Foto: Press Foto
Četrnaesto poglavlje
Oz
Dan nije počeo dobro. Abby je bila negdje s Americom
i pokušavala je odgovoriti od ideje da ostavi Shepleya, a
napravi čudo.
Izveo sam psića van samo jednom, u strahu da će se
America pojaviti i uništiti iznenađenje. Iako sam ga hranio i
za utjehu mu dao ručnik, i dalje je cvilio. Nisam bio posebno
suosjećajan, ali tko ga je mogao kriviti? Nitko nije ni mislio
da je boravak u kutiji neka luda zabava. Srećom, nekoliko
sekundi prije nego što su se vratile, mali je gnjavator utih-
nuo i zaspao.
„Vratile su se!” rekao je Shepley i skočio s kauča.
„U redu”, rekao sam, potiho zatvarajući Shepleyeva
vrata iza sebe. „Budi kul.“
Prije nego što sam završio rečenicu, Shepley je otvorio
vrata i pojurio niza stepenice. Vrata su bila sjajna pozicija
s koje sam mogao vidjeti kako se Abby smije, a Shepley i
America mire. Abby je stavila ruke u stražnje džepove hlača
i krenula prema stanu.
Sivi jesenji oblaci plovili su nebom, ali Abbyn osmijeh
donio je ljeto. Sa svakim korakom bila mi je sve bliže, a srce
mi je silno lupalo u grudima.
„I tako su zauvijek sretno živjeli”, rekao sam i zatvorio
vrata iza sebe.
Sjedili smo zajedno na kauču, a ja sam stavio njezine
„Spavati. Ili odmarati...ili spavati.”
„Mogu li ti najprije dati poklon?” Gurnula me u rame.
„Daaaaj. Kupio si mi poklon?”
„Doduše, nije baš dijamantna narukvica, ali mislim da će
ti se svidjeti.”
„Već mi se sviđa, na neviđeno.”
Podignuo sam njezine noge sa svojih i otišao po poklon.
Pokušavao sam ne drmati kutiju, nadajući se da se psić neće
izdati nekim zvukom. „Šuti, maleni. Nema sad cviljenja, u
redu? Budi dobar.” Spustio sam kutiju pored njezinih nogu
i čučnuo do nje. „Požuri, želim te iznenaditi.”
„Da požurim?” začudila se i podigla poklopac. Otvorila
je usta. „Psić?” vrisnula je i posegnula u kutiju. Podigla
je psića do lica, pokušavajući ga čvrsto držati dok se on
migoljio i izvijao vrat u očajničkom pokušaju da je dohvati
svojim psećim poljupcima.
„Sviđa li ti se?”
„Oh! Prekrasan je! Poklonio si mi štene!?”
„To je mali terijer. U četvrtak nakon nastave vozio sam tri
sata kako bih otišao po njega.”
„Znači, kad si rekao da sa Shepleyem ideš odvesti auto
do servisa...”
„Išli smo po tvoj poklon.” Kimnuo sam glavom.
„Kako je umiljat!” nasmijala se.
vajući spriječiti tu krznenu lopticu da padne s njenog krila.
„I izgleda kao Toto! Tako će se i zvati”, rekla je i namršti-
la mu se. Bila je sretna, a to je i mene činilo sretnim.
„Možeš ga držati kod nas. Ja ću brinuti o njemu kad se
vratiš u Morgan. I vodit ću računa o tome da ga posjećuješ
i nakon što ti istekne mjesec.”185
„Vraćala bih se u svakom slučaju, Trav.”
„Učinio bih sve za smiješak koji sad imaš na licu.”
Zastala je od mojih riječi, a onda brzo ponovo usmjerila
pozornost na psa. „Mislim da i ti trebaš malo odspavati,
Toto. O, da. Trebaš”.
Složio sam se i povukao je sebi u krilo, a onda ustao,
skupa s njom. „Idemo.” Odnio sam ih do spavaće sobe,
navukao zavjese i spustio je na krevet. Sama ta radnja inače
bi me napalila, ali sad sam bio previše umoran. Nagnuo
sam se preko nje i još jače navukao zastore, a zatim pao na
jastuk.
„Hvala ti što si ostao sa mnom prošle noći”, rekla je, a
glas joj je bio pomalo promukao i pospan. „Nisi baš morao
spavati na podu kupaonice.”
„Prošla noć bila je jedna od najboljih u mom životu.”
„Spavati između zahodske školjke i kade, i to na hladnom,
tvrdom podu, s idiotkinjom koja povraća? To ti je jedna od
najboljih noći? To je žalosno, Trav.”
„Nije, zato jer sam sjedio s tobom dok ti je bilo loše, a
onda si mi zaspala u krilu. Nije bilo udobno, nisam normal-
no spavao ni sekunde, ali sam proslavio tvoj devetanesti
rođendan s tobom, a zapravo si prilično slatka kad si pija-
na.”
„Da, sigurna sam da sam između opijanja i bljuvanja bila
prilično šarmantna.”
Privukao sam je k sebi i pomazio Tota, koji se ugnijezdio
uz njezin vrat. „Ti si jedina žena koju znam da izgleda sjajno
i s glavom u zahodskoj školjci. To ipak nešto znači.”
„Hvala, Trav. Nećeš mi morati opet biti dadilja.”
Naslonio sam se na jastuk. „Kako god želiš. Ali... Nitko ti
ne može držati glavu nad školjkom bolje od mene.”
Zahihotala se i zatvorila oči. Koliko god bio umoran, bilo
mi je teško prestati je gledati. Lice joj je bilo nenašminkano,
osim tanke crte ispod trepavica koja je još bila zamrljana186
maskarom. Malo se promeškoljila, a onda su joj se ramena
opustila.
Trepnuo sam nekoliko puta, a oči su mi bile sve teže kad
začuo zvono na vratima.
Abby se nije ni pomaknula.
Dva su muška glasa mrmljala u dnevnom boravku.
Jedan je bio Shepleyev. Americin glas među njima zvučao
je piskutavo, ali nitko nije zvučao odveć sretno. Tko god to
bio, nije došao u običan posjet.
U hodniku su se začuli koraci, i odjednom su se otvorila
vrata naše sobe. Na njima je stajao Parker. Pogledao je u
mene, pa u Abby, stisnute čeljusti.
Znao sam što je pomislio i palo mi je na pamet da mu
objasnim zašto je ona u mom krevetu, ali nisam to učinio.
Umjesto toga sam se ispružio na krevetu i prebacio ruku na
njezin bok.
„Zatvori vrata kad mi se prestaneš petljati u posao”,
dobacio sam mu i spustio glavu pored Abbyne.
Izašao je bez riječi. Nije zalupio vrata sobe, ali je svom
snagom tresnuo ulaznim vratima.
Shepley je provirio u sobu. „Sranje, brate. Ovo nije
dobro.”
Bilo je gotovo; nisam više mogao ništa promijeniti. U
tom trenutku nisam razmišljao o posljedicama, ali dok sam
ležao pored Abby i gledao njezino savršeno spokojno i pre-
divno lice, polako me počela hvatati panika. Kad sazna što
Cure su idućeg jutra u žurbi otišle na predavanja. Golu-
bica nije imala vremena progovoriti sa mnom koju riječ prije
odlaska, pa su njezini osjećaji prema meni u vezi s prethod-
nim danom ostali nejasni.
Oprao sam zube i odjenuo se, a potom pronašao She-
pleya u kuhinji. Sjedio je na stolici ispred kuhinjskog pulta isrkao mlijeko iz žlice. Bio je odjeven u majicu s kapuljačom i
ružičaste bokserice koje mu je Abby kupila zato jer je mislila
da su seksi.
Izvadio sam čašu iz perilice posuđa i napunio je sokom
od naranče. „Vas dvoje ste se izgleda pomirili.”
Nasmiješio se, gotovo pijan od zadovoljstva. „Jesmo.
Jesam li ti pričao kakva je America u krevetu, odmah nakon
svađe?”
Napravio sam grimasu. „Nisi i, molim te, nemoj.”
„Svađe s njom su strašne, ali i primamljive, ako ćemo
se svaki put tako pomiriti.” Budući da nisam odgovorio,
nastavio je. „Oženit ću se tom ženom.”
„Da. Dobro, kad prestaneš s tim pederskim ponašanjem,
trebali bismo krenuti.”
„Začepi, Travis. Misliš li da ne vidim što se s tobom
događa?”
Prekrižio sam ruke. „A što to?” „Zaljubljen si u Abby.”
s Americe.”
„Poričeš to?” Nije ni trepnuo, a ja sam gledao svuda
uokolo, osim u njega.
Nakon pune minute nervozno sam se promeškoljio, ali
sam i dalje šutio.
„Tko se sad pederski ponaša?”
„Jebi se.”
„Priznaj.”
„Ne.”
„To ne znači da ne poričeš da si zaljubljen u Abby ili da
ne želiš priznati? No, u svakom slučaju, šupčino, ti si zalju-
bljen u nju.”
„Pa?”
„Znao sam!“ viknuo je Shepley i odgurnuo stolicu koja je
otklizila sve do ruba tepiha u dnevnoj sobi.
„Ja... samo sam... Zaveži, Shep”, odbrusio sam i čvrsto
stisnuo usne.188
Uperio je prst u mene dok je odlazio u svoju sobu.
„Upravo si priznao. Travis Maddox je zaljubljen. Sad
sam sve čuo.”
„Oblači gaćice pederu i krećemo!”
Hihotao je u sobi, a ja sam gledao u pod. Kad sam to
izgovorio glasno – nekome drugom – onda je postalo stvar-
no i nisam bio siguran što da radim.
Nekih pet minuta kasnije, prtljao sam oko radija u autu,
dok je Shepley kretao s parkirališta ispred naše zgrade.
Provlačili smo se kroz prometnu gužvu i činilo se da je
dobro raspoložen, a usporio je tek toliko da ne zgazi nekog
i onda smo krenuli na engleski, jedino zajedničko predava-
nje.
Prema dogovoru, sjedili smo već nekoliko tjedana u
zadnjem redu, pokušavajući se na taj način osloboditi jebe-
žljivih cura koje su se obično okupljale oko mog stola.
Dr. Park je ušetala u dvoranu i spustila na stol aktovku
i šalicu kave. „Isuse! Kako je hladno”, rekla je i čvršće sti-
snula kaput oko svog sitnog tijela. „Jeste li svi tu?” Ruke su
poletjele u zrak, a ona je kimnula, ne obraćajući pozornost.
„Odlično. Dobre vijesti. Blic test!”
Svi su zastenjali, a ona se nasmiješila. „I dalje ćete me
voljeti. Papir i olovku, ljudi, nemam čitav dan.”
Dvoranu je ispunio poznati zvuk kad su svi krenuli vadi-
ti pribor. Našvrljao sam ime na vrhu papira i nasmiješio se
na Shepleyev panični šapat.
„Zašto? Blic iz engleskog? Jebeno smiješno”, prosiktao je.
Pitanja su bila prilično lagana i predavanje je završeno.
Dobili smo zadatak napisati još jedan seminarski rad do
kraja tjedna. U posljednjim minutama predavanja, momak
u redu ispred mene okrenuo se i pogledao me. Prepoznao
znao sam to tako što sam čuo kako ga dr. Park nekoliko
puta proziva. Masna crna kosa uvijek mu je bila zalizana,
odmaknuta s prištavog lica. Levi nikad nije dolazio u kanti-
nu, niti u bratstvo. Nije bio ni u nogometnom timu, niti na
tulumima. Barem ne na onima na koje sam ja išao.
Pogledao sam u njega, a zatim ponovo u dr. Park, koja je
pričala o zadnjem posjetu svog najdražeg prijatelja homo-
seksualca.
Pogled mi je ponovo odlutao dolje. No on je i dalje buljio.
„Trebaš nešto?” upitao sam ga.
„Upravo sam čuo za Brazilov tulum ovog vikenda.
Dobro odigrano.”
„Ha?”
Djevojka s njegove desne strane, Elisabeth, također se
okrenula, a njezina se svijetlosmeđa kosa zanjihala. Elisa-
beth je bila cura jednog tipa iz bratstva. Oči su joj zasjale.
„Da. Žao mi je što sam propustila tu predstavu.”
Shepley se nagnuo. „Što? Mislite na moju i Mareinu
svađu?”
Frajer se nasmijao. „Ne. Na Abbyn tulum.”
„Rođendanski tulum?“ pitao sam, pokušavajući shvati-
ti na što misli. Dogodilo se nekoliko stvari koje su mogle
pokrenuti tračeve, ali ništa što bi bilo zanimljivo nekom
Elisabeth je provjerila gleda li dr. Park u našem pravcu,
a onda se okrenula. „Abby i Parker.”
Okrenula se i druga cura. „O, da. Čula sam da vas je Par-
ker uhvatio zajedno idućeg jutra. Je li istina?”
„Gdje si to čula?” upitao sam, a adrenalin mi je jurnuo
venama.
Elisabeth je slegnula ramenima. „Posvuda. O tome su
pričali jutros na mojem predavanju.”
„I kod nas”, rekao je Levi.
Još je jedna djevojka kimnula na to.
Elisabeth se okrenula malo više i nagnula prema meni.
„Je li zaista bila s Parkerom u Brazilovom hodniku, a onda
otišla s tobom kući?”
Shepley se namrštio. „Ona živi kod nas.”
„Ne mislim na to”, rekla je djevojka pored Elisabeth.
„Ona i Parker su se mazili na Brazilovom kauču, a onda je
ustala i plesala s Travisom, pa se Parker naljutio i otišao, a
ona je otišla s Travisom... i Shepleyem.”
„Ja nisam tako čula”, ubacila se Elisabeth, vidno pokuša-
vajući prikriti oduševljenje.
„Čula sam da je bila u pitanju trojka. Dakle... Što je od
toga točno, Travis?”
Činilo se da Levi uživa u razgovoru. „Čuo sam da je
ranije uvijek bilo obrnuto.”
„A kako to?” upitao sam, već uzdrman njegovim tonom.
Stisnuo sam oči. Tko god bio, taj je tip znao o meni puno
više nego što je trebao znati. Nagnuo sam se prema njemu.
„To se tebe ne tiče, kretenu.”
„U redu”, ubacio se Shepley i stavio ruku na moj stol.
Levi se odmah okrenuo, a Elisabeth je brzo podigla
obrve pa učinila isto što i on.
„Jebeno smeće”, promrmljao sam. Pogledao sam She-
pleya. „Sad je ručak. Netko će joj nešto reći. Pričaju kako
smo je obojica ševili. Sranje. Sranje. Shepley, što da radim?”
Shepley je odmah počeo ubacivati stvari u ruksak, a ja
sam napravio isto.
„Slobodni ste”, oglasila se dr. Park. „Izlazite van i budite
danas korisni građani.”
Ruksak me udarao po leđima dok sam jurio po naselju,
hvatajući prečace do kantine. Vidio sam Americu i Abby,
samo nekoliko koraka od ulaza.
Shepley je zgrabio Americu za ruku. „Mare”, dahtao je.
Ja sam se podbočio, pokušavajući doći do daha.
„Što je? Prati te gomila bijesnih žena?” zezala me Abby.
Odmahnuo sam glavom. Ruke su mi drhtale, pa sam
se uhvatio za ruksak. „Pokušavao... sam te uhvatiti... prije
nego što... uđeš u kantinu”, izustio sam.
„Što se događa?” pitala je America Shepleya.
Travis odveo Abby doma i... Detalji su različiti, ali je popri-
lično loše.”
„Molim? Vi to ozbiljno?” viknula je Abby.
America je zakolutala očima. „Ma, da. Koga briga, Abby?
Ljudi nagađaju o tebi i Travisu već tjednima. Nije prvi put
da vas optužuju kako spavate zajedno.”
Pogledao sam u Shepleya, u nadi da će smisliti način
kako da se izvučem iz neprilike u koju sam se uvalio.
„Molim?” pitala je Abby. „Niste rekli sve. Ima još nešto,
zar ne?”
Shepley je ustuknuo. „Pričaju kako si prvo spavala s Par-
kerom kod Brazila i onda dopustila Travisu... da te odvede
doma. Ako znaš na što mislim.”
Zinula je. „Super! Sad sam glavna školska drolja!”
Ja sam bio kriv, a ona je izvukla deblji kraj. „To je moja
greška. Da se radi o bilo kome drugome, a ne o meni, ne bi
tako pričali.” Ušao sam u kantinu, a ruke su mi bile stegnu-
te u šake.
Abby je sjela, a ja sam se pobrinuo da sjednem preko
puta nje, nekoliko mjesta dalje. O meni se i ranije pričalo
kako ševim cure, ponekad se spominjalo i Parkerovo ime,
ali dosad mi to nije bilo važno. Abby nije zaslužila da tako
„Ne moraš tamo sjediti, Trav. Dođi, sjedi ovamo”, rekla je
i potapšala prazno mjesto na stolcu pored sebe.
„Čujem da si imala poprilično ludu rođendansku zaba-
vu, Abby”, rekao je Chris Jenks, bacajući list zelene salate
na moj tanjur.
„Ne počinji, Jenks”, upozorio sam ga, prijeteći.
Chris se nasmijao, od čega su se podigli njegovi okrugli,
ružičasti obrazi. „Čujem da je Parker poludio. Kaže da je
jučer došao do tvojeg stana, a da ste ti i Travis još bili u
krevetu.”
„Spavali su, Chris“, prekinula ga je America.
Abby me naglo pogledala. „Parker je bio tamo?”
Ja sam se nelagodno promeškoljio na stolici. „Htio sam
ti reći.”
„Kad?” prekinula me.
America se nagnula nad njezino uho, vjerojatno joj objaš-
njavajući zašto svi osim nje znaju.
Abby se podbočila laktovima na stol i sakrila rukama
lice. „Ovo postaje sve bolje i bolje.”
„Znači, vas dvoje zapravo niste to obavili?” pitao je
Chris. „Jebote, kakvo sranje. A ja sam mislio da je Abby baš
po tvojoj mjeri, Trav.”
„Bolje ti je da prestaneš, Chris”, upozorio ga je Shepley.
„Ako već ti nisi spavao s njom, mogu li barem ja pokuša-
Bez razmišljanja sam skočio sa stolca i sjurio se preko
stola na Chrisa. Njegov izraz lica mijenjao se u usporenim
pokretima, iz onog nasmijanog do onog širom otvorenih
očiju i razjapljenih usta. Zgrabio sam mu vrat jednom
rukom, a majicu drugom. Jedva sam osjetio sudar svojih
zglobova s njegovim licem, iako sam bio strašno bijesan i
spreman na sve. Chris je pokušao zaštititi lice, ali ja sam ga
nastavio udarati.
„Travis!” vrištala je Abby, trčeći oko stola.
Šaka mi se zaustavila u letu, pa sam ispustio Chrisovu
majicu, puštajući ga da se sruši na pod. Abbyn izraz lica
natjerao me da ustuknem; bojala se onoga što je upravo
vidjela.
Progutala je knedlu i zakoračila unatrag. Vidjevši njezin
strah postao sam samo još ljući, ali ne na nju, nego zato što
sam se sramio samoga sebe.
Odgurnuo sam je ramenom i progurao se između osta-
lih. Sama sranja, sve jedno za drugim. Prvo sam uspio
pokrenuti trač o curi u koju sam bio zaljubljen, a onda sam
je i nasmrt prestravio.
Samoća moje sobe činila mi se idealnom. Bio sam toliko
posramljen da nisam želio ni očev savjet. Shepley me susti-
Svijet je promicao pored nas, dok me Shepley vozio u
stan. Nismo razgovarali. Scena koja će se neminovno dogo-
diti, kad Abby dođe u stan, bila je nešto što je moj um želio
potisnuti.
Shepley se zaustavio na uobičajenom parkirnom mjestu,
a ja sam izašao i popeo se stepenicama poput zombija. Nije
bilo nijednog mogućeg sretnog završetka. Ili će Abby otići
zato što se boji onoga što je vidjela ili - još gore – morat ću
je osloboditi oklade, ako to i ne bude željela.
Srce mi se lomilo između toga da ostavim Abby na miru
i odluke da je u redu progoniti je poput upravo slobodne
cure iz sestrinstva. Kad sam ušao u stan tresnuo sam ruksak
u zid i zalupio za sobom vrata. Nije mi bilo bolje. Zapravo,
ovo djetinjasto ponašanje samo me podsjetilo na to koliko
sam Abbynog vremena protraćio proganjajući je – ako se to
može tako nazvati.
Začuo se zvuk Hondinog motora, a potom je America
ugasila automobil. Abby je vjerojatno s njom. Ili će doći
ovamo vrišteći, ili u posve suprotnom raspoloženju. Nisam
bio siguran od kojega će mi biti gore.
„Travis?” zazvao je Shepley otvarajući vrata.
pod mojom težinom.
„Ne znaš ni što će ti reći. Možda samo želi vidjeti jesi li
dobro.”
„Rekao sam ne.”
Zatvorio je vrata. Stabla vani već su potamnjela, gubeći
i zadnje ostatke boje. Uskoro će ostati sasvim gola. Kad
opadne i posljednje lišće, Abby će otići. Čovječe, kako se
loše osjećam.
Nešto kasnije, ponovo se začulo kucanje na vratima.
„Travis? Ja sam. Otvori.”
Uzdahnuo sam.
„Odlazi, Golube.”
Vrata su zaškripala kad ih je otvorila. Nisam se okrenuo.
Nisam ni morao. Iza mene je bio Toto i, čim ju je ugledao,
počeo me udarati repom po leđima.
„Što se događa s tobom, Trav?” pitala je.
Nisam znao kako da joj kažem istinu, a dio mene je znao
da me ionako neće čuti, pa sam samo gledao kroz prozor
i proučavao opalo lišće. Sa svakim novim listom koji bi
se odvojio od grane i padao prema tlu, bili smo sve bliži
trenutku kad će Abby nestati iz mog života. Bio je to moj
vlastiti pješčani sat. Stala je pored mene prekriženih ruku.
Očekivao sam da će početi vikati ili će mi održati predava-
nje zbog ispada u kantini.
„Ne želiš razgovarati sa mnom o tome?”
„Sjećaš se kako je onaj dan Brazil nešto govorio protiv
mene, a ti si me branila? Pa, eto. Sad se dogodilo isto. Samo
sam se ja malo zanio.”
„Bio si ljutit i prije nego što je Chris išta rekao”, rekla je i
sjela na krevet pored mene. Toto joj je odmah skočio u krilo,
tražeći pažnju. Bio mi je poznat taj osjećaj. Sve budalaštine i
svi moji glupi trikovi, samo da bih zadobio njezinu pažnju...
A ona to nije primjećivala. Čak ni moje luđačko ponašanje.
„Zaista mislim ono što sam ti rekao. Moraš otići, Golube.
Bog zna da ja ne mogu otići od tebe.”
Uhvatila me za ruku. „Ali ti ne želiš da odem.”
Nije imala pojma koliko je u pravu - i koliko griješi. Izlu-
đivali su me ti moji sukobljeni osjećaji prema njoj. Bio sam
zaljubljen u nju; nisam mogao zamisliti život bez nje, ali
istovremeno sam želio da dobije nešto bolje. Imajući to na
umu, pomisao na Abby s nekim drugim bila mi je nepodno-
šljiva. Ni jedno od nas dvoje nije moglo pobijediti, ali ipak
nisam mogao dopustiti ni da je izgubim. Iscrpljivalo me to
neprestano naprijed-natrag.
Povukao sam je k sebi i poljubio u čelo.
ipak mrziti, kad sve bude gotovo.”
Zagrlila me i spojila prste oko mojih ramena. „Moramo
biti prijatelji. Ne želim čuti ne kao odgovor.”
Ukrala je moju rečenicu s našeg prvog izlaska u pizzeriju.
Činilo mi se da je to bilo prije milijardu godina.
Nisam bio siguran kad su stvari postale tako komplici-
rane.
„Često te gledam dok spavaš”, rekao sam i zagrlio je
objema rukama. „Uvijek djeluješ tako smireno. Ja nemam tu
vrstu mira. U meni neprekidno ključa nekakav bijes. Osim
kad gledam tebe kako spavaš. To sam radio i kad je ušao
Parker. Bio sam budan, a on je samo ušao i šokirano zastao.
Znao sam što misli, ali ga nisam razuvjeravao. Želio sam da
ode u uvjerenju kako se nešto dogodilo. A sad svi misle da
si iste noći bila i sa mnom i s njim. Žao mi je.”
Slegnula je ramenima. „Ako vjeruje u tračeve, to je nje-
gov problem.”
„Teško da je išta drugo mogao pomisliti kad nas je vidio
zajedno u krevetu.”
„On zna da živim kod tebe. Bila sam potpuno odjevena,
za Boga miloga.”
Uzdahnuo sam. „Bio je vjerojatno previše bijesan da bi
to primijetio. Znam da ti se sviđa, Golube. Trebao sam mu
„Ma, nema veze.”
„Ne ljutiš se?” upitao sam iznenađeno.
„Čekaj, pa nisi valjda zbog toga uznemiren? Mislio si da
ću se ljutiti kad mi kažeš istinu?”
„Trebala bi se ljutiti. Kad bi meni netko tako uništio
ugled, ja bih se naljutio.”
„Ti ne brineš za ugled. Gdje je nestao onaj Travis kojega
boli neka stvar za ono što drugi misle?” zezala me, gurka-
jući me laktom.
„To je bilo prije nego što sam vidio tvoj izraz lica kad si
čula što pričaju. Ne želim da te itko vrijeđa zbog mene.”
„Ti me nikad ne bi povrijedio.”
„Prije bih si odrezao ruku”, uzdahnuo sam.
Naslonio sam obraz na njezinu kosu. Uvijek je tako
dobro mirisala i bilo je tako ugodno biti uz nju. Biti pored
nje djelovalo je na mene poput sredstva za smirenje. Čitavo
mi se tijelo opustilo i odjednom sam se osjetio tako umorno
da se nisam želio pomaknuti. Sjedili smo zajedno, zagrlje-
ni. Naslonila mi je glavu uz vrat i ostala tako. Ništa izvan
tog trenutka nije bilo sigurno, pa sam ostao tu, u njemu, s
Golubicom.
Kad je sunce počelo zalaziti, čuo sam slabašno kucanje
na vratima. „Abby?” začuo se tihi Americin glas s druge
„Uđi, Mare”, pozvao sam je jer sam znao da vjerojatno
brine što smo tako tihi.
Ušla je sa Shepleyem i nasmijala se kad nas je vidjela
zagrljene. „Mislili smo otići nešto pojesti. Hoćete li s nama
do kineskog restorana?”
„Oh... opet azijska hrana, Mare? Stvarno?” upitao sam.
„Da, stvarno“, odgovorila je, malo opuštenije. „Idete li
ili ne?“
„Strašno sam gladna”, rekla je Abby.
„Naravno da jesi, nisi ništa ručala”, primijetio sam
mršteći se. Ustao sam i povukao je za sobom. „Hajde. Idemo
po neku hranu.”
Nisam je još bio spreman pustiti, pa sam je grlio sve do
restorana. Činilo se da joj to ne smeta, čak se naslonila na
mene u automobilu, nakon što sam pristao podijeliti s njom
jelo broj četiri.
Čim smo našli slobodan stol, spustio sam kaput pored
nje i otišao u zahod. Bilo je čudno kako se svi pretvaraju da
samo nekoliko sati ranije nisam nekoga premlatio. Kao da
se ništa nije dogodilo. Stavio sam ruke ispod mlaza vode i
ispljuskao lice, gledajući se u ogledalu. Voda mi je kapala s
nosa i brade. Opet sam morao progutati nelagodu i prila-
goditi se lažnom raspoloženju oko sebe. Kao da smo se svi
nost, u svom malom mjehuriću neznanja, u kojemu nije bilo
jakih osjećaja, jer je sve bilo jednostavno i razumljivo.
„Kvragu! Hrana još nije došla?” upitao sam sjedajući
pored nje. Njezin je mobitel bio na stolu pa sam ga uzeo,
upalio kameru, nacerio se u nju i uslikao se.
„Kog vraga radiš?” zahihotala je.
Potražio sam svoje ime, a zatim dodao sliku.
„Tako da se sjetiš koliko me obožavaš kad te budem
zvao.”
„Ili da se sjeti kakav si kreten”, rekla je America.
America i Shepley su gotovo cijelo vrijeme govorili o
svojim predavanjima i posljednjim tračevima, pazeći da ne
spomenu nikoga od onih koji su bili upleteni u tučnjavu.
Abby je gledala i slušala, brade naslonjene na ruku,
nasmiješena i jednostavno predivna. Prsti su joj bili sitni
i primijetio sam da joj je prstenjak prazan. Pogledala je
u mene i nagnula se, pa me nestašno gurnula ramenom.
Zatim se uspravila i nastavila slušati Americino brbljanje.
Smijali smo se i šalili sve dok se restoran nije počeo
zatvarati, a zatim smo se utrpali u auto i krenuli kući. Osje-
ćao sam se iscrpljeno i, premda se činilo da je ovo beskrajno
Shepley je podigao Americu na leđa i ponio je uza ste-
penice, a ja sam ostao iza njih i povukao Abby za ruku.
Gledao sam naše prijatelje kako ulaze u stan, a onda stisnuo
Abbyne ruke. „Dugujem ti ispriku za danas, žao mi je.”
„Već si se ispričao i rekla sam ti da je sve u redu.”
„Ne. Ispričao sam se zbog Parkera. Ne želim da misliš
kako sam nekakav luđak koji napada ljude zbog sitnica”,
objasnio sam, „ali dugujem ti ispriku i zato što te nisam
branio iz pravih razloga.”
„A oni bi bili...”, počela je.
„Skočio sam na njega jer je izjavio kako bi htio biti sljede-
ći na redu, a ne zato što ti se rugao.”
„To što je dao naslutiti da postoji neki red, bio je dovoljno
dobar razlog da me braniš, Trav.”
„To i kažem. Poludio sam zato što je rekao kako bi spa-
vao s tobom.”
Zamislila se na trenutak, a onda me uhvatila za majicu
s obje strane. Naslonila mi je čelo na grudi. „Znaš što? Baš
me briga”, rekla je i pogledala me uz osmijeh. „Baš me briga
što ljudi govore, i što si izgubio živce, i što si Chrisu razbio
njušku. Zadnje što želim je da me prati loš glas, ali umorila
Nek’ idu kvragu.”
Izvio sam kutove usana.
„Naše prijateljstvo? Ponekad se pitam slušaš li me
uopće.”
„Na što misliš?”
Mjehurić u kojemu je bila bio je neprobojan i pitao sam
se što bi se dogodilo ako bih ga probao probušiti. „Idemo
unutra. Umoran sam.”
Kimnula je glavom i krenuli smo zajedno uza stepenice
pa u stan. America i Shepley su već sretno mrmljali u njego-
voj sobi, a Abby je nestala u kupaonici. Začulo se škripanje
u cijevima i voda iz tuša kako curi po pločicama.
Dok sam je čekao, Toto mi je pravio društvo. Nije žurila;
njezin večernji ritual trajao je gotovo sat vremena.
Legla je na krevet, a mokra joj se kosa odmarala na mojoj
ruci. Ispustila je dug i opušten uzdah. „Još dva tjedna.
Gdje ćeš naći toliko uzbuđenja kad se vratim u Morgan?”
„Ne znam”, odgovorio sam. Nisam uopće želio razmišljati
o tome.
„Hej”, dodirnula mi je ruku. „Zezam se.”
Natjerao sam tijelo da se opusti, podsjećajući se da je još
pored mene. Nije pomoglo. Ništa nije pomagalo. Želio sam
je primiti u naručje. Izgubili smo već dovoljno vremena.
„Da, zašto?”
„Dođi ovamo”, privukao sam je. Čekao sam da se pobu-
ni, ali samo se nakratko ukočila, prije nego što se priljubila
uz mene. Spustila mi je obraz na grudi.
Oči su mi odmah otežale. Sutra ću pokušati smisliti način
da odgodim njezin odlazak, ali ovog trenutka, samo sam
želio zaspati s njom u naručju.
Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!