Foto: Index/Getty

DR. VEDRAN Džihić je viši znanstveni suradnik na Austrijskom institutu za internacionalnu politiku, predavač politologije na Bečkom sveučilištu i direktor Centra za napredne studije Jugoistočne Europe. Ovaj ugledni austrijski politolog bosanskog porijekla rođen je 1976. u Prijedoru, iz kojega je s obitelji kao dječak izbjegao na početku rata u BiH, kada su snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića započele niz ratnih zločina i etničko čišćenje u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Zamolili smo ga da za Index sa stručnog, ali i osobnog stanovišta prokomentira jučerašnju presudu Mladiću u Haagu, na što je Džihić rado pristao.

Jeste li pratili izricanje presude Ratku Mladiću, kako komentirate njegovo ponašanje u sudnici zbog kojega je onda i izbačen?

Ratko Mladić je svojim ponašanjem u sudnici još jednom pokazao svu onu aroganciju kojom je zračio tijekom ratnog perioda. Ona ovih dana često na arhivskim snimkama iz srpnja 1995. godine ponavljana scena njegovog ulaska u Srebrenicu i monologa upućenom njegovim žrtvama stoji kao simbol za tu aroganciju moći. Ta arogancija je očito dio njegovog militantnog habitusa, koji je, naravno, bio povezan s osjećajem nadmoći. Jedan drugi element koji se dao vidjeti jučer pri izricanju presude je jedna vrsta agresivnog cinizma upućenog svima onima koji se nalaze van njegovog fiktivnog svijeta u kojem su on i srpski narod žrtve globalne zavjere Zapada. I arogancija i taj njemu svojstven agresivni cinizam imaju i jednu dodatnu, realnu dimenziju: Ovakav Mladić je mogao postati ovo što jeste samo kroz jaku podršku krugova i elita nekadašnje JNA te političkih i intelektualnih elita u Srbiji. Podrška svih ovih struktura tijekom rata je jedna stvar, druga važna stvar je podrška struktura Armije Srbije tijekom njegovog dugogodišnjeg skrivanja po Srbiji i Bosni i Hercegovini. Svih tih godina Mladić je uživao podršku, bio cijenjen, glorificiran, i upravo je to njemu pomoglo da njegov ratni habitus s početka 1990-ih godina konzervira do danas. Da upravo taj i takav Mladić, i dalje prepun agresivne arogancije i cinizma prema žrtvama, uživa podršku velikog broja političkih i društvenih elita u RS-u i Srbiji (a to su nam pokazale reakcije na presudu) najstrašnija je stvar za budućnost regije.

Kako komentirate donesenu presudu i dosuđenu kaznu, je li Haški sud u ovom slučaju ispunio svoju svrhu?

I da i ne. Presuda i dosuđena kazna su bili očekivane imajući u vidu dosadašnje jurisprudencije suda u Den Haagu. Nemoguće je dati jasan i precizan odgovor na ovo pitanje. Suštinsko pitanje je da li jedan specifičan sud kao što je Haški može uopće ispuniti svoju svrhu i dati odgovore na centralnu dilemu da se krivnja mora individualizirati, a da u isto vrijeme ne može biti mišljena bez kolektivne dimenzije, kako strukturalne u smislu vojne, političke i ideološke mašinerije koja je stajala iza Mladića, tako i emocionalne podrške od strane djelomično realne fikcije zvane "srpski narod".

Činjenica da je u svim dosadašnjim procesima i konkretno u slučaju Mladić na 1700 stranica skupljeno dovoljno činjenica i dokaza da se može napisati objektivna povijest rata u BiH jeste zasluga Haškog suda, i to je definitivno ispunio svoju svrhu. U isto vrijeme imajući u vidu da je stanje međuetničkih odnosa te odnosa između nacija u regiji možda gore danas nego prije deset godina jednostavno dovodi do zaključka da sud nije ispunio svoju svrhu, da nije doprinijeo pomirenju u regiji. Naravno, moramo biti fer i reći da to jeste bio idealan cilj suda, ali u isto vrijeme cilj koji sam sud nikako nije mogao ispuniti sam bez aktivnog angažmana političkih i društvenih elita u regiji te svih građana. Politička i društvena realnost u regiji ni u jednom momentu nije korespondirala s misijom i ciljem Tribunala.

Mladić je proglašen i krivim za genocid u Srebrenici. Ima li nade da će to zaključiti rasprave u BiH i Srbiji o tome što se dogodilo u Srebrenici? S druge strane, presuda Mladiću će ga u značajnom dijelu srpskog naroda još više učvrstiti na poziciji nacionalnog heroja. Kako to objašnjavate?

Haški sud je mnogo prije presude Mladiću postao objekt lokalnih stigmatizacija, mitologija, političkih borbi i prepucavanja. Haški sud je u lokalno-regionalnom diskursu postao fluidna masa od koje su pojedinci, bili to politički lideri, mediji, intelektualci ili obični građani, pravili od nje što i kako su htjeli. Za jedne je tako Tribunal postao reinkarnacija hegemonije i dvoličnosti Zapada i politički sud, za druge je bio nada da će kroz objektivno i pravno dokazivanje individualne krivnje biti moguće doći do pravde, za treće je bio mehanizam osvete, itd. Dakle ukratko, Haški sud se oteo kontroli samog suda i postao predmet raznolikih lokalnih rasprava. U tim raspravama se kroje i slike o Srebrenici, ili generalno o svim ratovima na području bivše Jugoslavije. A te slike su trenutno takve da slobodno možemo reći da su postale taoci ekskluzivnih nacionalnih historiografija i tumačenja u kojima je vlastita nacija uvijek žrtva, vlastiti rat uvijek obrambeni i otadžbinski, i svaki zločin počinjen u ime nacije samo herojski čin. I tu nažalost nema velike suštinske razlike između diskursa na srbijanskoj, hrvatskoj, bošnjačkoj ili kosovsko-albanskoj strani.

Naravno, to ne znači i ne može da znači da su svi na isti način i u istom obimu bili žrtve. Ovdje se mora diferencirati - postoji definitivno hijerarhija zločina i može se na osnovu činjenica tačno reći tko i što je činio u kojoj fazi rata. Ali matrica proizvodnje ''čiste'' nacionalne povijesti, jednog gotovo holističkog stvaranja "naše" istine, u cijeloj je regiji strukturalno ista. Imajući to u vidu, odgovor na gore postavljeno pitanje je jasan - ne, nada da će presuda Mladiću zaključiti rasprave u BiH i Srbiji o Srebrenici je čista iluzija. I da, polazeći od ovakve matrice jasno je će Mladić u dobrom dijelu srpskog naroda poslije presude ostati heroj i postati integralni dio srpske nacionalne mitologije.

Rođeni ste u Prijedoru 1976., početkom devedesetih ste kao dječak izbjegli u Austriju. Iz te osobne perspektive, ima li presuda Mladiću neko dodatno značenje za vas?

Ponekad nije moguće naći pravi odgovor, i mislim da za mene osobno ovdje nema odgovora. Rekao bih nažalost i u isto vrijeme na sreću da presuda nema neko dodatno značenje. Što mislim kada izričem ovu ličnu dilemu? Nažalost zbog velikog dijela moje porodice iz Prijedora i okoline koji su bili žrtve početkom devedesetih i kojima je i 25 godina od događaja 1992. godine potrebno da dožive osjećaj da je pravda zadovoljena i da je onaj koji je lično i kao personifikacija kriv za te zločine bude kažnjen. Potreba da zločinac bude kažnjen za nedjela je dio koncepcije društava zasnovanih na osjećaju pravde i pravednosti. Nažalost ova presuda za sve žrtve iz Prijedora kao i mnogih drugih općina u Bosni nije zadovoljavajuća, ne daje im osjećaj da je pravda ispunjena. Nažalost također zbog toga što presuda neće ni na najmanji mogući način promijeniti karakter vlasti u RS-u ili u BiH i nema snagu da ublaži ili ukine negativni etnopolitički kod upisan u BiH društvo tijekom rata i nakon rata.

Na sreću presuda nema poseban značaj za mene lično zbog jedne vrste katarzičnog procesa kroz koji sam prošao od 1992. godine naovamo. Put od rata kroz bijeg i izbjegličke centre, preko vlastitih dilema i strahova do mogućnosti normalnog života sa svim tim dilemama i strahovima, bio je dug. A na tom putu sam učio i bio učen od dragih ljudi oko mene da postoji neka ljudska nit koja nas povezuje, neka vrsta transcendentalne humanosti koja je spremna da kritizira nepravdu, zlo, nejednakost, agresivnost, malignu pretencioznost, i da pogled upire u pozitivno, ljudsko, konstruktivno i dobro. Presuda Mladiću u tom smislu, na sreću, ne nosi i ne budi u meni ništa negativno nego me samo upućuje na novi kritični angažman za vrijednosti koje sam baštinio i prije ove presude.

Je li možda najveća tragedija što je Mladić sada konačno osuđen za svoje zločine, ali je zločinačka politika koju je provodio u ratu u BiH zapravo pobijedila? Npr. vaš rodni Prijedor danas je zapravo grad baš po mjeri Mladićeve (i Karadžićeve) velikosrpske politike, a ne po mjeri svih građana i naroda koji su u njemu živjeli do devedesetih...

Jeste, naravno da je to ogromna tragedija. Današnja BiH je nemoguća zemlja, zemlja gdje suprotstavljene politike baštine neprijateljstvo i njeguju konflikt i svađu kao raison d'etre. I tragedija je da se zatire trag jedne drugačije i bolje Bosne i Hercegovine, koja nije bila socijalistička fikcija već zemlja u kojoj je bilo puno prostora za međuljudsko, komšijsko, zajedničko. Nije ovo neki jugonostalgični vapaj nego čista potreba da podcrtam ono što bi bila ultimativna tragedija i za BiH, a i za sva druga društva u regiji: da intaktni socijalni kapital (recimo kao onaj sto smo vidjeli poslije poplava u BiH i regiji 2004. godine), da zajedničko i dobro u ovoj balkanskoj kulturološkoj sredini nepovratno bude uništeno kroz maligne politike, uskogrudne motive i vještački produciran strah jednog od drugog. Reakcije na presudu Mladiću ukazuju na to da je nacionalističko-isključivi kod još uvijek dominantan i da prijeti da čitavu regiju dovede na rub ponovne implozije.