DOGAĐANJA u Krapinskim Toplicama, gdje je učenik osnovne škole odbijao nositi masku i danima s roditeljima sjedio ispred škole, aktualizirala su pitanja oko djece i nošenja maski. Provjerili smo kakve su psihološke posljedice po djecu koja su zbog pandemije koronavirusa primorana nositi masku.

Istraživanje ravnatelja Instituta za društvena istraživanja Borisa Jokića govori da maske učenicima smetaju. Riječ je o znanstveno-istraživačkom projektu Jokića i Zrinke Ristić Dedić, koji su predstavili krajem kolovoza u prostorijama Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Istraživanje: Maska smeta 67.6 posto maturanata

Istraživanje je provodilo 19 znanstvenika s četiri sveučilišta i dva javna znanstvena instituta, sudjelovala je 161 škola, 161 ravnatelj, 4796 učitelja i nastavnika te 27.023 učenika četvrtog, šestog i osmog razreda.

Izneseno je tada da nošenje maski ima negativne posljedice za nastavu, smatraju i učenici i nastavnici. Tako 67.6 posto maturanata iskazuje da je nošenje maski imalo negativan ili izrazito negativan utjecaj na iskustvo nastave, dok 67.6 posto nastavnika također smatra da maske negativno utječu na kvalitetu nastave u njihovu predmetu.

Jasenka Pregrad: Nije moguće odvojiti psihološko od fizičkog

O ovoj temi smo popričali sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom Jasenkom Pregrad. Pitamo je koliko maska u psihološkom smislu smeta ili ne smeta djeci.

"Nije moguće odvojiti psihološko od fizičkog. Sve što nas smeta fizički prati osjećaj nezadovoljstva, a onda i različite misli – pobune ili racionalizacije (zbog čega je to što me smeta dobro). I obrnuto – sve što čini da se osjećamo nezadovoljno i loše utječe na to da nam 'sjedne na želudac' ili da nam ga je 'pun nos' ili 'nam se srce stislo', kako to lijepo narod kaže", rekla je.

"Pokušaj da raspetljamo pitanje maski u dječjoj dobi i u školi traga za znanstvenim odgovorom – što maske čine mentalnom zdravlju djece (ali i fizičkom). Međutim, tu imamo jednu nevolju i jednu pogrešku u mišljenju. Nevolja je da je iskustvo nošenja maski svima nama, a pogotovo djeci, dovoljno novo da se prave znanstvene istine o tome nisu uspjele dokučiti. Naime, da nešto bude znanstveno utemeljena istina, potrebno je barem nekoliko desetaka istraživanja koja daju istovjetne rezultate i koja su napravljena na reprezentativnom uzorku. Svako istraživanje može biti putokaz za sljedeća, ali ne možemo govoriti o znanstveno utemeljenim činjenicama. I znam da nam je već svima dosta toga da i covid i sve promjene koje je donio podliježu stalnim promjenama, ali to je upravo zbog toga što mediji svako pojedinačno istraživanje prezentiraju kao znanstvenu činjenicu", objasnila je.

"Nemamo znanstvene istine"

"Dakle, nevolja je da još nemamo znanstvenih činjenica o nošenju maski uopće, pa ni kod djece. Logička pogreška je što promišljamo o nošenju maski kao izdvojenom fenomenu, bez razmatranja svih drugih gubitaka povezanih s drugačijim režimom života u pandemiji. Naravno da nam je svima mrsko i tegobno nositi maske, samo što ćemo onda – sjediti kod kuće? I kakve posljedice to ima po mentalno zdravlje? Izložiti djecu riziku obolijevanja? I kakve to posljedice ima po tjelesno zdravlje (a onda i psihičko)? Dakle, nema nam druge nego da gledamo pitanje u cjelini – što dobivamo i što gubimo ovakvim ili onakvim režimom života uopće, pa onda i u školi", objasnila je.

Dotaknula se pitanja socijalne izolacije.

"Što se tiče utjecaja socijalne izolacije (online nastave) na mentalno zdravlje djece, pogotovo mladih, tu već bolje stojimo s nalazima brojnih istraživanja kod nas i u svijetu i ona nedvojbeno pokazuju porast anksioznosti, depresije te fobija i strahova. A isto tako i pad motivacije za učenje (to je pokazalo i recentno domaće istraživanje - Dedić, Jokić). Pa nam je sad da biramo – hoćemo li se patiti s maskama, ali vježbati socijalizaciju, druženje, dijeljenje – sve ono što znamo da prevenira depresiju i anksioznost - ili… I možemo li ponešto ublažiti režim nošenja maski (od 5. razreda, samo u zajedničkim prostorima, itd…) pa dijelom uvažiti muku s maskama, ali sačuvati druge aspekte zdravlja (i mentalnog i fizičkog)", navela je.

"Djeca ne bi ni jela varivo ili išla zubaru"

Objašnjava da problem nastaje, kako misli, u dvjema različitim sferama. 

"Prva je da brkamo dječje želje i potrebe. Nitko ne želi nositi masku. Kad djecu pitate, ona ne bi nosila maske, ne bi jela varivo, ne bi išla zubaru. Ako ih pitate što bi – disala bi slobodno (i čačkala nos), jela pizzu barem svaki drugi dan i odgodila zubara do trenutka kad toliko boli da je i zubar bolje rješenje. Zato djeca nisu (pred zakonom) odgovorna, jer još ne znaju birati, jer još ne vide širu sliku života i ne prepoznaju i ne daju prioritet svojim potrebama, a ne željama", govori. 

"Druga sfera je roditeljska muka oko toga što ne mogu zadovoljiti sve želje svoje djece (a to bi jako rado htjeli) i što gledaju nezadovoljstvo na licima svoje djece. Puno se pisalo o tendencijama prezaštićivanja u suvremenom roditeljstvu, pa ovdje neću ponavljati. Zbog roditeljske frustracije koja ishodi iz njihove nemogućnosti da uklone nelagodu svojoj djeci dolazi njihova pobuna protiv maski i nekih drugih ograničenja u pandemiji", rekla je. 

"Umjerena doza frustracije je dobra"

"Svima njima za utjehu mogu reći – psihologija kao znanost zna (puno puta potvrđeno) da je umjerena doza frustracije u odrastanju nužna za dobro mentalno zdravlje. Ono što je posao odraslih i roditelja je da djeci rastumače čemu služi i koje dobro donosi ovo ili ono ograničenje, pa i nošenje maski. Djeca i mladi vole raditi društveno korisne stvari puno više od većine odraslih i vole pripadati svojim vršnjacima i svojoj zajednici (potreba za pripadanjem je primarna socijalna potreba). Učinimo im ovu nelagodu nošenja maski mjestom na kome će malo odrasti i biti ponosni na sebe jer doprinose općem dobru (i onom djetetu u razredu koje je boležljivo – hoću reći i apstraktno i vrlo konkretno)", objasnila je Pregrad.

"I još kratak dodatak od pomoći: Svima, a posebno roditeljima, bilo bi mudro ne razmišljati na tzv. ili/ili način (nositi ILI ne nositi maske, jesti pizzu ILI ne), nego na tzv. i/i način (nositi masku I disati slobodno, jesti pizzu I dodati zdravu hranu)…", zaključila je Pregrad.

Uvodić Vranić: Lakše je komunicirati kad vidimo lice

Kontaktirali smo i psihologinju Ljubicu Uvodić Vranić.

"Neki kažu da 90 posto komunikacije čini naš neverbalni govor, dakle govor tijela, izraz lica, a manji postotak čine riječi. Kad dijete ima masku, onda su riječi koje izgovara slabije razumljive, a teško je dobiti i informaciju smiješi li se to dijete, ironično smiješi, vedro smiješi... Vrlo teško je s maskom komunicirati nama odraslima, a pogotovo djeci, koja ne znaju nadmudriti masku, reći da zbog maske dobro ne razumiju", rekla je ona.

"Djeca se prema maski odnose kao roditelji"

Ističe još nešto što smatra važnim.

"No dijete se prema maski odnosi onako kako se odnose njegovi roditelji. Ako su mu roditelji antivakseri, boje se korone toliko da kažu da ne postoji, ako to dijete stalno sluša, da će nas Bill Gates čipirati ili da farmaceutska industrija zarađuje na koroni, onda će i ono masku doživjeti kao nepravdu i zlostavljanje", njezine su riječi.

"Najlakše je nešto naučiti. Pa kad mama kaže: 'Mama, mama, mama', a tata je zove mamom, onda dijete zna da je ta žena koja nas ljulja i doji naša mama. Da bismo mi usvojili važno pravilo, lakše ćemo ga usvojiti ako većina kaže isto", rekla je.

"Više će smetati djeci kojoj je rečeno da smeta"

"Usporedila bih pitanja maske s učiteljicom koja će u školi reći da se ne tuče prijatelj u školskoj klupi, a roditelj će reći da se ne bude papak, već da se udari prijatelja ako je zaslužio. Tako je s maskom, koja će od ulaznih vrata do učionice više smetati djeci kojoj je rečeno da ona smeta", objasnila je.

"No ponovo ću reći, lakše je komunicirati kad vidimo izraz lica, evo ja vas jer pričamo telefonski ne vidim, ne znam jeste li na moje riječi odmahnuli rukom ili ste ih dočekali afirmativno, možete stoga misliti koliko je djeci teško", kazala je ona.