Posljednji oproštaj od beba anđela

ŽENE koje u Hrvatskoj izgube svoje bebe anđele gotovo da i nemaju mogućnost oprostiti se od njih. U našim bolnicama nema te svijesti da je roditeljima iznimno važno to vrijeme provedeno s bebom koju su čekali, a koju će u tako kratkom roku morati zauvijek napustiti. Nema svijesti, nema mogućnosti zamrznuti taj prvi i posljednji trenutak s malim anđelom. 

Naravno, nismo svi isti. Nekome je taj čin možda prebolan, pogled na bebu koja nikada neće odrasti, no ljudskoj je psihi  često potreban trenutak u kojem će osvijestiti i pomiriti se. Zato majke koje imaju mogućnost provesti vrijeme sa svojim anđelom najčešće i koriste tu priliku te ih liječnici puštaju da se opraštaju koliko god i kao god žele. 

Složit ćete se - nema gore boli na svijetu od one kada izgubite dijete. To je dokazano najveća bol koja može snaći čovjeka i utoliko je teže shvatiti zašto se našim roditeljima ne omogućava prilika za adekvatan rastanak. Bilo da je riječ o mrtvorođenčetu ili bebici koja je preminula na porodu. 

Za razliku od naše zemlje u kojoj je takav rastanak malo gdje moguć, osim onda kada roditelji izričito inzistiraju na tome, a i tada često dolazi do problema pa se rastanak organizira kratko i bez dovoljno vremena i intime, u Americi postoje čak i neprofitne organizacije koje pomažu roditeljima da njihov rastanak ne bude samo onakav kakav treba biti, već se u bolnicu pozivaju volonteri koji će roditeljima, onima koji to naravno žele, pomoći ovjekovječiti jedine obiteljske trenutke s njihovim anđelom. 

Fotografija bebe anđela uspomena je koja će roditelje prvih nekoliko godina sigurno razdirati međutim sama mogućnost da ćete jednog dana, kada se emocije malo smire, imati priliku pogledati to malo čudo i zadržati tu sliku do kraja svog života - mnogima je to nezamjenjiva utjeha. 

Ne čudi stoga što se roditelji odlučuju na takav potez - jer im se omogućava. Govorimo o roditeljima u Americi te još 40 zemalja svijeta u kojima djeluje neprofitna organizacija Now I Lay Me Down To Sleep, a koja posreduju između roditelja i profesionalnih fotografa radi snimanja bebe i obiteljske portrete kako bi uspomena ostala sačuvana doživotno. 

Dosad su njihovih fotografi  zabilježili više od 30.000 beba anđela, a u projektu sudjeluje više od 1.650 volontera. 

Organizaciju su osnovale Cherryl Haggard, majka preminulog anđela i fotografkinja Sandy Puc, a projekt se iz valjanih razloga proširio na mnoge zemlje u svijetu. 

I moramo na kraju istaknuti nadu da će ova organizacija, ili neka druga, jednoga dana stići i do nas kako bi promijenili stavove našeg zdravstvenog sustava jer se u našim rodilištima ovakva snimanja ne smiju organizirati čak ni kada je riječ o sasvim normalnom porodu.  Naše majke nažalost nemaju mogućnost ovjekovječiti čak ni prve trenutke s bebom, osim ako je u rađaoni otac koji slika sam. 

Ovo su samo neke od prvih i posljednjih portreta s malim anđelima - i vjerujemo da, koliko god bio tužan taj trenutak rastanka, roditelji će s vremenom biti barem malo utješeni s fotografijama koje će im ostati kao uspomena na dijete koje nisu imali. Tužno, pretužno.