Foto: Wikipedia

GODINA 1918. svakako spada u jednu od najuzbudljivijih, najdinamičnijih, ali i najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti. Tu je godinu podijeljena Hrvatska dočekala kao dio umiruće Austro- ugarske monarhije. Iz dana u dan je bilo jasno da će se nekad slavno Habsburško carstvo propasti u besmislu Prvog svjetskog rata, a kandidata na komadanje Hrvatske nije nedostajalo.

A u toj igri je definitivno prednjačila Italija koja je već 1916. tajnim Londonskim ugovorom, kojim se obvezala da će ratovati na strani Antante, dobila garancije za velik dio Dalmacije i istočnojadranske obale. Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije da su talijanske pretenzije puno veće od onoga što im je obećano tajnim ugovorom. Takvi će ugovori, nije nimalo beznačajno, uskoro postati predmet napada američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji će u svojem čuvenom programu "14 točaka" kazati kako su tajni ugovori podjele teritorija neprihvatljivi, ali i to da bi narodi trebali imati pravo na samoodređenje.

No, u tom je trenutku Hrvatskoj to malo značilo. Krajem listopada burne 1918. nastaje slabašna Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Sastavljena na ostacima pokojne Monarhije, međunarodno nepriznata i u izravnom sukobu s teritorijalnim pretenzijama ratnih pobjednica Italije i Srbije, takva država nije imala gotovo nikakve šanse.

"Kao guske u maglu"

U studenom 1918. godine tražilo se očajničko rješenje. Vremena nije bilo, talijanske trupe već su se raširile po Dalmaciji uzevši puno više nego im je kontroverznim Londonskim ugovorom obećano. Događaji tog studenog izmijenjivali su se nevjerojatnom brzinom, a nijedna opcija, znalo se unaprijed, nije bila idealna.

U tom kaosu ipak je prevladavalo uvjerenje kako južnoslavenske zemlje koje su bile dio Austro- ugarske trebaju ući u neku vrstu zajednice s Kraljevinom Srbijom koja će, vjerovalo se tada, kao izborna pobjednica moći stati na kraj talijanskim pretenzijama. No, i Srbija je imala svoje neiskrene planove koji će vrlo brzo doći na pozornicu. Među političarima slabašne Države SHS bjesomučno su trajale prepirke kakvo ujedinjene treba biti: dok su jedni smatrali da, usprkos teškoj situaciji, ne treba žuriti, drugi su se zalagali za hitno i bezuvjetno ujedinjenje.

I sto godina nakon događaja još uvijek odzvanjaju riječi Stjepana Radića koji je, krajem tog traumatičnog studenog, uzalud članovima Narodnog vijeća SHS poručivao "ne srljajte kao guske u maglu".

Na kraju mjeseca sastavljeno je predstavništvo koje je vodio Svetozar Pribičević, hrvatski Srbin i jedan od najvećih zagovaratelja ujedinjenja koji će nakon samo nekoliko godina postati najveći protivnik kralja Aleksandra. Iako je delegacija iz Zagreba dobila Naputak kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije pod jednim uvjetima, u Beogradu je on odbačen i napisana je Adresa, dokument kojim je ujedinjenje praktički bezuvjetno.

Dan koji je promijenio hrvatsku povijest

Upravo je na današnji dan, 1.12.1918. u u Beogradu ratificiran sporazum kojim je nastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Simbolično je izgledala promjena imena - od Države Slovenaca, Hrvata i Srba, sada su Srbi izbili na prvo mjesto pa je nova tvorevina nosila ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Vrlo brzo će se pokazati da su namjere Kraljevine Srbije bile potpuno neiskrene, a sukobi na nacionalnoj bazi rasplamsat će se vrlo brzo.

Ujedinjenje su, osim Svetozara Pribičevića, proveli Ante Pavelić (ne taj Ante Pavelić) i regent Aleksandar Kasrađorđević, isti onaj koji će 1934. godine smrtno stradati od strane ustaša i makedonskih nacionalista u Francuskoj.

Odmah po ujedinjenju postalo je jasno da će nova država biti strogo centralistička monarhija, a da će se sve odluke donositi u Beogradu. Kralj će vladati praktički sam, a brojni narodi vrlo će se brzo naći u podređenom položaju. Iz kraljeve samovolje, dekreta, zabrana i potpunog centralizma rasplamsat će se međunacionalni sukobi. Hrvati će se s pravom smatrati podređenima u odnosu na Srbe, a sam Svetozar Pribičević, nekadašnji glavni zagovornik ujedinjenja, potpuno će promijeniti ploču i postati glavni saveznik Stjepana Radića.

Sam Radić smrtno će biti ranjen u atentatu 1928. godine. Početkom 1929. Aleksandar će proglasiti diktaturu. Iz otpora prema samovolji beogradskog ražima razvit će se i ustaški pokret koji će isplanirati atentat na samog kralja, 1934. godine u Francuskoj.

Upravo će loše, neiskreno i na brzinu obavljeno ujedinjenje tog 1. prosinca 1918. biti razlog brojnim problemima zbog kojih je ta država bila osuđena na propast. Ona će propasti u vihoru Drugog svjetskog rata (do tada je promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija). Država koja je stvorena na potpuno krivim temeljima užarit će odnose među narodima. To će dovesti do strašnih sukoba unutar same zemlje, a koji će se krvavo odraziti i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nacionalni problemi neće nestati niti nakon rata, u drugom pokušaju stvaranja Jugoslavije.

Posljedice prvoprosinačkog ujedinjenja, zbog svega toga, ali i niza cijelih drugih razloga, debelo osjećamo i dan danas. U svakom slučaju, 1918. godina ostaje jedna od najdinamičnijih i najtežih godina u hrvatskoj povijesti, a taj 1.12. bio je "točka na i" te nesretne godine.