Sladila umjesto šećera: Da ili ne?

Foto: Pinterest, 123rf

ZASLAĐIVANJE jela i pića sladilima nerijetko je tema rasprava.

Postoje različita uvjerenja o zdravstvenoj ispravnosti sladila.

Međutim, nisu sva sladila ista, pa samim time ne posjeduju jednaka svojstva, odnosno prednosti ili nedostatke koji se javljaju njihovom konzumacijom od strane ljudi.

Upoznajte se sa svojstvima pojedinih sladila koja su široko zastupljena na tržištu kako biste lakše odlučili hoćete li te nadalje, koja ćete konzumirati. 

 

Saharin
  
Kao prvo kemijski sintetizirano sladilo, odnosno zamjena za šećer, na tržištu se pojavilo umjetno sladilo saharin. Riječ je o sladilu koje je oko 500 puta slađe od saharoze.

Prema nekim vjerovanjima saharin može prouzročiti obolijevanja od raka, međutim, kod laboratorijskih miševa na kojima je provedeno istraživanje to nije dokazano te je saharin prema mišljenju Uprave za hranu i lijekove vlade SAD- a (FDA) adekvatan za konzumaciju od strane ljudi. 
 

Sastav aspartama, sintetičkog zaslađivača, čine dvije aminokiseline, fenilalanina i asparaginska kiselina. Plasiranje aspartama na tržište dozvoljeno je od strane FDA još 1981. godine.

Tijekom dugogodišnje konzumacije aspartama, kod ljudi koji ga konzumiraju, nisu primijećeni neželjeni efekti konzumacije zbog kojih bi aspartam bio neprihvatljiv za konzumaciju od strane ljudi. Danas se aspartam nalazi u preko 5000 proizvoda na tržištu. 
 

Stevia
 

Od nedavno je u konzumaciji ljudi sve učestalije korištena stevija, prirodni zaslađivač koji koji je do stotinu puta slađi od rafiniranog šećera.

Stevija je grmolika biljka čije listove domoroci iz Paragvaja i Brazila već stoljećima žvaču radi izrazito slatkog okusa.

U korist ovog zaslađivača ne ide činjenica kako, navodno, prilikom učestale konzumacije velikih količina stevije može doći do pojave neplodnosti kod žena i muškaraca. Također se spominje kako stevija izaziva obolijevanje od raka. 

Sukraloza
 

Sukraloza je sintetizirana je 1976. godine zamjenom triju hidroksidnih grupa molekula saharoze trima atomima klora.

Radi navedenoga organizam sukralozu ne prepoznaje kao ugljikohidrat i ona se ona u organizmu ne razgrađuje.

Sukraloza je do 600 puta slađa od saharoze, a njezina prednost proizlazi i iz mogućnosti njenog dugotrajnog skladištenja te otpornosti na visoke temperature.

Sukraloza je 1998. godine odobrena od strane FDA za upotrebu u čak 15 različitih skupina jela i pića, a što izrazito značajno za zaslađivač koji se tek pojavio na tržištu. 

Neotam je također odobren od strane FDA.

U ovisnosti o vrsti hrane za čiju se pripremu koristi, neotame može biti slađi i do 7000 puta od rafiniranog šećera. Neotam je prah topljiv u vodi, a analiziran je u  preko 113 istraživanja putem kojih je utvrđeno kako je ovaj zaslađivač siguran za konzumaciju od strane ljudi.