NEDAVNI članak u The Wall Street Journalu potaknuo je rasprave među roditeljima. U tekstu je menadžerica iz tvrtke Skims, opisana kao "mama na maksimalno tri sata", priznala da većinu roditeljskih zadataka prepušta drugima. Oslanja se na cijeli tim - dadilje, čistače, kuhara i voditelja kućanstva - kako bi imala više vremena za ono što smatra stvaranjem "ključnih, upečatljivih uspomena", poput putovanja s djecom, piše Good Housekeeping.

Prepuštanje poslova koji donose malo zadovoljstva samo po sebi nije sporno. Ipak, jedan dio takve roditeljske filozofije izaziva dvojbe: ideja da roditelji moraju ili uopće mogu stvarati "temeljna sjećanja" (core memories) za svoju djecu. Taj pojam, populariziran Pixarovim filmom "Izvrnuto obrnuto" iz 2015., označava uspomene koje bi trebale trajati cijeli život i oblikovati djecu kao osobe.

Na društvenim mrežama čini se da su svi u potrazi za takvim sjećanjima - od Instagram profila i roditelja-influencera na TikToku do gotovo svake obitelji. Pritom se rijetko spominju trenuci poput mirnog čitanja knjige na suprotnim krajevima kauča. 

Umjesto toga, na društvenim mrežama najčešće se objavljuju fotografije s egzotičnih putovanja i raskošnih rođendanskih proslava, predstavljajući ih kao uspomene koje će djeca pamtiti cijeli život.

No, funkcionira li dječje pamćenje doista na taj način? Poznato je da su dječja sjećanja često nejasna i nepouzdana, a ponekad djeca mogu stvoriti i sjećanja na događaje koji se nikada nisu dogodili. Može li se zaista očekivati da će se jasno sjećati svojih formativnih godina i da će cijeniti upravo one trenutke oko kojih su se roditelji najviše trudili?

Dječje uspomene ne moraju nužno biti povezane s velikim putovanjima ili posebnim događajima. Ponekad se najviše pamte neobični i neugodni trenuci iz svakodnevice, poput mučnine tijekom vožnje, iznenadnih nezgoda na putovanju ili povratka kući nakon napornog dana. Upravo takve situacije mogu postati trajne uspomene, bez obzira na to koliko su se roditelji trudili organizirati savršene trenutke.

Zato se postavlja pitanje što uistinu upravlja dječjim pamćenjem i je li roditeljski trud da se stvore savršeni trenuci zapravo uzaludan.

Jesu li "temeljna sjećanja" uopće stvarna?

Kreatori filma "Izvrnuto obrnuto" u Pixaru vjerojatno nisu slutili da će promijeniti način na koji roditelji promatraju djetinjstvo. Važnije im je bilo stvoriti dobru priču nego precizno prikazati složenost ljudskog uma, no svejedno su utjecali na to kako danas govorimo o velikim životnim trenucima.

"Imam troje djece i u samo sedam godina razlike među njima, govor na društvenim mrežama potpuno se promijenio", kaže dr. Helen Marlo, klinička psihologinja i dekanica Fakulteta psihologije na Sveučilištu Notre Dame de Namur. "Kći bi mi znala doći i reći: 'Mama, ovo je temeljno sjećanje'. Pitala bih se odakle joj to, jer ja sam psihologinja i ne koristim taj izraz u razgovoru s njom".

Koncept "temeljnog sjećanja" kakav je prikazan u filmu, gdje niz pojedinačnih trenutaka oblikuje osobnost glavne junakinje Riley, znanstveno nije točan. "Ideja o jednom, jedinstvenom temeljnom sjećanju je pretjerana", objašnjava dr. Marlo.

"No struka priznaje da emocionalno nabijena iskustva, ako se ponavljaju, postaju dostupna kao ono što nazivamo autobiografskim sjećanjima. Ta nam sjećanja pomažu definirati tko smo i objasniti ljude u našim životima".

Ipak, kada ljudi na internetu govore o "temeljnim sjećanjima", ne misle uvijek na ono što je prikazano u filmu. Često jednostavno misle na uspomene kojih će se djeca rado prisjećati u odrasloj dobi, neovisno o tome oblikuju li im osobnost.

No i tada, pokušaj da se neki trenutak proglasi "temeljnim sjećanjem" dok se odvija može zavarati. "Događaji koje smatramo važnima zapravo se mijenjaju s vremenom", kaže dr. Qi Wang, profesorica ljudskog razvoja i psihologije sa Sveučilišta Cornell.

"Zato ljudi pišu autobiografije ili memoare tek u starijoj dobi. Tada se ta sjećanja stabiliziraju. Ali tijekom odrastanja, dok se čovjek neprestano razvija, mijenjaju se i temeljna sjećanja. Freud je to nazvao odgođenim kauzalitetom. Kad nam se nešto dogodi, u tom trenutku ne mislimo da je važno. Tek kasnije taj događaj dobije na važnosti".

Što utječe na to čega će se djeca sjećati?

Roditelji prirodno žele djeci pružiti lijepa iskustva kako bi im djetinjstvo ostalo u dobrom sjećanju. U stvarnosti, međutim, djeca ne pamte uvijek velike, pojedinačne događaje.

"Kada razmišljamo o prošlosti, skloniji smo pamtiti ono što smo radili redovito", kaže dr. Wang. "Netko će, na primjer, reći: 'Sjećam se kako smo mama i ja svake subote navečer bojale'. Možda se ne možete sjetiti jedne konkretne večeri, ali ostaje to općenito sjećanje. Takvi događaji mogu biti jednako važni za našu sliku o sebi ili za naše odnose".

To znači da i jednostavni svakodnevni trenuci, poput zajedničkog čitanja na kauču, mogu ostaviti trag u dječjem pamćenju. Čak i ako djeca zaborave detalje, mogu zadržati osjećaj sigurnosti, bliskosti i ugode koji su tada doživjela.

Te ponavljajuće interakcije stvaraju svojevrsni mentalni prečac. "To možemo nazvati shemama ili reprezentacijama generaliziranih interakcija", objašnjava dr. Marlo. "Različite psihološke tradicije koriste drukčije nazive da opišu kako se redovite interakcije stapaju, postaju dio nas i u našem umu stvaraju obrazac za buduće odnose".

Ipak, postoji argument u prilog "temeljnim sjećanjima": mozak će lakše zadržati ono što odskače od svakodnevice, pogotovo ako je događaj vrlo emotivan ili sasvim nov. "Lakše pamtimo nešto što je izrazito emocionalno ili neobično", kaže dr. Marlo.

"Naš mozak također, nažalost, ima sklonost pamtiti negativne, traumatične i tjelesne senzacije". To uvelike objašnjava zašto se djeca često dobro sjećaju neugodnih iskustava: takvi su događaji intenzivni, tjelesno izraženi i emocionalno snažni, zbog čega se mogu dublje urezati u pamćenje.

"Sjećam se mlade žene s kojom sam radila, a odrasla je u siromaštvu", priča dr. Marlo. "Jedno od njezinih najljepših sjećanja bio je trenutak kad joj se otac vratio s poslovnog puta i donio ogrlicu iz Arizone, jer inače gotovo nikad nije dobivala ništa posebno. Mozak funkcionira tako da pamtimo ili ono što se uklapa u uobičajene obrasce ili ono što je iznimno i od njih odudara".

No, nema jamstva da će iskustvo koje su roditelji zamislili kao "temeljno sjećanje" kod djeteta izazvati željeni učinak. Djeca i odrasli imaju različite prioritete i na isti događaj gledaju potpuno drukčije. "Uzmimo za primjer prvi izlet", predlaže dr. Wang.

"Za roditelje je to uzbudljiv trenutak. Ali kad pitate malo dijete što je radilo na izletu, reći će vam: 'Jeli smo, pa smo spavali, pa smo se probudili i opet jeli'. Svaki roditelj koji je pitao dijete što mu je bilo najbolje na putovanju, pa dobio odgovor poput 'kupanje u hotelskom bazenu' ili 'gledanje televizije u sobi', zna o čemu govorim.

Izlet s vremenom može postati draga uspomena, ali to je nemoguće predvidjeti. Pritom će se detalji koji su djetetu bili važni vjerojatno razlikovati od onih koje su roditelji smatrali ključnima".

Njegovanje lijepih uspomena

Postavlja se pitanje postoji li način na koji roditelji mogu malo "pogurati" proces stvaranja i očuvanja uspomena. Bi li djeca imala ljepša sjećanja kada bi im roditelji češće pokazivali fotografije i razgovarali s njima o zajedničkim iskustvima?

Jedna od mogućih strategija je pregledavanje fotoalbuma i poticanje djece da se prisjete događaja prikazanih na fotografijama, iako rezultati ne moraju biti značajni. Takav pristup ne može naštetiti.

Ipak, dr. Wang napominje da je zajedničko pregledavanje albuma vjerojatno korisnije za zbližavanje, što samo po sebi može stvoriti ugodne uspomene, nego za učvršćivanje konkretnih sjećanja.

Svejedno, listanje albuma ili vođenje dnevnika zahvalnosti može pridonijeti našem općem osjećaju dobrobiti. "Ne možete izbrisati loše stvari, ali možete izgraditi drukčiji odnos prema njima te osnažiti i njegovati ono dobro", kaže dr. Marlo. "Premalo govorimo o tome kako pomoći ljudima da se povežu s pozitivnim iskustvima".

Uspomene bez pritiska

U svakom slučaju, forsiranje iskustava s namjerom stvaranja "temeljnog sjećanja" pogrešan je pristup. To ne znači da roditelji ne bi trebali planirati zanimljiva putovanja ili najbolje rođendane. No, trebamo biti iskreni prema sebi: takva "temeljna sjećanja" ne stvaramo za svoju djecu, nego za sebe.

Putovanja, proslave i veliki trenuci zabilježeni na društvenim mrežama ne moraju nužno oblikovati dječju osobnost, ali mogu ostaviti trag na roditeljima i njihovu doživljaju roditeljstva. Ipak, moguće je da neki od tih događaja s vremenom postanu važne uspomene koje će djeca pamtiti cijeli život, potiskujući čak i ona manje ugodna iskustva.