Foto: 123rf
GENETIKA je čudna stvar, no ponekad je u nekim pitanjima posve nevažna. Naprimjer, lako se može dokučiti hoče li vaše dijete jednog dana postati delinkventno ili ne, i to ne na temelju genetskog naslijeđa, već odgoja.
Vjerojatno znate mnogo primjera u kojima su roditelji bili "normalni", a djeca su im u nekim godinama zaglibila do te mjere da su već graničila s teškom delinkvencijom. Ili poznate ljude koji su naizgled teške ruke i prilično hladni, a djeca su im nevjerojatno brižna i pažljiva.
Otkud ta generacijska promjena? Ima li to nešto što je zapisano u genetskom kodu, je li riječ o sudbini ili nečem trećem?
Pa, znanost je dokazala nešto - stvar je u odgoju, i to ne nekom sustavnom ponavljanju i učenju o dobrom i lošem, već u tipu odgoja koje roditelji svakodnevno nesvjesno primjenjuju. Odgajaju onako kako znaju, kako su pročitali u knjigama, ili su takav način odgoja pokupili od svojih roditelja.
Sve u svemu, danas postoji mnogo definicija različitih tipova odgoja, no mi ćemo ih svrstati u samo tri grupe - popustljivi, autoritativni te oni koji vole kontrolirati.
Popustljivi roditelji su oni koji prvenstveno žele biti prijatelji, iako se uglavnom iza toga krije njihova nemoć da djecu dovedu "u red". To su oni koji ne postavljaju nikakve granice već djeci puštaju da rade sve po svojoj volji, što je ponekad, ali samo ponekad - u redu. Razlog je taj što djeca u popustljivim roditeljima ne vide više potreban autoritet te ih samim time s vremenom prestaju poštivati.
Autoritativni roditelji su pak oni koji stalno od svoje djece nešto zahtijevaju, no uvijek imaju dovoljno strpljenja da svom djetetu argumentirano objasne zašto to zahtijevaju. Time traže da se poštuje njih, starije, a da istovremeno imaju razumijevanja i za potrebe te mišljenje svog djeteta.
Roditelji koji stalno pokušavaju kontrolirati svoje dijete čine to prvenstveno zato što smatraju da njihov način, mišljenje, stav - jedini ispravan pa djetetu najčešće postavljaju pravila uz svakodnevnu opasku - radit ćeš što i kako ti ja kažem dok god te ja hranim!
Pedagozi su tako došli do jedinstvenog zaključka - djeca kojima su roditelji sustavno nametali svoje stavove bez puno objašnjavanja i bez prilike da djeca izraze svoje stavove, takva su se najčešće odmetnula u delinkvente iz čistog otpora prema svojim roditeljima koji su cijeli njihov život zahtijevali da se ponašaju prema zacrtanoj špranci, no djetetu nisu dali da "diše".
Djeca koja su pak imala slobodne ruke i slobodan duh nikada u životu zapravo nisu upoznala autoritet koji je svakom djetetu potreban, posebno u trenutku kada prelaze iz svijeta djece u svijet odraslih.
Zlatna sredina je dakako autoritativan roditelj koji je djetetu uvijek davao priliku da sasluša što mu roditelj "nameće" te da se o tome raspravlja. Djeca iz takvih obitelj odrastaju u ljude sa stavom, koji još od malih nogu znaju što je dobro, a što loše, jer im te teze nisu nametnute već dobro pojašnjene.