Foto: FaH

KONTRADIKCIJE između onoga što političari i poslodavci naglašavaju kao prednosti agencijskog rada i prakse koju žive agencijski radnici brojne su i velikim se dijelom mogu iščitati iz namjerno nedorečenih zakonskih odredbi. Upravo ta nedorečenost otvara prostor za manipulaciju radnim pravima, uvjetima i obavezama agencijskih radnika, piše portal Bilten.org.

Radnici koji rade preko Agencije nemaju ista prava kao i ostali

Agencije za privremeno zapošljavanje radnika, premda u Hrvatskoj djeluju već više od deset godina, tek u nekoliko posljednjih počinju u svojim bazama radne snage okupljati značajnije brojeve radnika, stoga je i Zakon o radu (ZOR) tek prošle godine promijenjen tako da agencijsko zapošljavanje regulira nešto strože, odnosno povoljnije za radnike. Posljednje izmjene ZOR-a u svoje su propise uključile i EU direktivu o načelu obveze jednakog postupanja prema ustupljenim radnicima.

Direktiva se odnosi na načelo jednakog plaćanja agencijskog radnika kao i onog s ugovorom o radu kod tzv. “korisnika”. Oko pitanja donosi li agencijsko zapošljavanje donosi socijalno i ekonomski više koristi ili štete postoje oprečna mišljenja. S jedne strane vlada i poslodavci zagovaraju agencijsko zapošljavanje kao mehanizam koji pomaže dodatno fleksibilizirati radne odnose, dok s druge strane, sindikati, radnici i iskustva s terena oslikavaju drugačiju priču.

Upozorenja sindikata su jasna: radnici zaposleni putem agencija nemaju ista materijalna prava (regres, božićnice i sl., a ni pitanja godišnjih odmora nisu jasno rješena) kao radnici s ugovorom o radu u firmi u kojoj obavljaju posao, premda imaju iste radne obaveze.

Radnici koji rade putem agencija u nezavidnom su socijalnom položaju, između ostalog, kreditno su nesposobni, što im u priličnoj mjeri onemogućava planiranje života.

Ustupljeni radnik

Rad putem agencija za privremeno zapošljavanje temelji se na trostranom odnosu: agencija – korisnik – radnik. U tom je trokutu, agencija poslodavac s kojim radnik sklapa ugovor o radu. Agencija, kao poslodavac, s trećom stranom, tzv. “korisnikom” sklapa poseban ugovor o ustupanju radnika za privremeno obavljanje poslova.

“Korisnik” je dakle firma koja koristi usluge agencije za zapošljavanje – rad – dok je radnik u odnosu sa korisnikom “ustupljeni radnik” zaposlen s ciljem ustupanja njegove radne snage drugom poslodavcu. Agencija ustupljenom radniku osigurava plaću i doprinose, a “korisnik” se u odnosu prema radniku, prema propisima ZOR-a, smatra poslodavcem u smislu obveza primjene propisa o sigurnosti i zaštiti na radu.

Pojednostavljeno rečeno, ustupljeni radnik nema ugovor sa firmom u kojoj zapravo obavlja posao, a u firmi (agenciji) u kojoj je zaposlen nema radno mjesto. Plaću mu daje agencija, a radne obveze i odgovornosti ima prema “korisniku”.

Politika nedorečenih propisa

Na primjeru agencijskog rada kao kompleksnog “rezultata razvoja tržišta rada” vidimo kako priželjkivana fleksibilizacija radnih odnosa sa sobom nosi cijeli niz negativnih učinaka po pitanju radničke socioekonomske (ne)sigurnosti. Upravo iz “fleksibilnosti” i nedorečenosti pravnih propisa posredno proizlaze smanjena materijalna prava radnika, nepouzdano radno vrijeme i u konačnici perpetuacija nesigurnog radnog odnosa. Premda je propisano u kojim slučajevima agencijsko zapošljavanje nije dopušteno, praksa na terenu pokazuje da su upravo ovo odredbe koje se najmanje poštuju.

Agencijsko zapošljavanje zakonom je zabranjeno u slučaju zamjene radnika kod korisnika kod kojega se provodi štrajk, a upravo takav slučaj bio je štrajk Croatia Airlinesa, no tada ova odredba još nije bila unesena u ZOR. Agencijsko zapošljavanje također je zabranjeno u vremenskom periodu od 6 mjeseci za poslove na radnim mjestima gdje su prije toga radili u međuvremenu otpušteni radnici. No ovaj se propis lako zaobiđe jednostavnom promjenom pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, što je također čini se, uhodana praksa.

Kršenje ove posljednje zabrane najuobičajeniji je način zaobilaženja pravila. No o svemu ovome u medijimam ali i na internetskim forumima može se naći mnoštvo informacija. Malo je vjerojatno da inspekcije rada i nadležne službe ne znaju za sva kršenja i zaobilaženja propisa, stoga nije ni nevjerojatan zaključak kako ne postoji politički interes da se nesavršeni propisi poprave u korist radnika, kao i da se i ovdje pod fleksibilizacijom zapravo otkriva goli interes poslodavaca za “besplatnim” prisvajanjem što većeg dijela rezultata rada svojih radnika.

Sve više ljudi radi preko Agencija

Ovako poslagane, zakonske odredbe o jednakom tretiranju agencijskih radnika čine se nelogičnima, a također se naizgled gubi ekonomska racionalnost postojanja agencija za zapošljavanje.

S druge strane, prema podacima dostupnima u medijima, ovaj sektor čini se raste i zapošljava sve veći broj ljudi. Premda precizne statističke podatke nismo mogli pronaći, iščitavanjem medijskih napisa i procjena, uz pretpostavku da su podaci objavljeni u medijima točni, može se zaključiti da se u posljednje tri godine postotak osoba zaposlenih putem ovih agencija u Hrvatskoj ipak povećao sa 0,3 posto na 0,4 posto u ukupnom broju zaposlenih.

Ekonomski interes agencija

Tek ovako postavljena scena pomaže nam razumijeti logiku postojanja agencija za privremeno zapošljavanje. One ne stvaraju nikakvu dodanu vrijednost. Ubiru provizije od zapošljavanja radnika kod drugih poslodavaca.

Time na vidjelo izlazi još jedna kontradikcija: malo je vjerojatna tvrdnja pravnih stručnjaka koja kaže da je rad preko agencije najskuplji rad jer agencijski radnik mora imati istu plaću kao i radnik tvrtke u koju je iznajmljen. Nužno se postavlja pitanje: ako zakon doista štiti materijalna prava agencijskih radnika načelom jednakog postupanja, pa oni imaju istu razinu zaštite i primanja kakve imaju i radnici s ugovorom o radu kod “korisnika” i ako je zakonom zabranjeno da agencije naplaćuju proviziju radnicima – što agencijski rad čini “najskupljim” radom – kakav ekonomski interes imaju “korisnici” da zapošljavaju agencijske radnike?

Kad bi bilo točno da je ovo za “korisnike” najskuplji oblik rada, a uz to nije jedini dostupan oblik rada, tada bi donošenje ovakvih poslovnih odluka značilo povredu poslovne odgovornosti menadžerskog tima firme. Ukoliko pretpostavimo da je nemoguće da cijeli ovaj sektor funkcionira po pravilu osobne koristi menadžerskog tima i na štetu cijelih firmi, mora se zaključiti da ekonomska logika ovog oblika zapošljavanja ipak postoji. Osim kod “korisnika”, ekonomski interes mora postojati i kod agencija.

Manipulacija radnim vremenom

Čini se da se on krije u sitnim nakupljanjima nepravilnosti i manipulacija ne samo radnim vremenom, uvjetima te materijalnim obavezama i pravima radnika, nego i putem posebnih uvjeta određenih kolektivnim ugovorom. Manipulacijom radnim obavezama (radno vrijeme, prekovremeni, noćni rad, rad vikendom i praznicima, godišnji odmori) i pravima (božićnica, uskrsnica, regres, putni troškovi, godišnji odmori) radnika ekonomsku korist stječe “korisnik” koji tim manevrima može osigurati proviziju agenciji.

No čini se da su i agencije pronašle način naplate od radnika, a to je putem prilagodbom postotaka dodataka na plaću. Kako bi se utvrdilo da li je tome doista tako, kao što radnici s kojima smo razgovarali tvrde, trebalo bi imati uvid u podatke o tome kolike dodatke na plaću imaju radnici s ugovorom o radu izravno kod “korisnika” u odnosu na agencijske radnike, te da li “korisnik” agenciji isplaćuje naknade za plaće radnika u bruto iznosu jednakom kao svojim radnicima.

Prema hrvatskim propisima, u periodima kada radnik nema posao agencija bi mu trebala osigurati financijska primanja, no zahvaljujući brojnim nedorečenostima zakona ta naknada može iznositi i jednu kunu. Istovremeno, prostora za naplatu provizije agencija osim od poslodavca (korisnika) ima i u iznimkama koje su zakonski omogućene ukoliko agencija sa svojim radnicima ima potpisan kolektivni ugovor. Određeno je npr. da se kolektivnim ugovorom mogu urediti niža prava agencijskih radnika od prava koje imaju radnici zaposleni izravno kod “korisnika”. Kolektivni ugovor, instrument osmišljen kako bi štitio radnike, u slučaju agencijskih radnika pretvara se u instrument kojeg agencije koriste kako bi njegovim potpisivanjem osigurale za svoje radnike lošije uvjete od onih normiranih ZOR-om, te putem lošijih uvjeta za radnike osigurale sebi što veću zaradu.

Primjer tvornice u prerađivačkoj industriji

Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s osobom zaposlenom preko agencije u jednoj uspješnoj tvornici u prerađivačkoj industriji u Zadru. Identitet osobe ćemo zaštititi zbog razumljivog straha od posljedica.

Ova radnica mjesečno odradi više desetaka prekovremenih radnih sati, noćnog rada i rada vikendom. Njena agencija sa svojim radnicima ima potpisan kolektivni ugovor zbog čega je broj dozvoljenih prekovremenih sati veći nego što bi bio da KU ne postoji (ZOR čl. 46.7.). Zakonsko ograničenje prekovremenih sati rješava se tako da se sati koji se ne smiju pisati (oni preko granice dopuštene zakonom) prenose u sljedeći mjesec. Dio radnih sati se isplati kao dodatak na plaću, dio se pretače u slobodne dane kojih u praksi nema dok traje sezona, a dio jednostavno putem ispadne, jer su ugovori o radu potpisani na kratki vremenski rok i često se produžuju.

Intervjuirana osoba nije sezonski radnik, tvornica u kojoj radi ima stalnu potrebu za većim brojem radnika nego što zapošljava, neovisno o sezoni, uključujući agencijske i stalne radnike, a putem agencije radi se kontinuirano i neovisno o povećanom obujmu posla. Kada se zbroje svi odrađeni radni sati ove radnice dobije se zaključak da je sve svoje slobodne dane već unaprijed odradila. Firma joj ne može osigurati toliki broj slobodnih dana koliki ona ima broj odrađenih radnih sati jer bi morala zaposliti nove radnike i podijeliti opseg posla postojećih radnika. Radnici ove firme premoreni su, a ozljede na radu su zbog tipa posla česte. Zbog radnih uvjeta firma postupno dolazi na loš glas i sve teže pronalazi radnike, usprkos potrebi.

Povećava se stopa zaposlenosti, ali pod koju cijenu?

Poslodavci će tvrditi da se zahvaljujući agencijskom radu povećava stopa zaposlenosti, posebno mladih i dugotrajno nezaposlenih osoba, no u praksi dostupni podaci govore upravo suprotno – da privremeno zapošljavanje zaobilaženjem pravila traje duže nego što je propisima dopušteno, da radnici koji ovim putem rade imaju rupe između dva zaposlenja, da su kreditno nesposobni i da im socijalna nesigurnost onemogućava planiranje života.

Agencije na tržištu rada imaju funkciju dodatne fleksibilizacije radnih odnosa, a suprotno demagogiji koju koriste, fleksibilizacijom odnosa na tržištu radne snage, socijalna sigurnost radnika se ne povećava nego smanjuje.

Česti ulasci i izlasci s tržišta rada također smanjuju doprinose za mirovinski fond, što radnike u nesigurnim zaposlenjima dodatno izlaže povećanom riziku od siromaštva u starijoj dobi.

Privremeno rješenje: bonusi agencijskim radnicima

Iz Zakona o radu jasno je da bi se agencije trebale baviti privremenim zapošljavanjem i to, prema najnovijim izmjenama, na maksimum tri godine. Međutim i dok je rok za ovaj oblik zapošljavanja bio godinu dana, novinarski tekstovi i internetski forumi zabilježili su brojne primjere koji pokazuju da su agencije pronašle način za zaobiđu zakonske odredbe, pa se nakon isteka zakonskog roka u jednoj agenciji, radnika zaposli posredstvom druge agencije i tako iz godine u godinu.

Prema procjenama Hrvatske udruge poslodavaca iz veljače ove godine u Europskoj uniji udio agencijskih radnika u ukupnom broju zaposlenih iznosi u prosjeku 1,6 posto, što je znatno više od hrvatskih 0,4 posto. U Njemačkoj čak 2,2 posto zaposlenih čine radnici koji rade preko agencija, a u Velikoj Britaniji broj agencijskih radnika iznosi čak 3,8 posto. Kako naglašavaju u HUP-u, tvrtke članice HUP-Koordinacije za agencijski rad i posredovanje pri zapošljavanju pokrivaju oko 80% tržišta usluga privremenog zapošljavanja. Procjenjuje se da preko agencija za privremeno zapošljavanje u Hrvatskoj prosječno radi oko 6.000 ljudi mjesečno te da je tržište ovih usluga vrijedno oko 500 milijuna kuna. Ovo se tržište širi i raste ne proizvodeći zapravo ništa, već parazitira na radu socioekonomski ugroženih radnika koji u pravilu rade za ispodprosječne plaće.

Radnici spremni na mijenjanje poslova

Mediji često spominju njemački primjer gdje je agencijski rad ograničen na godinu dana, no usprkos tome brojni primjeri svjedoče da su radnici tako radili i do deset godina. Španjolska i Francuska s druge strane osigurale su mehanizam kojim se dugotrajnije agencijsko zapošljavanje radnika stavlja na financijski teret agencijama i “korisnicima” i to na način da se agencijski radnici tretiraju kao radnici spremni na mijenjanje poslova, mjesta življenja itd., radi čega ostvaruju pravo na posebne bonuse koje isplaćuju agencije, no trošak dijele s “korisnicima”.

U društvenoj sredini u kojoj se i sindikati teško opiru govoru o fleksibilizaciji radnih odnosa, teško je zamislivo rješenje da se agencijski rad zbog štetnosti po materijalni status radnika naprosto stavi van zakona. Stoga se u situaciji u kojoj je takvo nešto teško izvedivo, i bonus za agencijske radnike čini kao privremeno prihvatljivo kompenzacijsko rješenje.

Andrea Milat/Bilten.org