Foto: 123rf/Instagram
NETKO nauči na teži, netko na lakši način, netko nikada ne nauči, a netko nema druge nego mora naučiti na primjerima drugih, pa makar oni bili i strogi Jehovini svjedoci.
"Na pameti su mi dvije priče", napisala je na svom blogu dr. Jen Gunter.
"Druga je priča isto relativno stara, ali je nedavno opet uzburkala javnost. To je ona priča o majci koja je tužila bolnicu i dobila odštetu od enormnih 16 milijuna dolara zato što je babice nisu htjele poroditi prema njenoj želji. Ljute i ogorčene na rodilju, kojoj je to bio četvrti porod, gotovo da su joj uništile život samo zato što nisu htjele poslušati njenu želju.
A baš je to ono što liječnici moraju naučiti iz jednog i drugog primjera. Tu odluku pacijentice da se bez obzira na sve, do kraja poštuje njena izričita želja, jer liječnici moraju znati da svaki pacijent koji dođe u bolnicu, a punoljetan je, ima pravo na svoje mišljenje, svoje želje i način na koji želi da ga se tretira, čak i ako to s medicinskog stajališta nije korektno.
Da je žena iz prve priče samo rekla "Da" - danas bi bila živa, ali ona je odlučila tako, to je njena odluka i medicinska struka tu nema što za prigovoriti.
Čak i da nam u boks dođe žena koju je potrebno hitno poroditi, ako ona izričito ne želi carski rez, liječnici ne smiju napraviti ništa što će se kositi s njenom željom, pa iako ishod bio koban.
Postoje predivni liječnici, vrsni stručnjaci, savršene babice, školovane medicinske sestre, odlične bolnice, moderna tehnologija moja može spasiti živote, no liječnici jednostavno moraju znati da su tu radi pacijenta i da se želje pacijenta uvijek moraju staviti na prvo mjesto. To naravno nije slučaj svugdje. Usudila bih se čak reći da nije ni čest slučaj baš zbog doktora koji misle da znaju da najbolje i još gore, da svojim pacijentima ne moraju nužno reći sve detalje vezane uz njihov medicinski problem. I baš tu nastaje problem. Ne samo u rodilištima. Za primjer mogu uzeti svoju majku kojoj sam prije operacije kuka savjetovala što da kaže i što da traži od liječnika, ali ona je kao i većina pacijenta samo slijepo slušala doktora koji ju je operirao i koji je, vjerovali ili ne, operaciju napravio jako loše. Tek nakon svega moja mi je majka priznala da me je trebala poslušati.
Ja sam liječnik i znam o čemu pričam, no problem je što spadam u one rijetke liječnike koji prije svega žele njegovati otvorenu i izravnu komunikaciju sa svojim pacijentima. I ja sam imala slučajeva kada je pacijent izričiti tražio nešto što bi mu moglo ugroziti živo,t no nakon otvorenog razgovora u kojima sam im detaljno objasnila što ih sve čeka, mnogi su se predomisli i pristali da ja, kao stručnjak, napravim sve što je u mojoj moći da spasim njihovo zdravlje. Ne kažem da sam ih uspjela sve razuvjeriti, ne kažem da bih ja uspjela razuvjeriti onu Jehovinu svjedokinju, ne kažem ni da je liječnik uvijek pravu, želim samo reći da ako postoje šanse da se otvorenim razgovorom pacijent bolje uputi u problematiku svog slučaja, mislim da bi bilo puno manje nesretnih slučajeva, odnosno puno više zadovoljnih pacijenata. A to je ono na čemu mnogi doktori ne rade.
Priču mogu nastaviti svojim iskustvom u centru u kojem radim. Nije da se hvalim, ali ja sam jedina u svom timu koja ima iskustva s manje uobičajenim metodama. Izučila sam kako okrenuti bebu dok je još u trbuhu i namjestiti je u pozu za rađanje, imam iskustva čak i s okretanjem blizanaca te različitim pozama rađanja tako da je za mene skalpel i carski rez tek krajnja metoda na koju ću se odlučiti, ako ništa drugo prije ne pomogne. I ne samo to, voljna sam svaki put razgovarati s pacijenticom, objasniti joj rizike i komplikacije, dati joj na znanje sve činjenice koje znam i tek tada čekati njenu odluku. Žene koje rađaju često ne znaju što ih sve čeka, no ima i onih koji već imaju dosta iskustva i mogu razumjeti hoće li nešto poći po zlu ili neće. I naravno, imaju 100-postotno pravo same odlučiti o svemu. Ali nikada ne radim razliku između jednih i drugih, sa svima sam voljna razgovarati, koliko god trebalo.
Naravno, liječnici se jako često vade na činjenicu da su bolnice pretrpane, da požuruju porode jer je gužva, jer je smjena, jer nemaju dovoljno medicinskog osoblja. Sve je to čak i razumljivo, ali nije razumljivo da pacijente tretiraju kao gluhu djecu, da požuruju porode pošto poto, da probijaju vodenjake, iako žena još uopće nije spremna na prirodan porod. A posebno nije razumljivo da žene porađaju u pozama u kojima one same ne žele biti. Problem je u komunikaciji, problem je u tome što medicinsko osoblje, jednom kada uđe u rutinu, više ne želi napredovati, raditi na sebi, naučiti nove metode. Misleći da znaju sve i da to znaju samo oni.
Problem je što misle da su pametniji od pacijenata pa baš iz tog problema dolazimo do situacije da se svaki liječnik, barem jednom u svom radu, suočava s tužbama, a statistički gledano, svaki liječnik u prosjeku doživi 2,7 tužbe. Zašto? Zato što je mislio(la) da zna bolje. Jer nije slušao pacijenta, jer se oglušio na njihove zahtjeve, čak i na njihovo stanje. Nemali je broj slučajeva poroda u kojima su isključivo liječnici krivi za komplikacije koje su nastale. Bebe umiru zbog njihove bahatosti i neprofesionalnosti, bebe se rađaju s trajnim komplikacijama, pacijentice umiru jer ih liječnik nije shvaćao ozbiljno. I što smo time dobili?
Puno tužbi i puno zeznutih života - ništa više. Umjesto da konačno naučimo nešto na primjeru Jehovinih svjedoka.
Pacijent koji je stariji od 18 godina ima puno pravo odlučivati o sebi i liječnici to konačno moraju shvatiti, posebno u rodilištima gdje pacijenti nisu bolesni, i posebno gdje majke već imaju iskustva s rađanjem. Ali čak i da nema, liječnici bi trebali biti obučeni da uz svoju struku postanu još stručniji - da se ne povode samo svojim standardnim radom i rutinom. Tko zna, da je onu Jehovinu svjedokinju tadašnji tim shvatio ozbiljnije, možda bi se malo više potrudili da je spase prije nego je izgubila onoliko krvi. Ne, oni su o njenim željama postali svjesni tek kada je već bilo kasno, iako je pacijentica, sjećam se, cijelo vrijeme govorila da ni pod kojim okolnostima ne želi primiti tuđu krv.
Liječnici su ti koji moraju znati da je svaka operacija različita i da se nijednog pacijenta ne smije tretirati po šabloni. Tko kaže da svaka žena mora biti rezana za vrijeme poroda, ali liječnici to uglavnom rade da bi njima bilo lakše, odnosno da ubrzaju porod ili da žena eventualno ne popuca pre jako, iako postoje metode kojima bi se ženama mogao olakšati porod i bez epiziotomije. Samo da liječnici ne srljaju s tiskanjem, da ne požuruju porod. Da su malo više ljudi kojima je malo više stalo do pacijenta, a ne samo do toga da obave posao i idu dalje.
Ako žene smatraju da ne žele biti prikvačene na monitor cijelo vrijeme poroda, zašto bi to onda moralo biti pravilo kojem će se tretirati sve rodilje.
Problem je u tome što liječnici ne žele uvažiti želje i mišljenja pacijenta, misleći da je njihovo pravo uzeti njihov život u svoje ruke. Ali to ne ide i ne smije biti tako. Posebno ne u rodilištima u kojima žene moraju imati pravo na izbor, bez obzira slažemo li se mi liječnici s tim ili ne. Jer to je jedino logično, pacijenti nisu naš izbor, mi smo tu da im pomognemo, ali izbor mora biti njihov. I to je činjenica koju svaka žena prije poroda mora znati. Izbor je njen, a tek nakon toga mora slijediti stručno mišljenje liječničkog tima. Na temelju izbora i želje. I to je ono što moramo naučiti od Jehovinih svjedoka - ne zbog tužbi, ne zbog toga da liječnici budu manje podložni tužbama svojih pacijenata koje im mogu ugroziti karijeru, već zbog izbora pacijenata i njihove želje da o svom tijelu odlučuju sami znajući da će im želje biti uslišene i da pored sebe imaju stručan tim koji će s medicinskog stajališta učiniti sve što je u njihovoj moći da pacijentu pruže sve, s ljudskog i medicinskog stajališta.