PRVI ruski predsjednik Boris Jeljcin preminuo je danas u 76. godini života, izvijestio je Kremlj. Jeljcinovu smrt potvrdio je kremaljski glasnogovornik Aleksandar Smirnov, ali nije dao nikakve informacije o uzroku smrti. Novinska agencija Interfax tvrdi, pozivajući se na anonimni liječnički izvor, da je Jeljcin umro od srčanog udara.

Svoju je sućut Jeljcinovoj obitelji među prvima izrazio njegov veliki politički protivnik Mihail Gobačov. "Želim izraziti svoju najdublju sućut obitelji čovjeka zaslužnog za mnoga velika djela u korist države, ali i velike pogreške", rekao je Gorbačov za agenciju Interfax.

Jeljcin je postao ruski predsjednik 1991. godine, te nakon kolapsa Sovjetskog Saveza u Rusiju uveo demokratski režim. 31. 12. 1999. objavio je svoju ostavku i povlačenje iz politike nakon što je pretrpio nekoliko srčanih udara.

Iako je nekoliko puta bio optužen za primanje mita, Vladimir Putin mu je odobrio doživotni imunitet nakon što je podnio ostavku. Teško zdravstveno stanje zbog kojeg je podnio ostavku na mjesto ruskog predsjednika bilo je izazvano problemima s alkoholom, zbog čega je 1994. nakon prvog srčanog udara morao prestati piti. 

Iako je Jeljcin u rusko društvo uveo demokraciju i tržišnu ekonomiju, mnogi će ga građani pamtiti isključivo po tome što je vodio državu u vrijeme njena gospodarskog pada i gubitka vojne snage i utjecaja.

Jeljcin je bio izuzetno kontradiktorna figura u ruskom javnom životu. Za vrijeme komunizma vrlo je brzo stekao ogromnu popularnost svojim obećanjima kako će se boriti protiv korupcije i poboljšati život ruskih građana, da bi nakon toga, za vrijeme svoje devetogodišnje vladavine, dopustio privatizaciju industrije koja je osakatila rusko gospodarstvo. Bio je čest zagovornik medijskih sloboda, a u isto vrijeme stručnjak manipuliranjem javnim mišljenjem.

Ali imao je Jeljcin i svojih svijetlih trenutaka. 1991. obranio se od nasilnog komunističkog pokreta koji ga je pokušao svrgnuti s vlasti i iste te godine imao ključnu ulogu u mirnom raspadu Sovjetskog saveza. Na drugim demokratskim izborima 1996, kad je već bilo izgledno da će vlast ponovo pripasti komunistima, Jeljcin se iz oboljelog i alkoholom nagriženog starca u samo nekoliko tjedana pretvorio u živahnog, rasplesanog kandidata i uspio ponovno osvojiti naklonost glasača.

Iako na glasu kao reformist, njegove su reforme bile neredovite i često slabo provođene, a često je odavao dojam kako ne brine previše za dobrobit države prebacujući odgovornost za ključna politička pitanja i probleme na leđa svojih podređenih.

Iako je bio čvrsti zagovornik demokratskog društvenog uređenja, nije mu bilo strano ni pribjegavanje totalitarističkim metodama. Tako je u listopadu 1993. godine poslao tenkove i oružane trupe na komunističke prosvjednike, a u prosincu 1994. krenuo je u rat protiv čečenskih separatista.

U sukobima u Čečeniji pobijeno su deseci tisuća ljudi prije nego se ponižena i poražena ruska vojska povukla krajem 1996. godine, da bi se borbe opet nastavile u jesen 1999.

Posljednje godine Jeljcinovog predsjedovanja obilježili su učestali zdravstveni problemi i često se činilo da Jeljcin više nema nikakvog doticaja s državnom politikom. Učestalo se povlačio na svoje imanje izvan Moskve gdje je znao ostajati tjednima dok je zemlja upadala iz jedne krize u drugu.

Ali, i usprkos svim svojim manama, Jeljcin je možda najzaslužniji za otvaranje Rusije prema ostatku zapadnog svijeta. U bivši Sovjetski Savez uveo je mnoge osnove demokratskog društvenog poretka, osigurao pravo na slobodu govora, privatno vlasništvo i višestranačke izbore. Jeljcin je također otvorio ruske granice prema susjedima što je omogućilo razvoj trgovine i turizma. Doživljavalo ga se i kao prvog "narodnog vođu" jer je bio spreman otkriti javnosti svoj privatni život, osobne strahove i sumnje.

"Užasna razdoblja depresije, premišljanja i neodlučnost, nesanica i glavobolje usred noći, suze i očaj... Bol koju su mi nanijeli bliski ljudi koji me nisu podržali u ključnim trenutcima, koji su me prevarili, izdali - sve sam to morao izdržati", napisao je to Jeljcin u svojim memoarima 1994. godine.

Jeljcin je proveo reforme koje su omogućile stvaranje slobodnog tržišta, stvorivši privatni sektor djelovanja i omogućivši strana ulaganja. Njegovu vanjsku politiku obilježilo je zagovaranje nezavisnosti bivših sovjetskih republika, te razoružavanje i redukcija vojne sile čime je stvorio dobre političke odnose sa zapadnim velesilama. Za vrijeme svoje devetogodišnje vladavine bio je najjače rusko uporište protiv komunizma.

Ali imao je Jeljcin i drugo naličje. Često je bio neodlučan u djelovanju protiv kriminala i korupcije, koji su bili i te kako rašireni u njegovoj administraciji. Njegove su reforme milijune ljudi dovele gotovo na prosjački štap, s obzirom da se plaće i mirovine često nisu isplaćivale mjesecima. Za vrijeme njegove vladavine BDP pao je za gotovo 75 posto, a broj stanovništva smanjio se za više od 2 milijuna, najviše zahvaljujući slabim zdravstvenim uvjetima.

Jeljcin je bio majstor intriga i zakulisnih igara, često koristeći svoj utjecaj da izazove sukobe među svojim savjetnicima kako nitko od njih ne bi uspio steći dovoljnu količinu moći i utjecaja da mu postane prijetnja. Čak je četiri puta otpustio cijelu svoju vladu u 1998. i 1999. godini. Na ljeto 1998. ruska je ekonomija upala u duboku recesiju, ali Jeljcin je taj problem potpuno ignorirao i nikad nije ponudio plan kojim bi se Rusija izvukla iz ekonomske krize.

Ali zato mu nikad nije trebalo dugo da djeluje kad bi primijetio da mu se trese predsjednička fotelja, a iako su ga čak i mnogi njegovi saveznici često pozivali na ostavku nisu ga uspjeli izgurati s vlasti sve dok mu zdravstveno stanje nije potpuno opalo i tek kad je napokon odstupio Rusija se polako počela izvlačiti iz krize koja je obilježila njegovu devetogodišnju vladavinu.

P.V.
Foto: AFP