Foto: 123rf
MORAMO LI učiti svoju djecu da ne razgovaraju sa strancima, ali i strance da prestanu nasrtati na našu djecu? Moramo jer, nemali broj puta mojim su klincima znali prići vremešni ljudi sretni do neba što se mogu nekome obratiti. Nemali broj puta latili su se džepova tražeći neki bombon, koju kunu za čokoladu, za te male slatke klince. Jesam li prvo pomislila da se radi o pedofilu? Ne, zapravo, ne. Prvo na što sam pomislila je "Molim vas lijepo pustite moju djecu na miru, zar vas nisu nikada učili da ne bi trebali na takav način ometati klince?"
Djeca su u takvim situacijama prilično zbunjena. Učimo ih da ne razgovaraju s nepoznatima, ali kad se radi o manjoj djeci, kako možemo biti sigurni da će se oni držati naučenog pogotovo ako je netko toliko nasrtljiv kako to znaju biti nepoznati, uglavnom malo stariji ljudi?
Oprez! Famozni crni kombi opet hara našim ulicama
Jer - budimo realni, starci nekad zaista znaju biti kao djeca. I još gori. Tvrdoglavi su. Misle da sve znaju jer su iza njih debela desetljeća životnog iskustva. Usamljeni su. Nedokazivi. Žive u svom vremenu i ne prihvaćaju društvene promjene. Uz sve to, mnogi od njih koji vole djecu, možda nemaju svoje unuke, ili ih rijetko viđaju i možda imaju taj poriv da razvesele neko dijete jednim bombonom ili čokoladom. Nazovimo to čak i njihovim sebičnim činom. Možda žele darovati malo slatko dijete jer će se radi toga oni osjećati sretni i potrebiti. Ne razmišljaju oni o tome da se to danas ne smije. Ma kakvi, oni su o takvim brigama davno brinuli. Jednom jesu, čak i onda kada su vremena bila malo bezbrižnija. Ali na tu su brigu oni zaboravili, više ne razmišljaju da je svaki takav nasrtaj na dijete nešto čega se današnji roditelji groze do besvijesti. I to s pravom.
Svako malo netko negdje pusti neko upozorenje, digne paniku, iz MUP-a zovu na oprez iako ističu, sve su takve informacije provjerene i nikada se ustvari ništa ne dogodi. Pričamo o maloj djeci, ne nestalim tinejdžerima jer te dvije priče uglavnom nemaju ništa zajedničkog.
No baš zato što živimo u vremenima sustavnog straha na samu pomisao da nam netko uzme dijete, da ga više nikada ne vidimo, a da uopće ne spominjemo onu jezu što bi s tim djetetom netko negdje radio - panika nam je već na maksimumu. I baš zato moramo djelovati u dva smjera - učiti djecu da se maknu od nasrtljivaca i učiti ljude da prestanu. Jer nisu fora.
Iskreno, na pamet mi trenutno pada svekar od jedne poznanice. Dugo je već u mirovini, obožava klince i vječito baulja po kvartu. I iskreno, ne bih dala ruku u vatru da možda nekad nije nekom djetetu, iz svog sebičnog veselja, ponudio čokoladu. Na samo pomisao na neki takav trenutak ježi mi se koža, jer da to vidim, da mi tako nešto moje dijete ispriča, digla bih paniku i ja. No, kada se onda sjetim da je isti taj poznaničin svekar jedna duša od čovjeka, veseljak na kubik, obožava djecu, ali je iznimno svojeglav i osebujan na svoj način - kao jedno veliko i nestašno dijete, onda mi takav prizor, s njim u glavnoj ulozi, postaje manje paničan i više nekako - normalan. Ali baš zato mi roditelji moramo biti učitelji i svojoj djeci, a očito ponekad i svojim i tuđim "starcima", jer oni, čini mi se, nisu baš svjesni da su se vremena promijenila, da se danas ne nude čokolade na cesti. Ne, to se ne radi. I to oni moraju znati. Ali se moramo opet podsjetiti da su stariji često kao djeca i sigurno neće od prve poslušati - pa valjda oni znaju da imaju dobre namjere.
Oni možda znaju, mi baš i ne.
U vašem susjedstvu netko upravo zlostavlja dijete
Jer mi roditelji ne želimo živjeti u vječnoj panici i ne želimo da nam ovakvi i slični benigni neznanci zbunjuju našu djecu. Na stranu sada i s dječjom mafijom koja krade djecu po narudžbi, na stranu i s pedofilima jer sreća u nesreći, unatoč velikom broju postova i iskustava brojnih roditelja, ono najgore zapravo se ne događa (ne baš toliko često). Barem ne od strane nepoznatih počinitelja i djece iz parkića, a o onome što se događa unutar obitelj, unutar institucija gdje bi djeca trebala biti zaštićena, ali ponekad nisu, to je već malo drugačija tema.
Najmanje što stoga možemo učiniti za sigurnost naše djece jest jedna lekcija svakoj duši koja priđe vašem djetetu s namjerom da kao razveseli dijete, ali zapravo razveseli sebe - lekcija koju im moramo očitati na licu mjesta. "Oprostite, možda imate najbolje namjere, ali mi vas ne poznamo. Mi učimo svoje dijete da ne priča s nepoznatim osobama, a posebno da ne prima nikakve slatkiše, a vi nas u tome bojkotirate. Nemojte. Molim vas lijepo - nemojte. Ne nudite im ništa. Ne obraćajte im se i nemojte ih pitati da vam pokažu put - za to postoje odrasle sobe!"