Tekst: V.Š.
Foto: Arhiva

GOST današnje emisije Aleksandra Stankovića bio je mladi glumac i hrvatski branitelj Igor Hamer. Hamer je kao sedamnaestogodišnjak krenuo u rat, nakon kojega je obolio od PTSP-a, a bolest je uspio pobijediti kazalištem.

2008. godine je na 12. Festivalu zagrebačkih kazališnih amatera dobio nagradu "Daska koja život znači" za najbolju mušku ulogu i to u monodrami "Jura" koju je sam napisao, a nagrađen je i na 48. festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Kastvu.

Hamer je govorio o djetinjstvu i mladenaštvu i o tome što ga je potaklo da krene u rat.

"U to vrijeme sam otkrio sasvim novi svijet, počeo sam čitati o hrvatskoj povijesti, Anti Starčeviću i tome. Gledao sam što se događa oko mene i morao sam sudjelovati", rekao je.

Iskustva iz rata je podnio vrlo teško. Na prvo liječenje išao je 1998. godine.

"Tada sam prvi put shvatio da nisam sam, da se to događa mnogima, počeo sam kužiti da je stigma prolupanog mladića koji nije dovoljno jak nametnuta i htio sam se boriti protiv toga. Prvi put sam otvoreno počeo pričati o onom što mi se događa i to je bilo oslobađajuće", rekao je u emisiji.

Međutim, početno olakšanje nije dugo trajalo. Psihičke krize su se vraćale i svaki put bile sve teže i teže.

"Vidio sam rane, sanjao leševe, osjećao smrad"

"Kulminiralo je nakon jednog tuluma kada sam ostao doma dva dana, nikome se nisam javljao i nikoga zvao, ležao sam polumrtav, vidio sam rane, sanjao leševe, brdo iz prve akcije, drveće spaljeno kao u Hirošimi, leševe koji se raspadaju i osjećao smrad koji mi je ostao satima poslije. Onda sam rekao sam frendovima da mi pomognu i da me vode nekamo", ispričao je.

Stanković ga je pitao kao je doživio umirovljenje s 26 godina. Hamer je ispričao da su svi doktori i nalazi govorili da bi bilo kontraproduktivno umiroviti ga.

"Tada je postojala  varijanta da će nas doškolovati i zaposliti, međutim, umirovili su me s 26 godina, 2001. godine. Svi koji su bili dugo na bolovanju poslani su na bolovanje, svi odreda. Nakon toga je, naravno, uslijedio financijski škripac i osjećaj nemoći", rekao je.

Stanković ga je upitao što misli o sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj i jesu li se njegovi ideali ispunili.

"Smeta me puno stvari u Hrvatskoj. Ne sjećam je li u Hrvatskoj bilo toliko pozitivne enrgije kao na prijelazu osamdesetih i devedesetih. Umjesto da se ta energija iskoristi, to jednostavno pustilo da ode negdje u vjetar. Najviše me živciraju razni šarmeri i špreheri koji su prodefilirali ovom zemljom", završio je.