Foto: FAH

GRČKI narod je na jučerašnjem referendumu odbio plan sporazuma Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda (Trojka) o programu mjerâ štednje koje su se sastojale ponajviše u daljnjem rezanju mirovinâ i plaćâ te povećanju PDV-a s ciljem smanjivanja proračunskog deficita. Važno je napomenuti da je u pregovorima MMF bio odbio prijedlog grčke vlade da smanji vojne izdatke – zahtijevali su izričito smanjivanje plaćâ i mirovinâ. Slučajno? Ne, još jednom su pokazali da im je glavna svrha stvaranje sve većeg jaza između siromašnih i bogatih te prebacivanje krize na leđa većinskog dijela naroda.

Mjere štednje su glavno obilježje neoliberalnih politika u Europskoj Uniji i počivaju na nekim paradoksima koji se održavaju na životu zahvaljujući veoma agresivnoj propagandi koja se vodi u njihovu korist. Naime, one bi trebale stvoriti primarni proračunski suficit rezanjem javne potrošnje i povećanjem poreznog opterećenja, pri čemu se uglavnom misli na PDV – dakle, onaj porez koji plaćaju podjednako i najsiromašniji i najbogatiji. Rezanje javne potrošnje prije stabilizacije potražnje veoma je riskantna stvar jer dovodi do dužničko-deflacijskog scenarija – pada agregatna potražnja, a dugovi se sve teže otplaćuju. Pri tome ne treba zaboraviti da je zaduženost u Grčkoj počela upravo akumulacijom privatnih dugova nastalih serviranjem potrošačkih kredita za koje su periferne europske zemlje raj (riječ je o ekonomijama čije banke ne ulažu u domaću proizvodnju i koje na slobodnom europskom tržištu imaju jeftin uvoz, a skup izvoz). Nadalje, stvaranje proračunskog suficita moguće je postići samo tako da se stvara privatni deficit, i to ne bilo kakav – reže se na potrošnji kućanstva, a korporativni profiti ostaju uglavnom nedodirnuti. Bail-out programi ionako su služili da se saniraju banke koje su krahirale u krizi (nevidljiva ruka postaje vidljiva kada je to kapitalistima potrebno), a ne da se pomogne stanovništvo. Zašto bi grčki (ili bilo koji drugi) radnici, nezaposleni, studenti i umirovljenici morali snositi troškove saniranja banaka?

To toliko trivijalno i intuitivno jasno pitanje postavila je Siriza koja je i došla na vlast u Grčkoj s obećanjem raskidanja s tim pogubnim mjerama štednje. Iako je u prvoj polovici godine nesigurno kalkulirala, sada je konačno odlučila odgovoriti na ucjene institucijâ krupnoga kapitala. A taj je odgovor bio u obliku demokracije u svojem najčišćem obliku – referendumu – grčki narod je direktno mogao odgovoriti pristaje li na ucjene krupnih kapitalista. I odgovorio je – NE! To nije samo veliko povijesno NE financijskim institucijama, već i NE diktaturi bjelosvjetskih lihvara kao i NE Europi čija je glavna vrijednost korporativni profit. Upravo u ovom potonjem se krije suština – tu se vidi da je ovo zapravo DA demokraciji, DA ravnopravnosti i DA Europi zasnovanoj na drugačijim temeljima nego što je to sada. U dobrom dijelu grčkog naroda i šire postoji opravdana bojazan i od neizvjesnosti koju donosi potencijalno razilaženje s eurom, pa i tzv. „grexit“. Zato se opravdano postavlja pitanje – kako dalje?

Sâm po sebi ovaj referendum, u širim sustavnim razmjerima, nije neki veliki revolucionarni zaokret. Čak ni izlazak Grčke iz eurozone i EU ne bi bio toliki revolucionarni zaokret – ni on sâm po sebi ne garantira ništa suštinsko što bi Grčku iznijelo na put napretka – grčka ekonomska politika bi trebala biti usmjerena k povećanju konkurentnosti domaćih proizvoda i obuzdavanju inflacije koja bi nastala nakon sigurne devalvacije. U uvjetima potencijalne izolacije prema europskim zemljama to možda i ne bi značilo mnogo. Stoga na sve ove stvari, na ovo NE ucjenama Trojke i na potencijalno napuštanje eurozone, treba gledati u kontekstu toga što ovaj referendum može potaknuti. Već je opće mjesto da je Podemos vrlo jaka stranka u Španjolskoj i da je po zadnjim anketama u Sloveniji Združena levica u vodstvu. Također ne treba zanemariti da su diljem cijele Europe mase protestirale protiv mjerâ štednje i za solidarnost s potlačenim grčkim narodom. Konačno, ne treba zanemariti da se i u Hrvatskoj rađa politička opcija radikalno lijevog usmjerenja – Radnička fronta. Sve to navedeno govori u prilog stvaranja masovnih pokreta u Europi koji žele drugačiju Europu – Europu rada, jednakosti i solidarnosti, a ne Europu kapitala, nejednakosti i vječite konkurencije. Valja i toliko zahvatiti stvar u korijenu da se kaže kako je u tome svemu važno uputiti na nužnost raskidanja s kapitalizmom kao društvenim sistemom kojemu su nedemokratske neoliberalne politike sastavni dio. Naravno da je to moguće samo internacionalno, stoga je jačanje lijevih progresivnih pokreta od iznimne važnosti za mogućnost europske alternative ovakvoj Europi.

Doista ovaj referendum nije sadržavao pitanje raskida s kapitalizmom, pa čak niti pitanje raskida s monetarnom unijom. Međutim, ovaj bi referendum mogao biti uvertira, svojevrsni pokretač i za tražene značajnije zaokrete. On bi mogao postati prijelomna točka u borbi protiv kapitalizma u Europi, osnažujući progresivne pokrete i pobuđujući svijest o nepravednosti i nelogičnosti postojećeg nedemokratskog kapitalističkog sustava. Grčko NE je početak borbe za drugačiju Europu - Europu rada, a ne kapitala.