Foto: 123rf
ČUDNO je malo da su upravo djeca iz Nizozemske proglašena najsretnijom djecom na svijetu, a Nizozemci su, barem ako predrasude pitate - tako hladni. Hm, čini se da je tu ipak riječ samo o predrasudama i stereotipima jer postoji toliko puno dokaza da su baš ti hladni nizozemski roditelji uspjeli pronaći najbolju formulu za svoju djecu.
O nizozemskoj djeci u posljednje je vrijeme puno pisala Rina Mae Acosta koja se udala za Nizozemca, preselila se u jedno nizozemsko selo, a otkako ima dijete gotovo se svakodnevno čudi tako različitom poimanju roditeljstva u Americi - od kud je došla, u Aziji - od kud potječe i sada u Europi, odnosno točnije u Nizozemskoj.
A iako biste možda mogli pomisliti da granice baš i nemaju veliki utjecaj na roditeljstvo, gledajući općenito - čini se da i dalje jako puno toga ovisi isključivo o - tradiciji. I tradicionalnom poimanju "normalnog" - kod svega pa tako i kod roditeljstva.
"I prije nego što smo i sami dobili dijete primijetila sam da su Nizozemske obitelji jako "bogate" - ne materijalno već duhovno. Njihova su djeca tako neopterećena, tako sretna, a sami roditelji tako - hladni i bezbrižni naspram mnogih roditelja koje znam iz Amerike. Ispočetka nisam znala kome se stoga prikloniti - toplim, brižnim, uvijek tu za dijete američkim roditeljima ili ovim novim - ovim ne toliko toplim, na prvu ruku ne pretjerano brižnim, čak i hladnim roditeljima koji imaju tako sretnu djecu. U čemu je kvaka - morala sam dobro istražiti.", objavila je to Rina Mae, koja je na tu temu napisala čitav niz članaka - jer je bila toliko zatečena tim kontradiktornim stanjem.
"za razliku od Nizozemaca koji žive kako žive i tako žive iz dan u dan, u američku je tradiciju već toliko ukorijenjen pojam potrage za srećom. Amerikanci zato, kao i mnoge druge nacije uključivši i dobar dio Europe stalno luta u toj potrazi za srećom, stalno se nešto planira, stalno se teži nečem velikom, a na kraju ispadne da baš oni koji se najmanje trude postići sreću - uživaju u najviše sreće. Sreće koju ne jure već sreće u kojoj uživaju - sada. Dovoljno da se zaista zamislite koliko svojim utjecajem utječe na njihovu sreću.", napisala je - a svakoga koga zanimaju brojni detalji iz njihovog praktičnog života može pročitati cijeli članak ovdje, a zajedno sa svojom britanskom prijateljicom koja se također udala za Nizozemca te isto tako ostala zatečena Nizozemskim vidom roditeljstva - zajedno su napisale čak i knjigu ""The Happiest Kids in the World: How Dutch Parents Help Their Kids (and Themselves) by Doing Less".
Ako vas stoga zanima, a vjerujemo da vas zanima - ovo je skraćeni prikaz njihovih zaključaka:
1. Jako malo vremena posvećuju samo djeci
Možda bi netko sada rekao da su Nizozemci puki sebičnjaci koji će sebe uvijek staviti na prvo mjesto, čak i ispred djeci, no pročitajte ovo - Nizozemci baš i ne poznaju termin "kvalitetnog vremena provedenog s djecom" - za njih je to previše naporno, prestresno, oduzima previše vremena i novca. No, to ne znači da njihova djeca nisu s njima i da se zajedno ne druže - oni samo radije biraju ležerne piknike bez plana i programa, a djecu često vode sa sobom, na svoja druženja i svoje hobije gdje se djeca jednostavno samo igraju negdje sa strane.
Kod nas bi to rekli - ah, niste imali kome ostaviti djecu, zar ne?
A ako malo bolje razmislite - djeca su tu, u blizini, ali se bave isključivo svojim stvarima.
2. A to vodi većoj samostalnost
A što su djeca samostalnija s većim veseljem upoznaju svijet. U Nizozemskoj je naime skroz normalno da se djeca igraju sama, da veliki dio slobodnog vremena provode sami - vani (naravno, razlika je između gradske i seoske djece, ali ne to toliko kao kod nas. I tu nije poanta da su Nizozemci toliko hladni i ne brinu o potencijalnim rizicima i posljedicama - oni i rizike i posljedice smatraju sastavnim dijelom dječjeg odrastanja.
3. Škola je tako bezbrižna
Sjetite se naših školaraca i gomile zadaća, a onda pogledajte kako to rade mali Nizozemci. Prema riječima njih dvije - mali Nizozemci u dobi od 7 godina uče i uglavnom već znaju pisati i čitate, uče i matematiku i prirodu, sve slično kao i u ostatku svijeta, ali Nizozemci (za razliku od naše djece) sve do tinejdžerskih godina nemaju domaću zadaću.
Njihov početak školovanja više je nalik igri, odnosno učenju kroz igru nego stvarno učenje sa stvarnim ocjenama, testovima i stresovima. O višku slobodnog vremena da i ne govorimo.
To je naravno ukratko, samo da nam otvori oči da 24-satna briga za dijete ako i ta tipična roditeljska želja da njihovo dijete bude sretno pa im se organizira sve i svašta - zapravo ne drže vodu kada je u pitanju njihova zaista istinska sreća.
Jer ako živite u okruženju u kojem djeca imaju ne samo pravo glasa, već pravo na to da sami nauče brinuti o sebi, ne možemo i ne smijemo više tvrditi da smo mi roditelji jedini koji su zaslužni za njihovu sreću.
U ovom slučaju Nizozemci definitivno potvrđuju da je manje zaista puno puno više. Biti tu za dijete - da, ali dok je ono još skroz malo, a poslije, iz ljubavi prema njima - dajte im da što prije rašire svoja dječja krila.