Zagrebački odvjetnik, povjesničar, političar, publicist i diplomat rodom iz Imotskog. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 1988. godine. Doktorat je stekao 2015. godine na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, a od 1992. do 1995. je bio ugovorni diplomat u veleposlanstvu u Bernu. Široj javnosti poznat je i kao glavni branitelj Paška Ljubičića i Valentina Ćorića u Haagu.

Na političkoj sceni je prisutan više od 30 godina. Od veljače 2024. godine član je HSP-a. Na predsjedničkim izborima dobio je potporu od 82.787 glasova, odnosno 5.09 posto glasova.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Nesuglasice oko mnogih važnih pitanja i društveni prijepori uopće logična su i neminovna sastavnica demokratskog društva. Samo u totalitarnoj diktaturi propisano je jedno mišljenje, ali i u formalnoj demokraciji prepoznajemo totalitarni duh u onima koji bi – nerijetko sami tepajući sebi, svojoj slobodoumnosti i snošljivosti – svako drugačije mišljenje ograničili, onemogućili, prognali, pa možda i kaznili. Taj prikriveni totalitarizam, doduše, odavno ne nazivamo tako, jer nam je lakše pomiriti se i živjeti s pojmom "političke korektnosti", sustavom dopuštenih ideja i vrijednosnih sudova koji presudno oblikuje suvremeni svijet, pa i Hrvatsku.

Borba za ideološku dominaciju

U našoj se domovini to nigdje ne vidi tako jasno kao na primjeru našeg odnosa prema ljudima, događajima, procesima i ideologijama koje su obilježile razdoblje uoči Drugoga svjetskog rata i u njemu. Ponekad nam se učini kao da se upravo sada iza susjednog brijega ili čak neposredno pred našim očima vode bitke "ustaša i partizana", i kao da doista Hrvatskoj nema veće prijetnje od one "ustaške zmije" koja se svojedobno pričinila Ivi Josipoviću, a stalno se pričinja dežurnim "antifašistima" i pasdaranima koji bdiju nad baštinom Josipa Broza Tita i njegovih sljedbenika, ali i njegovih idola i nalogodavaca.

To, naravno, ima vrlo malo veze s davno okončanim neprijateljstvima u ratu koji je na hrvatskom tlu bio ne samo dio svjetskoga vojno-političkog i ideološkog sukoba, i ne samo hrvatsko-srpskog rata kojemu su temelji položeni u nasiljima što su se zbila za postojanja prve jugoslavenske države, nego je bio i unutarnji, građanski rat koji već po definiciji ostavlja dublje, krvavije i trajnije posljedice. Više to ima veze s očuvanjem društvenih položaja i političkih, gospodarskih odnosno kulturnih utjecaja koje je prisvojila strana koja se 1945. našla na strani pobjednika. 

Sukob prošlosti i sadašnjosti

Da bi čovjek mogao mirno stanovati u tuđem stanu, pokrivati se tuđom perinom i jesti tuđi kruh, on tom svom položaju mora dati privid pravednosti, pa će ga i na neetičan način – diviniziranjem svojih i sotoniziranjem protivničkih pozicija – pokušati proglasiti etičnim. Usporedno s time će sve one koji propitkuju takvo njegovo postupanje i sustav "političke korektnosti" uopće, proglasiti "konzervativnim", "zasukanim", "okrenutim prošlosti", "natražnim", "primitivnim" odnosno – u nekom slučaju opasnim, a u većini slučajeva nevrijednim pozornosti.

Ključna uporišna točka tih naših ideoloških zmijolovaca ustavna je preambula. Općepoznato je da je njezin autor prvi predsjednik demokratske Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, u mladosti istaknuti pripadnik jugoslavenskoga partizanskog pokreta i član Komunističke partije Jugoslavije. Općepoznate su i okolnosti razlozi nastanka te preambule.

Kako je jugoslavenska "antifašistička" propaganda desetljećima zasipala svijet tvrdnjama o 700.000 pobijenih u Jasenovcu, o košarama s ljudskim očima i o časnim sestrama koje su potrovale tisuće djece, Tuđman je na vanjskopolitičkom planu morao jednom Mitterandu – lojalnom suradniku višijevskog režima – pokazati da Hrvati ne simpatiziraju s fašizmom (kao što ih je u dosluhu s hrvatskim i jugoslavenskim "filozofima prakse" javno sumnjičio Ernst Bloch), i da samostalna Hrvatska ne će biti "tempirana bomba u srcu Europe" (kao što je u početku procesa njezina osamostaljenja po svijetu telalio još jedan od naših "antifašista", jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, koji će valjda i zbog te klevete biti počašćen najvišim hrvatskim državnim odličjima). 

Povijesni događaji pod novim svjetlom

Ispravno procjenjujući da u borbi za osamostaljenje Hrvatske, usprkos svojoj partizanskoj i komunističkoj prošlosti, ne mora kupovati naklonost onih koji su se 1945. našli na strani poraženih, Tuđman je na unutarnjopolitičkom planu ustavnom preambulom uputio umirujuću poruku onima što bi – da nije bilo brutalnih velikosrpskih prijetnji i sirovih ispada primitivnih likova kakav je bio, primjerice, jedan Blagoje Adžić – i dalje ostali nostalgičnim privrženicima federalističke, tzv. Titove Jugoslavije.

To je učinio tim lakše što je tim mamcem uljepšavao i vlastitu prošlost, nastavljajući tako svoju skoro trodesetljetnu grozničavu i ne osobito uspješnu potragu za tzv. hrvatskom ljevicom, u nadi da će ju ipak nekako pronaći kako se klanja pred hrvatskim, a ne pred jugoslavenskim ili kominternskim oltarom.

Manipulacija povijesnim narativima

Tako je nastalo ono inače posve suvišno nabrajanje događaja i oblika iz hrvatske povijesti, u sklopu kojih se navodi kako je hrvatska državotvorna misao izražena, među ostalim, i u "uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u odlukama ZAVNOH-a (1943.)".

Oni, pak, koji posežu za tom formulom, skoro neizostavno će prešutjeti da se u idućoj alineji ističe kako nova, suvremena hrvatska država nastaje "na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava", a redovito ne će ni znati da ZAVNOH nije bio neko reprezentativno, demokratski izabrano tijelo, nego skup manje ili više nepoznatih ljudi koje je za to pseudopredstavničko tijelo probrala Komunistička partija, instrument jedne duboko totalitarne ideologije.

Temelj hrvatske države i prema sadašnjem su ustavu sloboda, demokracija, višestranačje, ljudska prava, privatno vlasništvo itd., dakle – vrijednosti koje su upravo suprotne ZAVNOH-u. K tome i studenti prve godine pravnog studija znaju da je ustavna preambula pravno neobvezujući tekst, pa se iz nje ne može konstruirati "ustavnost" jednih, a "protuustavnost" drugih simbola ili znakova.

No upravo je spomenuta Tuđmanova formulacija – zbog koje ga hvale ponajviše oni koji inače kude većinu drugih njegovih političkih i državničkih poteza – faktično pretvorena u pravnu podlogu kulturno-političke hegemonije baštinika i sljedbenika jugoslavenske kompartije u neovisnoj hrvatskoj državi koja je, kako vidimo, prema tom istom Tuđmanu nastala "na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava".

Ta se hegemonija manifestira i u slavljenju nadnevaka i događaja koji duboko polariziraju hrvatsku javnost. Službeno se na državnoj razini više ne časti tzv. Dan ustanka naroda Hrvatske (i BiH) 27. srpnja, što je zapravo nadnevak na koji su 1941. "ustanici" (koji će se tek kasnije podijeliti na četnike i partizane) poubijali veliki broj hrvatskih civila, hodočasnika koji su se sa svojim župnikom Waldemarom Maximilianom Nestorom vraćali s hodočašća sv. Ani u kninskoj okolici. 

Morbidnu proslavu pokolja civila zamijenila je – zacijelo opet Tuđmanovom voljom – fikcija o pobunjeničkoj aktivnosti tobožnjega Sisačkog odreda koji se nerijetko proglašava prvom oružanom formacijom u okupiranoj Europi (što zacijelo izaziva zahvalnost Poljaka koji su, eto, dvadesetak mjeseci šutke i bez ispaljena hitca trpjeli njemačko-sovjetsku okupaciju, čekajući kad će se oglasiti ako ne Žikica Jovanović-Španac, a ono barem Vlado Janjić-Capo i drugovi).

U stvarnosti 22. lipnja 1941. nije bilo nikakva ustanka i nikakva odreda, nego se je, na vijest o njemačkom napadu na SSSR, skupina sisačkih komunista sklonila u šumu, strahujući da će ih njihovi dosadašnji saveznici početi progoniti, i kujući planove kako će pomoći "prvoj zemlji socijalizma" ako Crvena armija za nekoliko dana ne uspije izbiti barem na Rajnu, ako ne na Atlantski ocean. 

Dan antifašističke borbe - pitanje izbora datuma

Nemamo, dakle, razloga slaviti taj dan kao dan borbe protiv fašizma. No, imamo razloga slaviti antifašističku borbu kao borbu za slobodu, onda kad je ona lišena jugoslavenstva i komunizma, jer smo upravo mi Hrvati bili među prvim žrtvama fašizma. Naši su se sunarodnjaci početkom veljače 1921. suprotstavili fašističkim nasiljima (Proštinska buna), a u programu koji sam predstavio i zastupao tijekom nedavne predsjedničke kampanje, predlagao sam da se kao alternativni nadnevak za obilježavanje Dana antifašističke borbe izabere 17. listopada, dan kad su 1929. u Puli talijanske fašističke vlasti strijeljale hrvatskog rodoljuba Vladimira Gortana, pripadnika borbene organizacije TIGR (Trst – Istra – Gorica – Rijeka) što je nastala te iste godine.

Ako, pak, u svojoj povijesti imamo slavne nadnevke borbe protiv fašizma još iz 1921., prije nego što je on došao na vlast, ili iz 1929., zašto toliko inzistiramo na slavljenju konfabulacija povezanih s događajima koji su se zbili 21 odnosno 13 godina kasnije? Zar samo zato što su ovi potonji kontaminirani jugoslavenskim komunizmom? Je li nam, dakle, doista do slavljenja borbe protiv fašizma ili bismo samo htjeli rehabilitirati jugokomunizam?