Donedavno je gotovo svaki test automobila počinjao istim podatkom - vremenom ubrzanja do 100 km/h. Danas se sve više priča o pratećoj elektronici, a u fokus ulaze podaci koji i nisu izravno vezani uz doživljaj upravljanja automobilom.
Ipak, taj jedan broj uz mjernu jedinicu sekunde već je desetljećima jedno od najvažnijih mjerila performansi automobila. No malo tko zna da je cijela ideja zapravo nastala u Sjedinjenim Državama prije gotovo 80 godina, i to zahvaljujući jednom automobilskom novinaru.
Za popularizaciju mjerenja ubrzanja zaslužan je američki novinar Tom McCahill. On je sredinom 1940-ih u časopisu Mechanix Illustrated počeo objavljivati testove automobila s jednostavnim, ali vrlo zanimljivim podatkom - ubrzanjem od 0 do 60 milja na sat (0-60 mph).
Prvi takav test objavljen je u veljači 1946. godine, kada je McCahill testirao Fordov model. Njegova ideja bila je jednostavna: čitateljima ponuditi brojku koju je lako razumjeti i usporediti.
Upravo zato je 0-60 mph brzo postao standard u automobilskim testovima. Podatak je bio jasan, lako usporediv i brzo je osvojio publiku. Automobilske tvrtke ubrzo su ga počele koristiti i u reklamama, pa je ubrzanje do 60 milja na sat postalo jednako važno kao i maksimalna brzina.
Drugi podaci, poput vremena na četvrt milje ili međuubrzanja, ostali su zanimljivi samo pravim entuzijastima.
McCahill je brzo postao jedna od najutjecajnijih osoba u automobilskom novinarstvu. Njegovi tekstovi bili su živopisni, često duhoviti i prepuni neobičnih usporedbi. Automobile je opisivao na način koji je čitateljima omogućavao da ih gotovo "osjete" dok čitaju.
Bio je poznat po tome da nije skrivao mišljenje. Kada je testirao Dodge iz 1949. s Gyro-Matic mjenjačem, o kojem su reklame tvrdile da predstavlja najveće poboljšanje u povijesti marke, McCahill je napisao samo jednu rečenicu: "To je loš automobil".
Njegove kritike često su bile brutalno iskrene, ali i zabavne. Pepeljaru britanskog automobila Jowett Javelin opisao je kao nešto što "izgleda kao čaša u koju vam zubar kaže da ispljunete zube", piše Motor Trend.
U vrijeme prije nego što su se pojavili veliki automobilski časopisi, njegove su riječi mogle ozbiljno utjecati na prodaju novog modela.
Tom McCahill rođen je 1907. u bogatoj obitelji u New Yorku. Njegov otac vodio je lokalnu podružnicu Mercedesa, pa su zanimljivi automobili uvijek bili dio njegova života.
Već s 14 godina dobio je svoj prvi automobil, stari Winton. Nakon što ga je obnovio, ubrzo ga je zabio u drvo.
Kasnije je radio kao prodavač automobila marke Marmon, a sredinom 1930-ih otvorio je garažu u New Yorku i kasnije još jednu u Palm Beachu, specijaliziranu za Rolls-Royce i druge luksuzne automobile. Posao je propao tijekom Velike depresije, pa se McCahill okrenuo pisanju.
Pisao je članke i priče za časopise poput Popular Sciencea i The Reader's Digesta, sve dok nije dobio ideju da počne objavljivati detaljne testove automobila. U svom radnom vijeku testirao je preko 600 automobila.
U početku proizvođači automobila nisu bili oduševljeni idejom neovisnih testova. Neki su mu otvoreno rekli da ne trebaju vanjska mišljenja jer sami testiraju svoje automobile.
McCahill je zato ponekad pronalazio kreativna rješenja. Znao se predstaviti kao fotograf i tako posuditi automobil. Nakon što su prvi testovi objavljeni i postali popularni među čitateljima, proizvođači su počeli surađivati.
Tako je McCahill postao poznat kao "kralj automobilskih testova", a njegov labradorski pas Joe bio je čest gost automobilskih događanja.
Dok je u Americi standard ostalo mjerenje 0-60 mph, Europa je postupno preuzela istu ideju, ali prilagodila je metričkom sustavu.
Kako većina europskih zemalja koristi metrički sustav, a brzinomjeri su u km/h, novinari su ubrzo počeli koristiti 0-100 km/h kao ekvivalent. Vrijeme ubrzanja pritom je gotovo identično jer je 60 mph zapravo 96 km/h, što je vrlo blizu 100 km/h.
Zbog toga je europski standard ubrzanja postao 0-100 km/h, dok su u SAD-u i danas popularni podaci 0-60 mph.