Prošlo je pet godina otkako je apokaliptični film katastrofe Grenland: Posljednje utočište (Greenland) izazvao određenu pažnju u kinima, no u vrijeme COVID pandemije nije mogao polučiti i znatniju zaradu u kinima već je popularnost stekao kroz streaming. To je očito bilo dovoljno za odluku o nastavku koji je ovih dana stigao u kina pa možemo parafrazirati nezaboravnog Boru Stjepanovića iz Ničije zemlje, au, opet sranje na Grenlandu.
Priča Grenlanda 2: Migracija također se događa pet godina nakon što je Gerard Butler spasio obitelj, suprugu Allison (Morena Baccarin) i njihovog sina Nathana (Roman Griffin Davis), od smaka svijeta, odnosno od radijacijskih oluja i drugih nepogoda koje su nastale uslijed udara fragmenata kometa Clarke u Zemlju, te ih sklonio u bunker na Grenlandu.
Novo normalno, odnosno život u bunkeru, više nije održivo budući da su zalihe hrane, lijekova i drugih potrepština pri kraju stoga John Garrity (kojega i ovdje igra Butler) često izlazi iz bunkera kako bi provjerio jesu li se uvjeti za život izvan njega popravili. Ali nisu. Oluje i dalje pustoše, a zrak je još uvijek toksičan. No, na Grenlandu vazda neki stres pa kad bunker uništi katastrofalan potres, izbora više nema, put pod noge. Cilj: obećana zemlja Francuska, odnosno dolina koju je napravio komet Clarke, u kojoj je, tako se barem priča, zrak svjež, a priroda netaknuta.
U nedostatku bolje, film ponavlja banalnu linearnu dramaturgiju originalnog filma koji je pratio napredovanje glavnih junaka od točke A do točke B pa zatim od B do C i tako redom sve do točke G kao Grenland.
Ovdje je Grenland početna točka koja vodi prvo do Velike Britanije, potopljenog Liverpoola, zatim Londona kojim haraju razbojnici, sve do mukotrpnog probijanja kroz ratne sukobe u Francuskoj gdje se nalazi taj toliko žuđen, kako ono ide, cvjetan sav i nevin, krater iz sna.
Za razliku od 28 godina poslije Dannyja Boylea koji uživa u slobodi kreiranja drugačijeg, opasnog i poludjelog postapokaliptičnog svijeta, ili pak serije Raj (Paradise) u kojemu umjetni svijet izgrađen u podzemlju ima i funkciju političke satire, Grenland 2 nema ambicije biti išta više od konfekcijskog akcijskog spektakla, svojevrsne B verzija filmova poput Armageddona ili Deep Impact. I u tome uglavnom uspijeva.
Ipak, za razliku od prvog filma koji od početka do kraja pojačava tenziju, drugi Grenland najnapetiji je na početku, a najmanje uzbudljiv na kraju, što baš i nije poželjna distribucija napetosti.
Srećom, režiser Ric Roman Waugh solidno se snalazi u akcijskim prizorima pa film povremeno djeluje vrlo atraktivno, a poneke scene, poput prelaska La Manchea preko visećeg mosta, i vraški napeto. Šteta što makar jedna od njih nije smještena u dramaturški ispuhanu zadnju trećinu filma.
Za razliku od originala u kojemu su i drugi članovi obitelji Garrity, osim Johna, imali kakvu takvu ulogu, ako ništa barem vezano uz nabavu inzulina za Nathana koji boluje od dijabetesa, u nastavku Nathan i Allison imaju tek ornamentalnu funkciju. Da ih nema, ništa se u priči ne bi suštinski promijenilo, osim što bi film izgubio taj patos o očuvanju obitelji koji je ugrađen u sam DNA holivudskih filmova katastrofe.
Kakvi likovi, takve i uloge pa se o Moreni Baccarin i Romanu Griffinu Davisu nema baš mnogo reći osim da svoju funkciju uredno izvršavaju, a čisto sumnjam da će i netko iz preostale glumačke ekipe staviti Grenland 2 na istaknuto mjesto svog portfolija.
Tako sve ostaje na Gerardu Butleru koji je zaista pouzdan B glumac za B akcijske filmove. Nema tu zapravo puno glumačkog posla, ali ima dosta trčanja, penjanja, izbjegavanja, skrivanja uz nekoliko obaveznih zamišljenih pogleda u daljinu, što on sve s ocjenom vrlo dobar savladava.
Osim naglašavanja važnosti obitelji, film ni ne pokušava dodati priči poneki ekstra sloj, dodatnu vrijednost konteksta ili podteksta. Na primjer, iako se već u naslovu dotiče dviju turbo aktualnih i globalno neuralgičnih tema, Grenland 2 neće se na njima zadržavati.
Obitelj Garrity u filmu su pravi imigranti, iz dijela svijeta koji je zahvaćen katastrofom bježe u Europu, dakle na kontinent na kojemu je kakav-takav život ipak moguć, no nitko im, osim ponekog drumskog razbojnika, zbog toga ne pravi probleme. Dapače, koga god putem sretnu, taj im rado uskoči i pomogne. Ništa Mad Max, samo ljubav.
Taj bajkoviti kič koji izbjegava svaku složenost, kontroverznost ili nedajbože vezu sa stvarnošću, nastavit će se do samog kraja filma, i to toliko smrtno ozbiljno da nitko neće ni primijetiti kako Tomorrow Belongs to You možda baš i nije idealan odabir za završnu rečenicu filma. Osim ako se netko od scenarista dobro zajebava, u što ipak sumnjam.