PROŠEĆETE li bilo kojim ruskim gradom, od Moskve i Sankt-Peterburga do Jekaterinburga i Kazanja, naići ćete na ljude u tamnoplavim ili crvenim trenirkama s prepoznatljivim sovjetskim amblemom - srpom, čekićem i zvijezdom. Vidjet ćete i mnoštvo tradicionalnih krznenih šubara, često s crvenom zvijezdom, unatoč tome što su posljednje zime bile najtoplije u povijesti.

U suvenirnicama se prodaju šalice s portretima Lenjina, Staljina i drugih simbola sovjetskog ponosa, poput kozmonauta Jurija Gagarina. Čak je i pjevač i tekstopisac hrapavog glasa Vladimir Visocki, čije su oštre tekstove sovjetske vlasti cenzurirale 60-ih i 70-ih godina, postao dio ovog nostalgičnog imaginarija. Njegovo uključivanje nije slučajno: idealizirana verzija prošlosti pomaže legitimizirati represivnu sadašnjost i budućnost.

Percepcija povijesti među građanima

"Mnogi Rusi Drugi svjetski rat pamte kao trenutak hrabrosti svojih sunarodnjaka, neposredno poslijeratno razdoblje kao vrijeme relativnog mira, a 70-e godine kao eru stabilnosti", rekao mi je nedavno novinski kolporter u središtu Moskve. "Ta sjećanja potiču njihovu čežnju za jakim vođom sovjetskog tipa."

Kolporter je znao da su takvi narativi iskrivljeni. Prisjetio se vlastitog djetinjstva: "Bio sam dječak kada se moja obitelj napokon preselila iz zajedničkog stana - 25 ljudi naguranih u pet soba - u vlastiti stan." Taj napredak omogućio je Nikita Hruščov (moj pradjed, iako kolporter to nije znao), čime je njegovoj obitelji prvi put dana prilika da žive kao samostalni ljudi, a ne kao "mravi u velikom staljinističkom sovjetskom kolektivu".

Povijesne ličnosti koje se veličaju

Danas je u Rusiji rijetko vidjeti priznanja Hruščovu, koji je bio Staljinov kritičar, ili Mihailu Gorbačovu i Borisu Jeljcinu, koji su smatrani previše otvorenima prema Zapadu. Sam kolporter ukrasio je svoj kiosk portretima onih koji su danas dio državne mitologije: Lenjina, Staljina, Gagarina, Visockog i Vladimira Putina. Kada sam ga pitala zašto to radi, odgovorio je: "Za narod."

Filmska industrija i nostalgija

Umirovljeni električar, koji sada radi kao kolporter, provodi sate gledajući filmove u svom kiosku. Zadivio me svojim poznavanjem međunarodne kinematografije te ponudio nekoliko definicija nostalgije. U filmu Velika ljepota Paola Sorrentina nostalgija je utjeha za one koji ne vjeruju u budućnost. U američkoj seriji Mad Men - njegovoj omiljenoj - nostalgija je bolno sjećanje na prošlost. Obje interpretacije, smatra on, mogu se primijeniti na današnju Rusiju.

Za razliku od ovih primjera, suvremeni ruski filmovi "napuhuju nostalgiju poput kvasca", kaže kolporter. Misli na niz remakeova bajki i sovjetskih klasika poput Posljednjeg ratnika, Začarane škrinje i Čeburaške (sovjetske verzije Mickeyja Mousea), ali i na nove filmove temeljene na ruskim narodnim likovima i povijesnim junacima. Uz to, filmovi i serije o Drugom svjetskom ratu doživljavaju procvat - naslovi Mission: Sky, Moonshine, The Enchanted i The Dugout dio su tog trenda.

Državna politika nostalgije

Putin već godinama koristi nostalgiju kao politički alat. Kada je 2000. godine prvi put izabran za predsjednika, Rusija se suočavala s posljedicama raspada Sovjetskog Saveza, padom globalnog utjecaja i agresivnom ekonomskom "šok-terapijom" koja je dovela do neobuzdanog kapitalizma. Mnogi su građani osjećali nostalgiju za vremenima kada su imali jasno definirane društvene uloge i nisu se morali brinuti o tržišnoj utakmici.

Prepoznajući tu čežnju, Putin je vratio sovjetsku himnu, koju je osobno odobrio Staljin 1943. godine, te ponovno uveo zastavu Crvene armije kao službeni stijeg vojske. Prisvojio je i Visockog, koji je možda bio buntovnik, ali i domoljub. Tijekom godina državna propaganda uspješno je izgradila sliku prošlosti u sepijskim tonovima, koja je postupno prodrla u kolektivnu svijest.

Mediji i obrazovanje kao instrumenti nostalgije

Danas se na televizijskim programima često prikazuju poznati sovjetski filmovi i pjesme, a reklame ističu sovjetsko junaštvo i odbacuju zapadnjačke utjecaje. U jednoj nedavnoj reklami stariji čovjek pokazuje svom unuku klasične sovjetske likove umjesto Avengera ili Aquamana - franšiza koje su postale nedostupne nakon invazije na Ukrajinu 2022. "Gledat ćemo ih s ruskim palačinkama, a ne s američkim kokicama", kaže dječak oduševljeno.

Umjetničke izložbe sada su gotovo uvijek povezane sa sovjetskim temama. Od 2022. godine ruske škole svakog ponedjeljka ujutro puštaju državnu himnu - što je praksa koja se smatrala pretjeranom još 70-ih godina. Iste je godine roman Mlada garda Aleksandra Fadejeva iz 1946. - prosječno književno djelo o sovjetskim mladima koji se bore u Ukrajini pod njemačkom okupacijom - vraćen u školski kurikulum. Osim toga, osnovan je državno sponzorirani pokret mladih Pokret prvih, zamišljen po uzoru na sovjetske omladinske organizacije.

Nostalgija kao sredstvo kontrole

Nostalgija pomaže ljudima da se nose s nesigurnošću, ali ih također može učiniti pokornima. Rusi se ne bi trebali žaliti ako moraju stezati remen jer su se njihovi preci bez prigovora daleko više žrtvovali - tako glasi poruka vlasti. Kada se na natjecanju u Kazanju jedna osvajačica olimpijske medalje u skijanju požalila na loše životne uvjete, predsjednik skijaškog saveza joj je odbrusio: "Prijašnjim generacijama sportaša bilo je puno gore."

Nostalgija je Putinov politički alat: ako Rusi budu zaokupljeni idealiziranom prošlošću, neće se boriti za bolju budućnost. Kremlj tako dobiva slobodne ruke da obnovi i učvrsti elemente prošlosti koji su sve samo ne poželjni.

No, ništa ne razbija nostalgične iluzije poput gulaga i nasilnih nestanaka.

@Project Syndicate

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala