PRIJE točno 36 godina dogodila se nuklearna katastrofa u Černobilu u današnjoj Ukrajini, najgora nuklearna nesreća u povijesti koja je pogodila dobar dio Europe, a najviše Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, tadašnje sovjetske republike.

Dana 26. travnja 1986. u 1:23 nuklearni reaktor br. 4 centrale u Černobilu, stotinjak kilometara sjeverno od Kijeva, eksplodirao je tijekom ispitivanja sigurnosti. Nuklearno gorivo gorjelo je deset dana izbacujući u atmosferu radioaktivne čestice koje su se, po nekim procjenama, raspršile na tri četvrtine površine Europe.

Između 30.000 i 100.000 mrtvih

Moskva je prvo htjela sakriti nesreću. Premda je Švedska 28. travnja izdala upozorenje utvrdivši porast radioaktivnosti, sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov odlučio je javno istupiti tek 14. svibnja. Gotovo 350.000 ljudi evakuirano je iz kruga od 30 km od centrale tijekom nekoliko godina.

U četiri godine od nesreće oko 600.000 sovjetskih stručnjaka poslano je sa slabom pa i nikakvom zaštitom na mjesto havarije kako bi ugasili požar, sagradili betonsku oplatu oko reaktora i očistili okoliš.

Još traje rasprava o ljudskim gubicima nakon nesreće, a procjene se kreću od 30.000 do 100.000 mrtvih. Nakon višegodišnjeg otezanja krajem 2016. je iznad reaktora sagrađen golem nepropusni čelični luk.

Taj luk, koji je međunarodna zajednica financirala s 2.1 milijardom eura, zatvara stari i napuknuti betonski "sarkofag" i omogućuje bolju izolaciju radioaktivne magme što je ostala u reaktoru. Zahvaljujući zaštitnom luku, stopa radioaktivnosti u blizini centrale deseterostruko se smanjila godinu dana nakon njegova postavljanja, pokazuju službeni podaci.

O černobilskoj katastrofi i danas kruži puno mitova. Koliko ima istine u njima?

Je li Černobil najveća nuklearna katastrofa svih vremena?

Međunarodna skala havarija i nesreća u nuklearnim postrojenjima ima sedam stupnjeva. U sedmoj kategoriji su "katastrofalne havarije" (major accident), koje znače oslobađanje radijacije s teškim posljedicama po ljude i prirodu. Tu su do sada svrstani incidenti iz Černobila (1986.) i Fukušime (2011.). Unutar tog sedmog stupnja međunarodna sistematizacija ne predviđa usporedbe, piše dw.

Ako pod "atomskom katastrofom" ne podrazumijevamo samo havarije u nuklearnim postrojenjima već sve radioaktivne emisije koje izaziva čovjek, onda je u povijesti bilo daleko gorih događaja, kaže profesorica Kate Brown s uglednog Massachusetts instituta za tehnologiju (MIT).

"Američke i sovjetske tvornice koje su proizvodile plutonij za atomsku bombu svakog radnog dana su ispuštale 350 milijuna kirija u okoliš. A to nije bila greška", navodi Brown.

Ako se pogleda radioaktivni jod, jedan od izotopa koji se oslobađa i kod ljudi izaziva rak štitne žlijezde, havarija u Černobilu je oslobodila oko 45 milijuna kirija takvog joda. Profesorica Brown to uspoređuje s nadzemnim testiranjem nuklearnog oružja. "Sovjeti i Amerikanci u samo dvije godine testiranja, 1961. i 1962., nisu oslobodili 45 milijuna kirija, nego 20 milijardi kirija radioaktivnog joda."

Ima li u zabranjenoj zoni mutanata?

Turistički vodiči s lica mjesta kažu da ih posjetitelji često pitaju postoje li u Černobilu danas mutacije živih bića. Vukovi s dvije glave ili štakori s pet nogu? To Denis Višnjevski nikada nije vidio, iako taj znanstvenik već dvadeset godina promatra razvoj biosfere u zoni zabranjenoj za ljude.

Utjecaj ionizirajućeg zračenja može s određenom vjerojatnošću izazvati promjene u strukturi organizma, ali uglavnom tako da jednostavno ograniči sposobnost organizma da (pre)živi. Višnjevski naglašava da životinje rođene s invaliditetom ionako ne mogu dugo opstati u prirodi.

Je li priroda već "preboljela" katastrofu?

Fotografije i reportaže, uz naraciju da "u zabranjenoj zoni Černobila ponovo buja život", stvaraju dojam da se priroda oko reaktora oporavila. "To nije točno", kaže Kate Brown, koja već četvrt stoljeća istražuje katastrofu u Černobilu.

U crvenoj zoni oko bivše nuklearke ima manje vrsta insekata, ptica i sisavaca. Povremeni izvještaji da su u toj zoni zamijećene vrste koje su drugdje ugrožene nisu dokaz "zdrave" životne sredine.

Naprotiv - dugoročne studije koje promatraju životinje u jako kontaminiranim područjima pokazuju znatan rast mortaliteta, stope tumora, kraći životni vijek, brže starenje, promjene u krvi, izrasline i druge faktore koji ugrožavaju zdravlje životinja.

Raznolikost života oko Černobila znanstvenici objašnjavaju migracijom vrsta. "Zabranjena zona Černobila ima 2600 četvornih kilometara. Dalje na sjeveru je još 2000 četvornih kilometara zabranjene zone Bjelorusije. Na istoku i zapadu su također područja rijetko naseljena ljudima. Zato tu u istočnoj Europi imamo ogroman prostor za održavanje šumske faune", kaže Denis Višnjevski.

Bez straha od čovjeka ovdje se kreću medvjedi, vukovi, risovi i drugi grabljivci kojima trebaju velike površine u potrazi za hranom.

Zabranjena zona je zagađena radijacijom i 35 godina nakon atomske havarije. Trećina tog područja je kontaminirana transuranijskim elementima, čije je vrijeme poluraspada 24.000 godina.

Ima li u Černobilu ljudi?

Službeno su nenaseljeni i grad Pripjat, koji je nekada izgrađen za radnike nuklearne elektrane, kao i susjedni grad Černobil.

Doduše, ta mjesta nikada nisu bila sasvim bez ljudi. Od 1986. tamo su odlazile tisuće radnika da u dvotjednim smjenama brinu o kritičnoj infrastrukturi. Naime, poslije havarije u bloku 4 reaktori u blokovima 1, 2 i 3 nastavili su raditi do 1991., odnosno 1996. i 2000. godine. Uz to, posebne patrole ministarstva unutarnjih poslova kontroliraju pristup zabranjenoj zoni. U gradu Černobilu čak postoje male trgovine osnovnim potrepštinama i dva hotela namijenjena ljudima koji poslom moraju doći.

No postoji i stalno stanovništvo koje se ne bilježi u službenim statistikama. U pitanju su dobrovoljni povratnici. Oni su se u godinama neposredno poslije katastrofe na svoju ruku vratili u sela koja su ispražnjena u evakuaciji ukupno 115.000 ljudi. Nepoznat je točan broj tih povratnika.

Prema procjenama iz 2016. godine, tamo je bilo još oko 180 povratnika. U pitanju su mahom stari ljudi i sada ih je izvjesno manje. Vlasti ih toleriraju, čak dobivaju i tihu podršku. Recimo, poštari im jednom mjesečno donose mirovinu, a jedna mobilna prodavaonica im svaka dva-tri mjeseca dovozi namirnice.