REPREZENTACIJA Njemačke, drugi hrvatski protivnik na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj, s kojim se Kockasti susreću 12. lipnja u Klagenfurtu, na prvi pogled možda zvuči zastrašujuće, ali već dugo to nisu oni Nijemci koji, kako je rekao Gary Lineker, "uvijek pobjeđuju u igri u kojoj 22 igrača trče za loptom".

Povijest

Njemački nogometni savez osnovan je 1900. godine, a reprezentacija svoju zemlju na međunarodnim natjecanjima predstavlja od 1908. Njemačka je jedna od tri najuspješnije momčadi u povijesti međunarodnih natjecanja, osvajač tri svjetska i tri europska prvenstva, a ujedno je i jedina zemlja koja je osvojila Svjetsko nogometno prvenstvo u ženskoj i muškoj konkurenciji.

Svoj prvi veliki uspjeh u međunarodnim natjecanjima Nijemci su upisali 1934. godine kad su na Svjetskom prvenstvu u Italiji osvojili treće mjesto, a prvi naslov svjetskog prvaka stigao je točno 20 godina kasnije u Švicarskoj.

Nakon četvrtog mjesta u Švedskoj, i ispadanja u četvrtfinalu u Čileu, 1966. odigrali su legendarno finale s Englezima na Wembleyju u kojem je Engleska u produžetku slavila kontroverznim pogotkom Geoffreyja Hursta, koji, kako će se kasnije pokazati, uopće nije bio pogodak jer lopta nakon što se odbila od grede nije prešla crtu.

A onda je u 70-ima i 80-ima stiglo zlatno doba njemačkog nogometa s naglaskom na slavnu generaciju svjetskih i europskih prvaka predvođenu Franzom Beckenbauerom koji je 1971. postao kapetan moćnog Elfa. Već godinu dana kasnije Beckenbauer je Njemačku odveo do naslova europskog prvaka; u finalu je SSSR razbijen rezultatom 3:0, a dvije godine kasnije pred svojim su navijačima Nijemci osvojili i Svjetsko prvenstvo pobijedivši u finalu "totalnonogometne" Nizozemce 2:1. Na iduća dva velika natjecanja naslove nisu uspjeli obraniti; u finalu Europskog prvenstva 1976. porazila ih je Čehoslovačka, a na Svjetskom prvenstvu 1978. u drugom ih je krugu eliminirala Austrija.

Reprezentaciju je zatim preuzeo izbornik Jupp Derwall i već se sa prvog velikog natjecanja vratio sa zlatom; u finalu Europskog prvenstva 1980. pala je Belgija. Velike su rezultate Nijemci zabilježili i na naredna dva Svjetska prvenstva. 1982. su u Španjolskoj u finalu poraženi od Italije, a četiri godine kasnije u Meksiku prejak je bio Diego Armando Maradona i njegova zlatna generacija Argentine.

Nakon što je Njemačka na Europskom prvenstvu 1984. eliminirana već u prvoj rundi, u reprezentaciju se vratio Franz Beckenbauer, ovoga puta kao trener. Beckenbauer se Argentincima za poraz u finalu Meksika osvetio četiri godine kasnije u Italiji kad je Njemačka slavila 1:0 i osvojila svoj treći naslov svjetskog prvaka u trećem uzastopnom finalu.

Iduća dva Svjetska prvenstva Nijemcima nisu ostala u ugodnom sjećanju, u SAD-u i Francuskoj eliminirani su u četvrtfinalu, a ta utakmica u Lyonu u kojoj su Ćirini Vatreni slavili 3:0 hrvatski se navijači i danas rado sjećaju. Utjehu su Nijemci pronašli u Europskim prvenstvima; 1992. u finalu su poraženi od Danske, a 1996. osvojili su u Engleskoj treći naslov europskog prvaka eliminiravši na svom putu i Hrvatsku.

Na posljednja dva europska prvenstva Nijemci su upali u crnu rupu iz koje se iduće ljeta namjeravaju izvući; u šest utakmica odigranih u Belgiji i Nizozemskoj 2000. godine, te Portugalu 2004. godine Nijemci nisu upisali niti jednu pobjedu (tri remija i tri poraza), te oba puta nisu prošli skupinu. Nešto su bolji bili na posljednja dva Svjetska prvenstva; 2002. su igrali finale, a 2006. osvojili treće mjesto iako im nitko nije davao šanse za veće postignuće.

Njemačka danas u sastavu ima brojne kvalitetne i iskusne igrače koji zanat iz tjedna u tjedan bruse u najjačim europskim klubovima, ali slaba su im karika vratari. Jens Lehmann je u Arsenalu već odavno pao u nemilost i izgubio status prvog čuvara mreže pa svoje vrijeme uglavnom provodi na klupi, a u ništa boljoj situaciji u Valenciji nije ni Timo Hildebrand, dok je jedini koji u svom klubu brani konstantno nominalno treći vratar Elfa Robert Enke iz Hannovera.

U reprezentaciji je najveći broj igrača minhenskog Bayerna, čak pet: Marcell Jansen, Phillipp Lahm, Bastian Schweinsteiger, Miroslav Klose i Lukas Podolski. Ova posljednja dva imena posebno upadaju u oči i upravo će oni biti najveća prijetnja za gol Stipe Pletikose. Klose i Podolski za reprezentaciju imaju 116 nastupa, a zajedno su zabili 60 pogodaka. No, Nijemci će ipak najviše ovisiti o svom kapetanu Michaelu Ballacku. Iako je Ballackova igračka forma u najboljem slučaju upitna, jer u Chelseaju ove sezone na terenu dobiva jako malo prostora, on je ipak najčvršća karika izbornika Joachima Lowa. Svojim silovitim udarcem s velikih udaljenosti Ballack može iznenaditi i najbolje vratare, a od njega će vjerojatno polaziti i većina lopti koje bi u protivničkom šesnaestercu trebali kupiti Klose, Podolski i Rakitićev suigrač Kevin Kuranyi.

Tri komada, tri komada...

Hrvatska se reprezentacija s Njemačkom dosad susrela samo četiri puta i slavila samo jednom, ali je to bio jedan od najtežih poraza koji su Nijemci pretrpjeli. 4. srpnja 1998. godine na stadionu u Lyonu igrala se četvrtina finala Svjetskog prvenstva između male Hrvatske i velikog Elfa. Mrežu Andreasa Koepkea napunili su tada Robert Jarni, Goran Vlaović i Davor Šuker, što je ujedno bila i slatka osveta za poraz s Europskog prvenstva u Engleskoj dvije godine ranije.

23. lipnja u Manchesteru prvi se put Hrvatska susrela s Nijemcima i izgubila rezultatom 2:1, ali treba napomenuti da je Elf pri tom imao nemalu pomoć sudaca. Hrvatska je povela pogotkom Davora Šukera, ali Njemačka je uspijela preokrenuti nakon što je isključen Igor Štimac.

Preostale dvije utakmice koje smo s njima igrali bile su prijateljske. Prva, u Zagrebu 29. ožujka 2000. godine završila je rezultatom 1:1, a jedini gol za Hrvatsku postigao je Niko Kovač, dok su Vatreni četiri godine kasnije u Splitu izgubili rezultatom 2:1, a utješni pogodak za Hrvatsku postigao je Mato Neretljak u 89. minuti.

Njemačka će sigurno biti najteži protivnik Hrvatske u skupini na Europskom prvenstvu, kroz kvalifikacije su se pokazali kao čvrsta i dominantna momčad, iako skupina sa Ciprom, Walesom, San Marinom, Slovačkom, Irskom i Češkom ne ulijeva strahopoštovanje. Reprezentacija je to koju treba shvatiti krajnje ozbiljno, usprkos lošim rezultatima na posljednja dva Europska prvenstva, ali ako se Bilićevi dečki pokažu u izdanju u kojem su odigrali ove kvalifikacije, razloga za strah ne bi trebalo biti.

P.V.
Foto: AFP