All-Star utakmicu. No počeo je rapidno venuti na terenu, a Knicksi su gubili utakmicu za utakmicom, ostvarivši 17 pobjeda manje nego prethodne sezone, te su propustili doigravanje.

Nakon jedne utakmice novinar ga je pitao kamo ide ovaj brod, na što je Richardson odgovorio: "Brod tone." Na kraju sezone trener Holzman je smijenjen, a naslijedio ga je Hubie Brown, kojem nije padalo na pamet trpjeti Sugarova sranja, kao kad je na tri dana nestao s priprema.

"Ne želim slušati o nekom nevjerojatnom talentu kad mu njegovi demoni izvan terena ne dopuštaju da taj potencijal ispuni u dresu New York Knicksa", govorio je Brown. Prije nego što je sezona počela, Knicksi su svog mladog All-Stara poslali u Golden State Warriorse.

Richardson je bio u šoku, nije mu bilo jasno zašto su mu Knicksi to učinili, odbio je pojaviti se u novom klubu i, umjesto toga, odletio kući u Denver. Trener Warriorsa Al Attles osobno je otišao posjetiti ga, pokazati mu da ga Warriorsi žele i prihvaćaju, čak su mu i dali bolji ugovor, što mu je puno značilo jer je zbog otplate majčine kuće i razuzdanog trošenja na automobile, izlaske i drogu upao u financijske probleme.

No, u San Franciscu se osjećao usamljeno, a utjehu je opet tražio u noćnom životu i bijelom prahu. Warriorsi su angažirali detektiva da ga prati, a on je brzo zaključio da košarkaška zvijezda ima ozbiljan problem s drogom. Tri mjeseca nakon što ga je u Denveru molio da dođe, trener Attles izgubio je živce. "Cijela ova stvar s Michealom Rayom Richardsonom bila je pogreška. On je trenerska noćna mora", grmio je Attles.

Nestao i izmislio da je otet, a skrivao se u hotelu pod "lažnim imenom"

Jedini njegov kolega koji nije tako mislio bio je Larry Brown, koji je Sugara znao još iz Denvera, i odlučio mu je dati priliku u New Jersey Netsima. Nakon samo nekoliko mjeseci Micheal Ray se vratio "kući", na šire njujorško područje, tamo gdje je i skrenuo na pogrešan put.

"Odveo sam ga u kliniku, a on je doktoru rekao da nema ozbiljan problem, da samo puši kokain par puta tjedno. Nisam znao kako odgovoriti na to", ispričao je Brown u dokumentarcu Što se dogodilo s Michealom Rayom Richardsonom.

U sljedećih nekoliko mjeseci Sugar je nekoliko puta odlazio u kliniku na odvikavanje i svaki put je prijevremeno napuštao, uvjeravajući sve oko sebe da je čist, samo da bi se iznova vraćao drogi. U međuvremenu je igrao za Netse, pa iako je bio u lošem stanju, sjena nedavnog All-Stara, u sezoni podijeljenoj između Golden Statea i New Jerseyja, drugi je put predvodio ligu u ukradenim loptama.

Tako "čist" došao je na pripreme za sezonu 1983./84. i nestao nakon samo nekoliko dana. Dok su ga svi tražili, on je nazvao suigrača Darryla Dawkinsa i uvjeravao ga da su ga oteli i da ga drže za taoca. Naravno, to nije bila istina, Sugar se skrivao i drogirao u hotelu preko puta dvorane, u koji se prijavio pod "lažnim imenom" Michael Ray Richards, a onda se čudio kako su ga pronašli.

Netsi su ga otpustili, a baš u to vrijeme trajali su pregovori između NBA lige i Udruge igrača o novim, oštrijim pravilima o zloupotrebi droga, budući da je kokain u to vrijeme bio prilično raširen u ligi. Dogovoreno je pravilo o tri prekršaja, pri čemu prva dva dovode do kraće i dulje suspenzije, a treći do izgona iz lige.

Povratnik godine i ponovno All-Star

Sugar je tako dobio novu priliku jer mu se to računao kao prvi prekršaj prema novom dogovoru. Oduševljeno ju je prihvatio i ovaj put rehabilitaciju odradio do kraja. Na parket se vratio u prosincu, na početku ulazio s klupe, ali sve je šokirao u kako je dobrom stanju. Igrao je kao u Knicksima prije nego što je upoznao bijelog neprijatelja, svojim igrama, ponašanjem i borbenošću postao je lider momčadi i odveo je u doigravanje.

Tamo su ih u prvom krugu čekali branitelji naslova Philadelphia 76ersi s legendarnim Dr. J-om, Juliusom Ervingom, čovjekom kojem se divio kao klinac i maštao kako zakucava preko njega. Samo, Doktoru su već bile 34 godine i nije više bio tako brz i eksplozivan, za razliku od Sugara, koji je igrao košarku karijere.

Albert King odlično se nosio s Ervingom, a Netsi su s Richardsonom i Otisom Birdsongom imali prednost u visini na bekovskim pozicijama. Sugar je nekoliko puta ispunio dječački san i zakucao preko Dr. J-a, a u petoj, odlučujućoj utakmici zabio je 24 poena i ukrao šest lopti te odveo Netse do senzacionalne pobjede, najveće u dotadašnjoj povijesti kluba u NBA ligi.

U idućem krugu Netsi su ipak ispali od Milwaukee Bucksa, ali Sugarova sjajna igra prenijela se i na sezonu 1984./85., u kojoj je imao prosjek karijere od 20.1 poena, uz 5.6 skokova i 8.2 asistencije te 3.0 ukradene lopte, u kojima je treći put u karijeri predvodio NBA ligu. Četvrti put je izabran na All-Star utakmicu i dobio je nagradu za Povratnika godine.

Tada su počele i ozbiljne usporedbe s Magicom Johnsonom jer, iako je bio desetak centimetara niži, Sugar je bio visoki, dinamični i kreativni bek koji je neumorno napadao čuvare, ali za razliku od superzvijezde Lakersa, vrhunski je čitao igru i u obrani, presijecao dodavanja i vukao munjevite kontre.

Čak je i sudjelovao u promotivnim videima NBA lige o opasnostima droga i uvjeravao sve da ne ponavljaju njegove pogreške. Ponovno se oženio i dobio novo dijete. Činilo se da su svi problemi s ovisnošću iza njega, da je nov čovjek pred kojim su još godine zvjezdane NBA karijere. Do Božića.

Karijera mu je završila na aerodromu

Nakon božićnog domjenka s nekoliko je suigrača otišao na piće, a ujutro se nije pojavio na treningu. Nitko nije znao gdje je. Netsi su tog dana igrali utakmicu, a komentatori su u prijenosu objašnjavali kako se nikom nije javio i da se samo nadaju da je s njim sve u redu.

Sugar se vratio nakon tri dana i direktno otišao na rehabilitaciju, a NBA liga upisala mu je drugi prekršaj. Samo dva mjeseca kasnije uslijedio je treći. Netsi su se vraćali kući s gostovanja, a u zračnoj luci Richardsona su čekali ljudi iz NBA osiguranja. Stigli su rezultati posljednjeg dopinškog testa, na kojem je bio pozitivan. Liga nije imala izbora nego izbaciti ga. NBA karijera jednog od najvećih talenata svoje ere nije završila na parketu, nego na aerodromu.

Micheal Ray Richardson postao je prvi igrač izbačen iz NBA-a zbog droge. Iako teška srca, čelnik lige David Stern donio je povijesnu odluku kojom je liga pokazala da neće imati milosti ni prema najvećim zvijezdama.

"Sjajno je kad te svi hvale kako imaš odličan sustav borbe protiv droge, ali kad se zbog toga mladić suočava s ruševinama karijere i vjerojatno života, to nije tako dobra stvar. Bilo je to nešto najteže što sam morao napraviti kao komesar", rekao je u dokumentarcu o Sugaru Stern, koji je objavio odluku o izgonu.

No sustav je bio potreban i naposljetku učinkovit, jer NBA je tada bila zloglasna po kokainu. Nisu svi to radili, ali dovoljno njih da se stekne loša reputacija. Nažalost, ni sustav nije spriječio tragediju nekoliko mjeseci kasnije, kad je od posljedica predoziranja preminuo Len Bias, dva dana nakon što su ga Celticsi kao ukupno drugog izabrali na draftu.

Zaista, postojala je sasvim realna mogućnost da na isti način završi i Richardson, da se nakon izgona u potpunosti izgubi u kokainu, da u dobi od 30 godina ne dočeka samo prijevremeno okončanje NBA karijere nego i života. 

Posebno zato što se upravo razvodio od druge supruge, kojoj je jedne noći pokušao provaliti u novi stan, a ona je pozvala policiju. To je uhićenje bilo povod da ga NBA testira, što je rezultiralo trećim prekršajem i izgonom. 

Sugarmanija u Italiji

Nasreću, izgon je bio okidač da se konačno trgne. Otjeran iz sporta koji voli i od kojeg je živio, Sugar je shvatio da je bolestan, da se mora liječiti i da više nema košarke kojoj može pobjeći od liječenja. Ostao je bez novca, ali se pomirio sa suprugom i krenuo ispočetka.

Košarci se vratio igrajući u nižim američkim ligama i kratko bio cimer s Nancy Lieberman, legendarnom košarkašicom kojoj su dopustili da igra s muškarcima jer tada nije bilo ženske lige. Zatim se zaputio preko Atlantika, sve do Izraela, gdje je kratko radio kao trener u Hapoelu iz Haife. 

Tamo je dočekao vijest da ga je NBA nakon dvije godine spremna uvjetno primiti natrag, ako redovito bude testiran i čist od droge. Kad se danas prisjeća tih dana, Richardson kaže da mu smeta što ga se uvijek ističe kao prvog igrača izbačenog iz lige, a nikad i kao prvoga koji je nakon suspenzije u nju vraćen. Razlog za to je što se, unatoč odobrenju za povratak, u nju nikad zapravo nije vratio.

NBA klubovi i dalje su ga smatrali prevelikim rizikom da mu daju višemilijunske ugovore kakve je nekad imao, a dobio je primamljivu ponudu iz Italije. Ohrabrio ga je uspjeh Boba McAdooa, bivšeg NBA MVP-ja i peterostrukog All-Stara, koji je dvije godine ranije došao u milansku Olimpiju i odveo je do dva naslova europskog prvaka, u one dvije godine između dvostruke Cibonine i trostruke Jugoplastikine krune.

"U Italiji ću zaraditi manje nego u Americi, ali ovo mi je prilika da produljim karijeru. Tamo se igra četiri, ponekad pet puta tjedno, a ovdje jedna ili dvije, tako će mi se tijelo manje trošiti. Volio bih potrajati još nekih pet godina", rekao je Richardson nakon što je s Virtusom iz Bologne, tada sponzorskog imena Knorr, potpisao na dvije godine za 350.000 dolara po sezoni. Bez poreza, koji bi mu u Americi odnio pola ugovora.

"Nekoliko sam puta odlazio u New York gledati Richardsona u Madison Square Gardenu i tada je bio istinski fenomen, jedan od 10 najboljih igrača na svijetu. Recimo da je bio igrač za devet ili devet i pol od deset. 

Nakon svega što mu se dogodilo više nije isti, smršavio je i više nema onu eksplozivnost koja mu je nekoć bila glavna snaga. Danas je igrač za sedam, sedam i pol. Pa što? I takav je jedan od najboljih igrača naše lige i jedan od najboljih Amerikanaca u povijesti Bologne."

Tučnjava u Vareseu s rekordnim brojem isključenja

Nakon prve sezone u Italiji Philadelphia mu je nudila milijun i pol za dvije sezone. Odbio je i ostao u Virtusu, uz povišicu od 100.000 dolara, te još više zaludio navijače. Prve dvije godine uživao je u životu kakav u Americi nikad nije imao, u koji se zaljubio i Kobe Bryant odrastajući u Italiji dok mu je otac tih godina tamo igrao.

"Razlika je kao noć i dan. U Americi pauza za ručak traje 30 do 40 minuta. U Italiji je prava siesta. Odeš na ručak u podne i ne moraš se vratiti na posao do 3:30 ili 4 sata, možeš otići kući, odspavati, što god hoćeš. Sve je tako opušteno, potpuno drukčiji stil života", prisjećao se Richardson.

Igrao je izvrsno i ponašao se uzorno, svakog mjeseca bio na dopinškim kontrolama, čije su rezultate talijanski liječnici redovito slali u NBA ligu na evidenciju za uvjetnu kaznu. Svaki put je bio čist.

Problemi su počeli u trećoj sezoni, iako drukčije prirode. U studenom je Richardson zaradio suspenziju od pet utakmica nakon tučnjave u Vareseu zbog koje je isključeno ukupno 12 igrača i sedmero trenera. Još su tri igrača dobila po dvije utakmice suspenzije, a Sugar je prošao najgore jer je sve zakuhao.

Ljevicom je odalamio Stefana Rusconija, kasnije prvog talijanskog NBA igrača, pravdajući se da ga je ovaj provocirao, a zatim još pokušavao jurišati na tribine i šakama rješavati sljedeće razmirice.

On i Clemon Johnson, drugi kažnjeni igrač Knorra, otišli su u Ameriku i trebali se vratiti za dva tjedna za All-Star utakmicu, a u to su vrijeme u Italiji počele glasine da je Sugar dogovorio NBA angažman i da se neće ni vratiti. 

Na sam dan All-Star utakmice američkog Virtusovog dvojca još nije bilo. "Ne znamo ništa o Sugaru, jedino znamo da je lud", govorio je Mike D'Antoni, tadašnji trener Olimpije i momčadi Sjevera, a kasnije revolucionar koji će s Phoenix Sunsima NBA ligi predstaviti napad za sedam i manje sekundi.

Došli su s danom zakašnjenja, ali time je Richardson samo dodatno narušio odnos s klubom nakon suspenzije zbog poteza koji se ne može opravdati. Momčad je u polufinalu doigravanja ispala od Caserte i završila sezonu bez trofeja. Richardson je slutio da mu se bliži kraj u Bologni iako je imao važeći ugovor za iduću sezonu na 700.000 dolara.

Je li uzimao kokain ili lijek za zub?

Tog je ljeta 1991. dugogodišnji vlasnik Virtusa Gianluigi Porelli nakon unutarnjih previranja prodao klub lokalnom poduzetniku Alfredu Cazzoli, a mnogi su se dioničari željeli riješiti skupog Amerikanca.

Richardson se kune da je čist od 1988. godine, da nije taknuo kokain od dolaska u Europu, ali ipak je pao na dopinškom testu, što su Talijani iskoristili da već dan kasnije raskinu neželjeni ugovor na njegovu štetu zbog kršenja klauzule o drogi.

Prvo su ga testirali sredinom kolovoza nakon povratka iz Amerike, a rezultati su nagoviještali prisustvo kokaina, ali nisu bili potpuno jasni. Dva tjedna kasnije, nakon sljedećeg povratka iz SAD-a, predstavnici kluba dočekali su ga na aerodromu i uzeli mu uzorak urina na licu mjesta. Dan kasnije klub je objavio da raskida ugovor s Richardsonom zbog pozitivnog nalaza na kokain.

Cazzola ga je želio zaštititi, ali nije znao kako. Vijest o nalazu su mu priopćili liječnik, trener i sportski direktor, on je saznao tek četvrti. "Bio je to dramatičan, srceparajući rastanak. Zatekao sam ga ispred kuće s djevojkom, koja je plakala. Ali što sam mu mogao reći? Bio sam predsjednik tri dana, ništa nisam znao o košarci. Nisam to mogao zataškati, morao sam ga otpustiti. Poslije sam shvatio da je to bilo kao da sam otjerao Maradonu iz Napulja", ispričao je novi predsjednik u kasnijem intervjuu.

Navijači su protestirali, vraćali sezonske ulaznice, njihov miljenik bio je stvar prošlosti. Slučaj je završio na sudu, jer Sugar se nije namjeravao odreći novca koji mu je po ugovoru pripadao, a Virtus nije odustajao jer je ušteda bila glavni motiv raskida. 

"Procedura verificiranja Richardsonova stanja i način raskidanja ugovora su skandalozni", iznosio je na sudu obranu Sugarov odvjetnik. "Nema traga prvog testa, a drugi je obavljen bez prisustva stručnjaka i ne znamo kojom je metodom izvršen. Konačno, imamo potpisanu izjavu liječnika iz Denvera da je Richardson - koji ima bolestan zub - primio tri injekcije painkillera koji sadrže karbokain, a koji se u testovima može zamijeniti za kokain."

Potpisao za Split, ali Splita nije vidio

Klub je naposljetku prihvatio Richardsonovu liječničku dokumentaciju i postigao dogovor s igračem kako bi se ipak rastali ljudski i dopustili mu da pronađe novi klub. Imao je dvije ponude iz Italije - Reggio Emilije i Riminija - i jednu iz Splita. Posljednjeg dana listopada 1991., Micheal Ray Richardson postao je najslavniji američki igrač koji je ikad potpisao za neki hrvatski klub.

Jugoplastika je te 1991., pod imenom POP 84, osvojila treći uzastopni naslov prvaka sezone, ali nakon toga prodala je Tonija Kukoča Bennetonu te sve igrače iz drugih republika netom raspadnute Jugoslavije. Od ekipe koja je osvojila treću titulu ostala su samo tri prvotimca - danas ugledni treneri Velimir Perasović i Žan Tabak te mladi Teo Čizmić, aktualni sportski direktor KK Splita.

Hrvatsko košarkaško prvenstvo zbog rata, kao i nogometno, svoje prvo izdanje nije započelo na jesen 1991., nego se odigralo brzopotezno na proljeće 1992., ali Splićani su - pod novim imenom Slobodna Dalmacija - branili naslov europskog prvaka.

Sugar je dobio plaću od 20.000 dolara po utakmici, ali igrao je samo u Kupu prvaka. Ne zato što mu je bilo ispod časti igrati hrvatsku ligu ili jer se bojao rata, nego zato što se u prvom izdanju prvenstva nisu mogli registrirati stranci.

Splićani su, kao i Cibona i Partizan, zbog rata domaće utakmice u Kupu prvaka morali igrati u inozemstvu, a Slobodna je za bazu odabrala španjolsku La Corunu. U to vrijeme cijela je momčad živjela tamo, pa tako i Richardson, koji Split zapravo nije ni vidio.

"Svi smo živjeli u La Coruni i odatle putovali na gostovanja. Domaći teren bila nam je korida na koju je postavljen parket", rekao je Čizmić za Retrosportivu, prisjećajući se vjerojatno najosebujnijeg suigrača iz svoje karijere.

"Svi smo znali da je vrhunski igrač. Donio nam je ogromnu kvalitetu i radio stvari koje čine razliku. Bez obzira na priče koje su ga pratile, bio je top igrač. Svi smo uz njega postizali puno lakih poena, samo ga je trebalo pratiti, jer na treninzima smo znali dobivati lopte u glavu", nasmijao se Čizmić i napomenuo da se Amerikanac najbolje slagao s Perasovićem i Tabakom.

Razočarao ga Kukoč

Upravo je njih dvojicu istaknuo i Sugar u razgovoru s talijanskim novinarom nakon što je briljirao u završnici i postigao šest poena u produžetku za pobjedu Slobodne Dalmacije protiv svoje donedavne momčadi Virtusa.

"Sve su to dobri dečki", rekao je o splitskim suigračima. "S Perasovićem sam na istoj valnoj duljini na terenu, a s Tabakom imam poseban osjećaj." Istom je novinaru nakon utakmice Tabak otkrio da više voli igrati s Richardsonom nego s Kukočem.

"Kukoč bi više gledao kako će zabiti i dodavao samo kad bi ga zatvorili. Sugar ima dodavanje i asistenciju u glavi od početka akcije. On igra za tebe. U tri mjeseca s njim naučio sam više nego u tri godine s Kukočem", Tabakov je citat.

To su zaista zvučne riječi ako se zna da je Kukoč uvijek glasio za nesebičnog igrača koji više voli dodati nego zabiti, jer "koš čini jednog igrača sretnim, a asistencija dvojicu". Čizmić je objasnio: "Tabak se te sezone zahvaljujući njemu afirmirao na najvišem nivou i nakon nje otišao u Italiju."

Richardson se u istom intervjuu i sam dotaknuo Kukoča, kojeg je zapravo zamijenio kao glavna zvijezda europskog prvaka nakon njegova odlaska u Benetton. Upravo mu je tu odluku Sugar zamjerio.

"Kukoč me razočarao. Da je pravi igrač i pravi muškarac, otišao bi u Chicago i prihvatio NBA izazov. U Trevisu puno zarađuje, ali uvijek će ostati poluprvak ako ne prihvati američki izazov. Igrao sam na četiri All-Star utakmice i mislim da imam pravo to reći", govorio je Sugar, a Kukoč ga je poslušao godinu i pol kasnije te osvojio tri naslova prvaka s Bullsima.

Noćne rasprave s bivšim ženama i izlasci prije utakmice

Richardson nije mogao iskusiti igranje pred splitskim navijačima, ali budući da su bili u istoj skupini Kupa prvaka s Virtusom, još jednom je izašao pred fanatike koji su ga obožavali prethodne tri godine. Nije bio siguran kako će ga dočekati, ali za njih nije bilo dvojbe - samo ljubav i pjesma Sugar nel cuore - Sugar u srcu.

"Bio je omiljen među svima, vrlo osebujan lik s puno dogodovština i brakova iza sebe. Neko smo vrijeme bili cimeri i uvijek je imao noćne razgovore s Amerikom, ranojutarnje rasprave s bivšim ženama, ali ujutro na treningu sve je top. 

Na utakmicama smo svi na zagrijavanju 45 minuta prije početka, a on bi samo ležao dok mu fizioterapeut maže noge, izašao na teren 15 minuta prije početka, odradio predstavljanje, zatrčao se tri puta i onda rasturao na utakmici", prisjećao se Čizmić, dodajući da ga ni tada, s 37 godina, noćni život nije sprečavao u vrhunskim izvedbama. "Nije mu bilo teško sletjeti u Tel Aviv, sjesti u taksi i otići u noćni izlazak u Jeruzalem, a onda sutradan biti najbolji protiv Maccabija."

FIBA-ina statistika kaže da je u 14 utakmica za Split Richardson imao prosjeke od 18.6 poena, 6.1 skoka i 6.1 asistencije te bio drugi dodavač cijelog natjecanja. No klub je skupinu završio kao peti s omjerom 7-7 i nije prošao u četvrtfinale. Tako je završila Sugarova španjolska avantura u dresu hrvatskog branitelja naslova europskog prvaka.

Zahvalan čovjeku koji ga je izbacio

Nastavio je igrati još punih 10 godina, cijelo vrijeme u Italiji i Francuskoj, sve do 48. godine. U Francuskoj za njim nije ostala samo košarkaška ostavština nego i biološka. U siječnju 2002. dobio je sina Amira, koji je naslijedio nešto očevih sportskih gena i izrastao u nogometnu zvijezdu koja danas igra za Fiorentinu i reprezentaciju Maroka.

Ima više od desetero unučadi, potomaka iz raznih brakova i inih veza, koje voli više od ičeg na svijetu. Nakon povratka u Ameriku nastavio je raditi u košarci, prvenstveno zahvaljujući čovjeku koji ga je iz nje izgnao - Davidu Sternu.

"Uvijek sam imao nevjerojatan odnos s njim. Nisam ga krivio nizašto jer ja sam taj koji je pogriješio i trebao biti kažnjen. On je samo učinio ono što je morao. Kad sam otišao u Europu, ostao sam u kontaktu s njim, a kad sam prestao igrati, dao mi je posao u NBA uredu u Parizu. Kad sam se vratio u SAD, pomogao mi je da dobijem posao u Denver Nuggetsima kao ambasador zajednice", rekao je Micheal Ray, koji je kasnije radio kao trener u američkim i kanadskim nižim ligama.

Od kokaina je čist, kaže, od 1988. godine i zahvalan na svemu što je Stern učinio za njega, uključujući izbacivanje iz lige koje ga je konačno osvijestilo i natjeralo da shvati kako je na tragu smrti. 

Preživio je, imao izuzetno dugačku karijeru, ali uvijek će ostati zapamćen kao lice kokaina u NBA ligi osamdesetih i biti tema onog vječnog, frustrirajućeg pitanja "što bi bilo kad bi bilo?". Jer talent koji je imao bio je puno više vrijedan pamćenja od ovisnosti koja ga je zatomila.