Foto: 123rf
"NITKO nikada neće biti spreman za smrt. Svoju niti smrt svojih bližnjih, ma koliko svjesni bili njene blizine - uvijek će vas šokirati. I nema šanse da izbjegnete taj šok.", napisao je u uvodu svoje toliko dirljive priče stanoviti Rafael Zoehler da je njegova priča jednostavno morala biti ispričana još tisuću puta. Što se i dogodilo nakon što je objavljena na popularnom portalu Bright Side.
Toliko je dirljiva i poučna, ta priča o ocu koje je tako rano napustio ovaj svijet, ali je svom sinu ipak u nasljeđe ostavio neprocjenjivo blago - pisma koje je napisao za svako važno životno razdoblje svoga sina. Pisma s kojima je još godinama nakon svoje smrti nastavio biti pravi otac, onaj koji zna, onaj koji tješi, onaj koju podučava.
Moj je otac definitivno umro premlad. Sa samo 27 godina, kao i mnogi slavni pjevači, samo što moj otac nikada nije bio slavan. Ali rak tako djeluje. Rak ne pita - on dođe i uzme svoje", napisao je Rafael koji je tada imao samo 8 i pol godina i koji je tek na pogrebu svoga oca shvatio što ta riječ uopće znači.
"Bio sam premlad da izgubim oca, a opet dovoljno star da budem svjestan što se događa. Sjećam se, puno su puta u mojoj prisutnosti znali reći - "da je barem mlađi, da ne pati toliko, da se ne sjeća...", ali ja sam oduvijek bio zahvalan na tome što se sjećam. Što znam da sam imao tatu tada, ali i godinama nakon što je otišao.
Imao sam tatu koji je hrabro krio da će otići. Tatu koji se nije bojao stvarati planove za godine koje su slijedile, iako je točno znao kako njega tada više neće biti. Imao sam tatu koji nije želio vjerovati da će ga bolesti toliko udaljiti od nas, jer je vjerovao da ga sreća ipak neće zaobići.
Čak i nakon što je učinio toliko puno za mene, on je vjerovao da će ostati.
Ali - on i jest ostao. Ostao biti baš onakav tata kakvog trebam. Čak i onog trena kada su nas pozvali u bolnicu, kada je liječnik ozbiljna lica došao reći nam da tate više nema. Čak i tada, u tom trenutku, moj tata je imao najbolji odgovor na sve. A on je došao u obliku medicinske sestre koja se bojažljivim koracima približavala mami i meni s običnom kutijom za cipele punom presavinutih omotnica i jednim jedinim pismom kojeg je držala u ruci.
"Tvoj tata je bio jako marljiv prošlog tjedna, rekla mi je, i zato želi da ovo pročitaš.", opisao je taj dan Rafael, otkrivajući što je stajalo u pismu na čijoj je omotnici tatinim rukopisom pisalo: "Kada odem".
"Sine,
oprosti što ti ranije nisam rekao da ću umrijeti. Znaš, osjećam da sam barem sada zaslužio da budem sebičan po tom pitanju jer jednostavno nisam želio vidjeti te kako patiš i kako plačeš. Ali ja sam i dalje tvoj tata i ja sam taj koji će te u životu, nadam se, još toliko toga naučiti. To ti kao tvoj tata - dugujem.
Zato sam dugo pisao ova pisma. Za svaki period po jedno i molim te da ih ne otvaraš i ne čitaš prije nego za to dođe pravo vrijeme.
sada si ti muško u kući i molim te pazi na sebe i svoju mamu.
Voli te tvoj tata."
"Uzeo sam pismo u ruku i nasmijao se - ne njegovoj ideji već njegovom ružnom rukopisu koji sam jedva uspijevao pročitati, ali to je bio moj tata. Spontan, zabavan i zanimljiv i već sam tada znao da će ta obična kutija za cipele postati zaista najvrjednija stvar u mom životu.
No, godine su prolazile, ja sam odrastao i na jedno sam vrijeme skroz zaboravio na nju, iako se i sada točno sjećam kako sam prevrtao pisma i pamtio baš svaki njihov "naslov".
Ali život je jednostavno učinio svoje - preselili smo se u drugo kuću i ja sam svoju kutiju samo pospremio negdje i više je se nisam sjetio.
Moja je mama u tom periodu imala nekoliko dečkiju. Za nijedno od njih se nije udala, ne znam točno zašto, ali želio sam vjerovati da joj je tata zapravo bio njena najveća ljubav.
Imala je svakakve dečke, sve dok nije upoznala jednog za kojeg sam mislio da je nikako ne zaslužuje. I nisam se bojao reći joj to, da je ovaj ne zaslužuje i da nije fer da baš svakom čovjeku iz bara dozvoli da bude uz nju. I tada me snažno ošamarila, toliko snažno da mi se u mislima pojavila kutija i pismo znakovitog naziva "Otvori onda kada doživiš najgoru svađu sa svojom mamom". Bljesnulo mi je pismo pred očima i istog sam trena krenuo potražiti kutiji. Nažalost, u godinama koje su prolazile neka pisma poput onoga "Za tvoj prvi poljubac" nisam pročitao na vrijeme. Primio sam u ruke i ono: "Kada izgubiš nevinost", što i dalje nisam morao otvarati, a onda je iskočilo i ono koje sam tražio.
Drhtavim sam ga rukama otvorio tražeći utjehu koju sam trebao, a u njemu je pisalo:
"Sada joj se ispričaj,
Ne znam zašto ste se svađali, ne znam ni tko je u pravu, ali jedno znam - znam tvoju mamu. I zato joj se molim te ispričaj odmah. Od srca. Jer ona je tvoja mama. Ona te voli više od svega na ovom svijetu. Ispričaj joj se i ona će ti oprostiti."
iste sekunde otrčao sam mami, otrčao sam da joj se ispričam, i tako smo oboje plakali. Tek tada sam joj rekao da me tata potjerao da joj se ispričam. Bio je to dan kada smo, barem nakratko, opet pričali o njemu, baš kao da je sve ove godine fizički uz nas. Smijali smo se njegovom pismu, jer oboje znamo da baš i nije bio neki pisac, ali je u nekoliko riječ ipak uspio sažeti bit koju sam trebao čuti.
Slično je i s ostalim pismima.
Kada sam konačno doživio svoje prvo seksualno iskustvo, kriomice sam pobjegao samo da pročitam njegovo pismo. I ono je bilo kratko, ali jasno, s toliko malo riječi, a toliko puno njegove podrške.
"Čestitam ti sine!
I ne brini, s vremenom će i to postati bolje. Vjeruj mi - ni moje prvo iskustvo baš nije bilo bajno, s ženom koja je bila silno ružna i još k tome - prostitutka.
Zato se nekako bojim da ćeš nakon ovog saznanja pitati mamu što je to uopće nevinost".
tako je svojim riječima moj tata ostao uz mene i vodio me gotovo cijeli život, a da nije zaista bio tu. Ali njegove su mi riječi pružale toliku utjehu, bile su mi vodilja kroz život, ulijevale mi snagu zbog kojih sam mnoge životne nedaće prošao lakše i bezbrižnije. Jer sam imao njega koji je bio uz mene. Uvijek.
Tako sam štošta naučio i iz kratkog pisma namijenjenog za dan mog vjenčanja, ali još više od njega dirnulo me ono namijenjeno meni kada jednoga dana i sam postanem tata.
"Tek sada razumiješ što znači prava pravcata ljubav sine. ne znam jesi li dobio sina ili kćer, ja sam sam mrtav čovjek, a ne vidovnjak, ali znam da si sada spoznao da ovakvu ljubav još nikada nisi doživio."
Ali najviše ma dirnulo pismo koje je ujedno bilo i najkraće. Pismo naslovljeno za dan kada me napusti i mama. U njemu je pisalo samo ovo:
Ona je sada opet moja.
Tako nešto mogao je napisati samo moj tata. Moj tata, jednostavan čovjek, veliki zafrkant i još veći učitelj. kako drugačije opisati nekoga tko je sa samo 27 godina uspio toliko toga naučiti čovjeka od 85 godina.
Da, toliko mi je danas i nikada nisam prekršio obećanje koje sam svom tati dao nakon što sam otvorio ono prvo pismo. Nikada ih nisam čitao prije vremena, i uvijek sam nekako jedva čekao da se dogodi ono zbog čega ću konačno otvoriti još jedno njegovo pismo. Čuti još jednu tako važnu životnu lekciju. Sve do ovog posljednjeg pisma koje još uvijek leži na dnu kutije, neotvoreno, s izblijedjelim natpisom:
"Kada dođe tvoje vrijeme".
Ne želim ga otvoriti. Bojim se. ne želim vjerovati da je došlo vrijeme i za moj kraj. Na to nitko nije spreman, ma koliko star ili bolestan bio. Ali tati sam dao obećanje. I zato sam duboko udahnuo i dršćući otvorio i to posljednje pismo.
"Bok sine. Nadam se da si sada ipak već dovoljno star.
Znaš, od svih pisama ovo je bilo najlakše napisati i to je pismo koje sam, priznajem ti sada, napisao prvo. To je pismo koje sam pisao misleći da će me osloboditi one boli koje sam osjećao znajući da ću te napustiti. Osjećam da je sada nekako lakše razbistriti misli, sada kada znam da je kraj neminovan. nekako je lakše i spomenuti smrt.
Ovih posljednjih dana stalno razmišljam o životu kojeg sam imao. Moj život je bio kratak, ali jako, jako sretan. Bio sam tvoj tata, bio sam muž tvoje mame i zapravo - što sam još drugo uopće mogao poželjeti? To mi je dalo tako potreban mir. I zato i ti postupi isto.
I zapamti, još jedan, moj posljednji savjet - ne boj se."