HRVATSKA vlast oduševljena je Bushevim posjetom, ali što je s hrvatskim građanima? Dolazak predsjednika SAD-a nesumnjivo je velika stvar za svaku državu, ali može li se isto reći i za posjet Georgea Busha? Pokazati poštovanje i gostoprimstvo utjecajnom gostu jedna je stvar, ali raditi od toga narodno veselje i dernek, nešto je sasvim drugo. Znamo i što: iskaz provincijalnog duha i podložničkog mentaliteta.

Prije nešto više od četiri godine podrugljivo smo komentirali podršku koju su istočnoeuropske zemlje davale Bushovoj ratnoj avanturi u Iraku. Mi smo tada odbijali pridružiti se tada prilično oskudnoj "koaliciji voljnih", govorili da nećemo pokleknuti pod pritiskom moćnih i uvjeravali sebe i druge da male nacije kao što je naša mogu opstati samo na principima. Od tada pa do danas suštinski se nije promijenilo ništa: Irak je postao najveće krizno žarište u svijetu, Bush i dalje nije pronašao uvjerljive razloge za napad na tu zemlju, niti je uvjerljivo primijenio onaj princip zbog kojeg je navodno stupio u rat - širenje demokracije. Naši principi, međutim, u međuvremenu su se malo promijenili. Sada više ne zamjeramo Bushu napad na Irak i kleknuli smo pred američkog predsjednika kako to i priliči jednoj iskompleksiranoj naciji.

Zašto bi odjednom trebali vjerovati Bushu?

Odjednom nije bitno tko je Bush, kako je došao na vlast, u što je pretvorio Ameriku i svijet, kojim metodama se služio i što ostavlja iza sebe na kraju osmogodišnje vladavine. Bitno nam je samo da, kako reče predsjednik Mesić, "vođa najveće svjetske sile dolazi u Hrvatsku i zbog toga moramo biti ponosni". Taman da je taj čovjek ukrao izbore, odobrio mučenje zarobljenika, unazadio demokraciju u Americi, podilazio krupnom kapitalu, lažirao razloge za napad na suverenu državu (kakva god ona bila), prijetio drugim državama u svijetu i ustvari terorističku vatru gasio benzinom, mi trebamo biti počašćeni zbog posjeta i širokog osmijeha izgrliti čovjeka kojeg smo prije samo četiri godine nazivali agresorom (kao predsjednik Mesić 2003. godine). George Bush je moćan čovjek. Zar je to dovoljno?

Užasno smo ponosni što nam taj Bush dijeli komplimente da smo stabilna država i zrela demokracija. Ali taj isti čovjek govorio je i da Irak ima oružje za masovno uništenje. Pa ga nije imao. Treba li mu onda vjerovati? Treba li isto tako bespogovorno gutati njegove izlizane floskule o "predivnoj zemlji" i tipični "bushizam" o "velikom košarkaškom timu", misleći valjda na reprezentaciju iz 1992, s obzirom da je od tada hrvatska košarka propala? Govorio je Bush kako je Hrvatska saveznica Amerike. Jesmo li sigurni želimo li biti saveznici upravo Busheve Amerike? Sa zahvalnošću smo primili predsjednika Busha koji nam donosi pozivnicu za NATO, kao da nam ju on daruje i kao da ju već nismo zaslužili. I kako samo otrcano zvuče tvrdnje hrvatske vlasti kako Bushev posjet naglašava važnost Hrvatske u ovoj regiji, kao da taj isti Bush nije prošle godine posjetio Albaniju (gdje mu je ukraden sat). Nije vrag da je Tirana važnija od Zagreba?

Svašta se govorilo, ali ništa nije rečeno

Uglavnom, u ovom višednevnom kaosu (političkom, medijskom, prometnom) o Bushu se govorilo svašta, ali suštinski gotovo ništa. Nije otvorena ni jedna debata o čovjeku koji se nalazi na čelu Amerike. Tek u rijetkim proplamsajima kritičnosti problematizirali su se njegovi potezi. Kritičari su odjednom utišani, a medijski prostor ustupan je američkim lobistima, veleposlanicima, vladajućim političarima.

Palanački duh pobrinuo se da pitanja i sumnje budu zatrpane gomilama petparačkih podataka o grandioznosti tog posjeta: koliki je Bushev avion, koliko auta je u njegovoj pratnji, koliko čuvara se brine o njemu, koliki mu je apartman, pet puta smo u živom prijenosu čuli da će mu za večeru biti servirani kozice, brancin, rožata, dalmatinsko crno i bijelo, "pa tko voli". A jeste ga vidjeli na Pantovčaku? Mesić ga vukao za rukav, a on za vrijeme intoniranja himna zbunjeno zvjerao uokolo. Samo se čekalo da zagrli nekog.

Bolje nikakvi nego jadni prosvjedi

Iza cijele te Potemkinove ulaštene za Bushev dolazak krilo se mnogo jače antibushevsko raspoloženje u hrvatskom društvu, nego što se to uspjelo pokazati. Oni smiješni prosvjedi, na kojima su američkog predsjednika kritizirale homoseksualne skupine (!), a u bubnjeve udarali isti oni koji su udarali i protiv Tome Horvatinčića, dali su dodatni dekor tom palanačkom mentalitetu. Bolje da prosvjeda nije bilo, nego da su bili tako jadni. Unutarnji konflikt kod svakog hrvatskog građanina nije neobjašnjiv: drago mu je što je došao predsjednik Amerike, ali mrsko što je došao George Bush. I misle da se kritiziranjem Busha, ujedno kritizira i Amerika. No, pritom zaboravljaju da tog istog Busha podržava samo 30 posto njegovih građana, dok ga je ostali srame i svjesni su da je upravo zbog njega Amerika trenutno omražena u svijetu.

Ali opet, o svemu tome u hrvatskoj javnosti nije se povela suvisla rasprava. Valjda se mislilo da će se tako pokvariti svečarski duh u palanki koja je prostrla crveni tepih pod noge najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Pa makar to bio George Bush. Ili da će se Amerika, sa svim onim avionima, tajnim agentima, automobilima koji su pohodili Zagreb, možda naljutiti?

Senzacija: Milanović je s Bushem ozbiljno razgovarao!

Tako smo pred Busha iznijeli svo naše blago. Sportaše i kulturnjake, političare i gospodarstvenike, čak su i oni koji su se drznuli kritizirati Busha (kao Milorad Pupovac zbog Kosova), obukli najbolje odijelo i pojavili se na Mesićevoj večeri. Na njoj su falili samo ružmarini u reveru, pa da svadbena atmosfera bude potpuna. I da svi uzvanici nakon večere puni dojmova oduševljeno govore kako je Bush "teksaški ležeran" i "prijateljski raspoložen", kako je on "dobar čovjek, a večera vrhunski doživljaj". Dragan Primorac pozdravio je Bushevu mamu, a Pupovac bio impresioniran činjenicom da je "predsjednik bio opušten". Zoran Milanović navodno je s Bushom ozbiljno razgovarao. Baš nas zanima kako je to uspio.

Dekoru na Markovom trgu nedostajao samo pečeni vol

Onda su tog istog Busha sutradan izveli pred narod, koji se okupio da posluša njegov govor kao da očekuje bogojavljanje. Bio je to zapravo dobro režiran HDZ-ov politički skup. Mladi i stari okupili su se s pozivnicama da vide kako Ivo Sanader maše Bushevom rukom kao da je njegova, te da poslušaju kako američki predsjednik govori o NATO-u, a ne o Americi. Onda su se ukazali tamburaši, kako to i priliči u zemlji koja se voli nazivati "mitteleuropskom", čime je dekor bio kompletan. Prva dama Laura najprije se vrzmala po biblioteci na Pantovčaku, a onda patila pred Ladaricama, što bi bilo isto kao da je Milka Mesić u Washingtonu gledala kako Indijanci plešu oko vatre. Ili još bolje, kako Teksašani drljaju o bendžo. Na Markovu trgu falio je samo jedan dobar HDZ-ov pečeni vol, pa da svi budu sretni.

Dakle, ova priča o Bushu u Zagrebu bila je zapravo priča o nama u maloj, ali zato jadnoj Hrvatskoj. Očarani blještavilom američke moći, blesavo smo gledali kako nam pred očima paradira, maše, kliberi se i namiguje najmoćniji čovjek na svijetu. Tako zaslijepljeni mislili smo da je to priznanje našoj zemlji, da je to potvrda njezina međunarodnog ugleda, da će nam nakon toga biti bolje, da nećemo više biti izolirani i marginalizirani... I dok je Bush izlazio iz onog svog velikog auta i sjedao u onaj svoj veliki avion i letio put one svoje velike Amerike, osjećali smo se mali pod zvijezdama. Moglo nas je utješiti samo jedno pitanje: kakva je to zemlja u kojoj George Bush može biti predsjednik?

Tomislav Klauški
Foto: AFP