EKRANIZACIJE videoigara s vremenom su postale beskonačno dug niz frustrirajućih razočarenja s rijetkim trenucima kojima bismo u izljevima nevjerojatne darežljivosti mogli dati tek prolaznu ocjenu.
UPOZORENJE! Tekst može sadržavati spoilere!
U tu skupinu možete svrstati campy pothvate kao što su Resident Evil (onaj s Millom Jovovich), poneki nastavak Mortal Kombata, Uncharted koji je zabavan, ali jedva prolazan ako ga gledate u kontekstu prenošenja igre na veliko platno ili pak sasvim prihvatljiv ako vas nije briga za to radi li se o dobroj adaptaciji ili ne. Tu su još i animirani filmovi kao Angry Birds i Sonic, sasvim solidna serija Halo ili granični slučajevi kao što je The Witcher koji je u prvom redu ekranizacija romana.
No, generalno gledajući, nismo imali adaptaciju videoigre za koju bismo se mogli uhvatiti i predstaviti je kao ogledni primjer ogromnog napretka koji su igre doživjele u narativnom smislu. Priče videoigara već jako dugo ne možemo svesti na "trčiš, skačeš i rokaš likove jer... razlozi".
The Last of Us u tom je pogledu itekako bitan dokaz golemog umjetničkog skoka koji je industrija videoigara učinila u posljednjih dvadesetak godina.
Kako hit igru pretvoriti u hit seriju?
Na površini se radi o kombinaciji filmskih uzora na potezu od The Road do Children of Men, a priča prati krijumčara Joela Millera koji pokušava preživjeti u nemilosrdnom okruženju svijeta poharanog pandemijom. Jedan od poslova, na koji sasvim slučajno nabasa, uključuje i djevojčicu Ellie Williams koju Joel mora otpratiti do militantne revolucionarne skupine (Fireflies) čiji će znanstvenici utvrditi krije li se u njoj lijek za bolest koja ljude pretvara u bezumne krvožedne horde.
Njihovo putovanje s jednog na drugi kraj Amerike nije popločeno samo zaraženima, ruševinama nekadašnje civilizacije, vojskom koja ih progoni na svakom koraku i skupinama preživjelih koji su spremni na sve kako bi se izborili za resurse već i tragičnim događajima iz Joelove prošlosti s kojima se on odbija suočiti.
Drugim riječima, radilo se o kompilaciji općih mjesta zombi podžanra koja sama po sebi nisu bila pretjerano impresivna. Međutim, The Last of Us nije postigao kultni status zato što nas je oduševio originalnom pričom, već upravo onim što je od već viđenih priča uspio stvoriti.
Vještim izbjegavanjem upadanja u zamke općih mjesta i savršeno pogođenim odnosom protagonista koji vas je iz minute u minutu uvlačio sve više i više, tvorac igre Neil Druckmann uspio je stvoriti likove s kojima ste se duboko povezali.
U svijetu videoigara to nismo viđali toliko često, no u filmovima i serijama to je gotovo od samih početaka bilo ono bez čega priča jednostavno ne funkcionira.
Mnogima zato nije polazilo za rukom ekranizirati videoigru jer, koliko god uživali u avanturama likova u primjerice Resident Evilu, sama priča bila je toliko plošna da nije davala dovoljno "mesa" da iz nje izvučete bilo što osim nečega što, maknete li onaj "igraći" dio, djeluje neopisivo isprazno i slabo kao film ili serija.
Točnije, kvalitetan gameplay prečesto je bio jedino zbog čega smo igru smatrali dobrom, dok su likovi i priča bili tek dobrodošli bonusi, ali istog trena kada igrača zamijenite gledateljem, magija bi se rasplinula i dobivali bismo loše filmove ili filmove čiji su autori bili prisiljeni učiniti toliko promjena da bi u procesu izgubili doticaj s predloškom.
Više remake nego ekranizacija
To nije bio slučaj s The Last of Us koji je ogroman naglasak prebacio na "filmično" iskustvo. Unatoč tome, bilo je teško zamisliti kako će igra koja već ionako funkcionira kao sezona serije i prepuna je fenomenalnih glumačkih izvedbi (Ashley Johnson i Troy Baker) funkcionirati jednom kada je prebacite na male ekrane jer, realno, ovo je u tehničkom smislu sličnije remakeu serije nego adaptaciji videoigre.
No čekanje je gotovo i straha više nema.
Iz čisto fanovske perspektive serija The Last of Us tvoraca Neila Druckmanna i Craiga Mazina (izvrsni Černobil) je prva savršena adaptacija neke videoigre. I pritom uzmite u obzir da se radi o osvrtu na prvu epizodu koja tek postavlja temelje za ono što će se dogoditi. No, ako je suditi prema onome što smo vidjeli u prvih sat i pol, ovaj dvojac je odradio spektakularan posao.
Sve ono što smo voljeli u videoigri ovdje je savršeno preneseno. Atmosfera, dijalozi, odnos Joela i Ellie, sporedni likovi, glazba, napetost, horor, ali i niz izmjena i proširenja priče koju ovaj format zahtijeva.
Na kraju krajeva, bilo bi neizdrživo da je serija naglasak prebacila na akciju koja čini velik dio igre. Akcije, naravno, ne nedostaje, ali ona je tek začin koji je vješto doziran jer Druckmann i Mazin nisu zaboravili da ovo ipak mora biti zabava za mase. U isto vrijeme serija najbolje funkcionira u "tihim" trenucima i vještim skokovima između onog što je novo i scena koje su gotovo riječ po riječ preuzete iz igre.
Nemoguće je ovo pisati iz perspektive nekog tko igru nije odigrao pa sam prisiljen sve promatrati iz pozicije fana koji mikroskopski proučava svaki potez ne bi li na nož dočekao svaku grešku u koracima ili izmjenu koja osjetno mijenja ono što smo voljeli u igri iz 2013.
Međutim to se u prvih sat i pol nije dogodilo. Ovo je serija koja respektira predložak, dok mu istovremeno nadodaje slojeve potrebne kako bi priča zaživjela u novom formatu i to je nevjerojatno olakšanje za vojsku tvrdokornih i prilično skeptičnih fanova.
Kako će sve doživjeti gledatelji kojima će ovo biti prvi susret s pričom, ne znam, ali iskreno se nadam da funkcionira i na toj razini.
Novi Joel i Ellie su odlični
Što se promjena tiče, ima ih, ali većinom se svode na proširenje priče koja je zbog dinamike igre ipak trebala biti kraća i fokusirana na protagoniste. Uvode se novi likovi dok stari dobivaju dodatni prostor koji prije nisu imali.
Međutim ono na čemu je The Last of Us oduvijek počivao bio je odnos Joela i Ellie i, premda sam bio sumnjičav što se izbora Belle Ramsey tiče, mlada glumica fenomenalno je prenijela duh, snagu, ali i djetinjastu naivnost, razigranost i energiju Ellie. I to je bilo izuzetno bitno jer upravo je Ellie srce ove priče i poveznica između starog i "novog normalnog" u poremećenom svijetu.
Pedro Pascal kao tragedijama pregaženi Joel nikada nije imao bolju ulogu i teško se prisjetiti je li ikada imao više prostora da pokaže sve što može.
Odmah smo dobili priliku upoznati i Tess (Anna Torv) i Marlene (Merle Dandridge) koje su bitne za priču, ali u ovoj su fazi još uvijek bile tek crtice unutar veće priče koja u prvoj epizodi pokriva period od šezdesetih godina, preko 2003., kada se pandemija rasplamsala, pa sve do 2023. u kojoj se ostatak priča i događa.
O scenografiji također ne mogu napisati ništa osim pohvala jer kao nekome tko je igru završio najmanje deset puta vidjeti sve te lokacije u pravom svijetu je priča za sebe, ali ne želim dodatno zatrpavati tekst fanovskim litanijama pa da skratim - sve djeluje uvjerljivo i raskošno budžetirano.
Početak nove ere
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, ovo djeluje kao početak nove ere za ekranizacije videoigara (a u pripremi je više od 20 novih serija) i visoko postavljena letvica za sve koji će se u slične projekte tek upustiti. Videoigre su se odavno pomakle s mjesta i narativno sve manje kaskaju za filmovima i serijama pa je odlično vidjeti da se isto počelo događati i s njihovim ekranizacijama.
Nezahvalno je prije premijere pričati o tome ima li HBO novi hit jer zasad imamo samo osvrte kritičara koji su oduševljeni (97% pozitivnih ocjena na Rottenu), ali ne nužno i mjerilo toga hoće li nešto osvojiti simpatije publike ili ne. No, ako Druckmann i Mazin uspiju serijom izazvati isto ono što je učinila i igra, nema sumnje da imaju hit, ali previše je faktora koji utječu na popularnost.
Bilo kako bilo, serija to zaslužuje i jedino čemu se možemo nadati je da ih potencijalni uspjeh neće natjerati da se upuštaju u forsiranje sezona koje će ići dalje od priče ispričane u postojeća dva nastavka igre jer tada ulazimo na Game of Thrones teren, a svi znamo kako to završava.