Foto: Karmen Poznić
SRETAN utorak svima osim ljudima koji se u tramvaju cijelim tijelom naslone na štangu pa se nitko drugi ne može primit jer si jedino ti bitna, Viktorija.
To mi je jedno od dva snažna sjećanja na nju.
Prvo, okupiranje tramvaja.
Drugo, juha.
Od gljiva.
Sjedila je u klupi ispred mene, čekale smo da zvoni i da počne sat engleskog.
Cura pored nje je nabrajala kaj je jela za ručak taj dan. Ja sam se nadovezala - ne sjećam se svega, ali znam da je bila juha. Od gljiva.
“Baš domaća od gljiva?” - ubacila se Štanga.
“Ne, iz vrećice” - kažem.
“To onda nije juha, prava juha je…”
Uslijedilo je mini-predavanje o tome što je prava juha, koliko dugo se prava juha kuha, da su žene koje kuhaju juhu iz vrećice lijene i loše domaćice i da njena mama UVIJEK skuha za ručak domaću juhu jer je to jedino normalno. (Ne pretjerujem, žene koje kuhaju juhu su lijene i loše domaćice).
“Ako nećeš radit domaću juhu, bolje da ne radiš nikakvu.”
Samo domaća juha je točna juha.
Ovo što sam ja ručala nije.
Moja mama nije dobra domaćica jer nam je dala juhu iz vrećice.
Jest da je svako jutro u 7 prije posla kuhala ručak koji ćemo kasnije podgrijat, pa onda na posao otišla s parfemom dinstanog luka u kosi ali da… nit je dobra domaćica, nit je dobra majka.
Minus u informativku roditeljstva.
I u poslovnu informativku, jer PRAVA poslovna žena nema dašak dinstanja kosi.
Nije me Štangin mini-vodič za “točnu” juhu (i ženu) pretjerano pomaknuo sa životne putanje, niti me na sekundu natjerao da posumnjam u kvalitetu vlastite mame jer sam znala par stvari.
Prvo, da sve stvari koje mama radi za nas, radi sama i da je čudo da sve uopće stiže.
Drugo, da često jedemo “točnu”, domaću juhu i da na dane kad ju jedemo ona nije ništa bolja, ni ništa lošija mama.
I treće, da je moja prijateljica Štanga od svoje mame naučila da postoji točno, normalno ponašanje žene… i ono koje to nije. Ne nužno da je sve što nije “normalno” odmah loše, ali nije… idealno. Nije točno.
Bod vam je falio do 5, da ispunite sve kriterije koji su potrebni da budete točna domaćica.
Ili točna poslovna žena.
Da budete normalna žena po svim točkama, ona koja sve radi točno.
Dan žena je preksutra.
Koliko normalnih žena poznajete?
Ne, stvarno - izaberite neku ženu, bilo koju u svom životu.
Je li sasvim normalna?
Ne u psihijatrijskom smislu.
U smislu da je sve u njenom životu posloženo točno na način da odgovara svima. Da je svima točna.
Nema je.
Nema šanse.
Čak i da na papiru zvuči idealno, uvijek će se nać netko tko će pitat kakvu juhu radi. Po čemu joj kosa miriši kad ide na posao?
Nema šanse da poznajete ijednu ženu koja bi kod svakog prošla kao “točna” i “normalna.”
Ja ne poznajem.
Moja mama nije normalna.
Moja frendica Saša nije normalna, ne samo zato što ima muško ime nego i zato što jede slani griz. Posoljeni griz.
Ja nisam normalna u hrpi tuđih informativki.
Čujem to svako malo.
“Zašto si ovo ovako, a ne onako kako bih ja?”
Čak i za ovu sliku iznad, jer sjedim na kamenu, u odijelu.
Nije “normalno.”
Nije “točno.”
Ne govore se ženama takve stvari uvijek direktno, često to kamufliraju u ćaskanje, ali uvijek se skuži kad ti netko daje minuse u svoju informativku.
Ono kad se netko fokusira na stvari koje NE radiš. Stvari koje nemaš, a po njihovom normalnom moraš imat. U svemu što možda radiš dobro, traže ti juhu iz vrećice.
Meni ju najčešće pronađu na klasičnom mjestu.
“Kad ćeš pronać nekog dečka? U ovim godinama je normalno već bit u braku.”
“Od moje kolegice s posla kćer već ima dvoje djece, rodi što prije da budeš mlada mama. Kak ćeš trčat za djetetom kad ti koljena krenu slabit?”
“Kad ćeš ti, kad će mali… Andrej?” - gospođo molim vas prestanite me pitat kad će moj dečko permanentno ejakulirat u mene, pogotovo ako ste mi tatina prasestrična koju vidim samo na sprovodima (gle, prasestrična u sebi ima prase). I nitko tko se zove Andrea neće nazvat sina Andrej, calm the fuck down.
Ne kažem to, naravno. I uvijek se uhvatim u opravdavanju iako znam da se ne bih trebala opravdavat.
Zašto još nemam muža.
Zašto još nemam djecu.
Zašto sam skuhala juhu iz vrećice.
Zašto sam se udebljala.
Zašto sam smršavila.
Zašto sam si danas nalijepila umjetne trepavice.
Zašto jučer nisam.
Zašto imam izrast.
Zašto sad imam plavu kosu a prije sam imala smeđu.
Zašto nisam normalna i točna u nečijoj informativki.
Zato vas pitam poznajete li ijednu normalnu, točnu ženu?
Ja ne.
Jer ne postoji jedno normalno i točno.
A danas ti svatko pokušava nametnut svoje.
Ne zlonamjerno, samo svoje naučeno normalno.
Popis pizdarija koje nam se pokušava servirat pod normalno je toliko dugačak i kontradiktoran da nije ni čudo da svaka druga žena nije zadovoljna sobom. Previše je stvari. Previše točaka po kojima možeš failat.
“Prava žena će uvijek pronaći vremena da izgleda lijepo i njegovano…” - to nije normalno, a jedan je od češćih naputaka.
Nijedna žena ne izgleda lijepo i njegovano cijelo vrijeme. Ja većinu vremena izgledam kao Steve Buscemi. Većina žena veliki postotak vremena vjerojatno izgleda kao Steve Buscemi. Nitko ne izgleda kao Snapchat filter.
Nije normalno ni da ženama kosa uvijek miriši po jorgovanima i bubamarama. Nije normalno da ti je kosa stalno čista i nije normalno mislit da si idiot ako ne stigneš. Nedavno sam na jednom forumu u raspravi o tome koji je suhi šampon najbolji naišla i na ženu koja je napisala: “Ma kakvi suhi šamponi, niste normalne, JA uvijek pronađem vremena da operem kosu, samo ste lijene.” Nisam brate ženo lijena nego kad mi naprave lijepe valove kod frizera i sutradan mi se tjeme spontano zabalavi jer ima sebum party, neću prat kosu. I nisam zato ništa manje točna žena.
Nije normalno da su nam noge uvijek glatke i da uvijek izgledamo kao da smo netom odradile sotonsku aktivnost zvanu brazilka.
Nije normalno da su nam nokti uvijek sređeni i da su nam pete uvijek glatke. Ja si koji put namjerno ostavim malo hrapavog na peti jer nema boljeg načina da si počohaš stopalo kad te svrbi. Predivno je. Probaj. Život će ti se promijenit.
Nije normalno da nikad nemamo brkove. Žene imaju brkove. Ne sve, ali te koje nemaju nisu ništa točnije žene od ovih koje imaju.
Nije normalno da uvijek imamo simetrične obrve.
Nije normalno da sjediš bez da ti se naboraju špekovi na trbuhu, barem malo.
Nije normalno da nemaš baš nijednu striju.
Nije normalno da uvijek imamo spareni veš, to ima samo Mila Kunis u romantičnim komedijama a Mila Kunis je snimila malo filmova, baš zato što širi krive informacije.
Nije normalno da 23-godišnji modeli reklamiraju kreme protiv bora i da zbog toga misliš da je tvoje 27-godišnje lice već narušeno i spremno za Botox.
Nije se normalno svoje tijelo uspoređivat s manekenkom s naslovnice jer manekenka s naslovnice a) ima genetiku koju ti nemaš i b) vrlo često za doručak misli na jabuku, za ručak pojede salatu i za večeru se interesira o čaju. Ne mislim to doslovno, jer…
Nije normalno ni da se za mršave žene govori da ne jedu ništa, a za debele da sigurno umaču putar u kakao i šećer.
Nije normalno da debele žene napadaju mršave jer su mršave i govore da su “skinny bitches”, ni da mršave žene ismijavaju debele.
Nije normalno da se žene kolju samo zato što su preslične ili pre drugačije. Ima mjesta za sve, osim ako si u tramvaju pored Štange.
Nije normalno očekivat da ćeš skinut sve kile od trudnoće u roku od mjesec dana jer si vidjela da je Jessica Alba uspjela. Jessica Alba to može jer ima 9 trenera i vjerojatno pije neki nježni cijanid… ali nije se normalno uspoređivat s Jessicom Albom.
Nije normalno imat dvije identične crte tuša na očima. Ako to vidiš na naslovnici, znaš da je fotošop, a ako vidiš u stvarnosti, bježi od Sotone jer to ne može nitko.
Nije normalno očekivat od sebe da ćeš se uvijek znat maknut od stvari koje ti čine loše.
Loši prijatelji.
Loši dečki.
Šiške.
To su sve lekcije, nije normalno da uvijek znaš odabrat što je najbolje za tebe.
Nije normalno vjerovat da svi osim tebe znaju točno što rade i da svi osim tebe stignu sve na svijetu.
Nitko nema pojma.
Nitko ne stigne sve.
Nije normalno uvijek imat čistu kuću, pospremljen veš i znat gdje ti je gumica za kosu. To ja uvijek mislim kad imam kaos: “Dobra, uredna žena bi uvijek gumice za kosu ostavljala na istom mjestu. Minus u informativku.” Ali to nije normalno. Nekim ljudima možda je, ali mislim da su to oni ljudi koji mogu pojest samo jednu kockicu čokolade i prestat. To isto nije normalno.
Nije normalno da te se, ako nemaš dečka a imaš preko 30, otvoreno pita: “Šta ti je?”
Nije normalno da te se uvjerava da ti je vrijeme da rodiš jer jajnici umiru dok se ti zajebavaš.
Nije normalno da ti netko govori da moraš bit majka, čak i ako znaš da ne želiš.
Nije normalno da te netko osuđuje jer ideš na carski umjesto da rodiš… normalno.
Nije normalno da se ženama govori kad trebaju rodit, koliko puta i na koji način.
Nije normalno da se ženama govori da im ne stoji piva.
Ili cigareta.
Ili psovanje.
Nije normalno da se ženu koja zna što želi naziva kučkom, a frajera samouvjerenim.
Nije normalno da se za uspješnu ženu uvijek pita s kim se jebala da dođe do fotelje.
Nije normalno da je žena s više od 5 frajera u svojoj ljubavnoj povijesti drolja, a muškarac od 5 na dalje frajer.
Nije normalno ni da u 2018. i dalje postoje ljudi koji misle da je “ključ koji otvara svaku bravu je dobar ključ, a brava koju otvara svaki ključ loša brava” inovativna rečenica i pametan argument.
Nije normalno muškarce smatrat seksualnim bićima, a žene rasplodnim kutijama.
Nije normalno da smo uvijek obučene po najsvježijoj modi.
Nije normalno da su prošlogodišnje cipele koje si kupila u zarama neiskoristive u ovoj sezoni jer se prošle godine nosio špic, a ove se nosi malo oštriji špic. “Svaka točna žena koja drži do sebe pazi na oštrinu špica…” - nije normalno imat svu odjeću koju vidiš na lutki u dućanu. Lutke danas rijetko imaju oči, ali svejedno im pogled govori: “Vidi, ove traperice su bolje od onih koje ti imaš… točnije.”
Nije normalno imat osjećaj da nemaš ništa za obuć u ormaru u koji ti više ništa ne stane.
Nije normalno glumit da su ti štikle udobne ako nisu. A sve žene uvijek izgledaju ko da ih ništa ne boli.
Boli ih. Sve nas bole štikle i nije normalno da si međusobno lažemo.
Nije normalno da si žene međusobno lažu, natječu čiji stan je bolje pospremljen i prepucavaju po internetima ko borbene kokoši.
Nije normalno napisat “interneti”, ali meni se sviđa.
Nije normalno gledat sebe kroz ono što drugima ulazi u definiciju točnog i normalnog.
Žene nisu normalne.
Nitko nije normalan.
Ne zato što nam svima nešto fali, nego zato što normalno ne postoji.
Normalne godine za udaju.
Normalan broj djece.
Normalan način da budeš žena.
Nema normalnog. Normalno je bapska priča koja u svakom selu ima svoju verziju, kao bolonjez.
Skuhala sam si ga za ručak danas, bolonjez. Na kraju sam stavila mlijeko u njega.
“To nije normalno.”
Zapravo, čak i je. Kažu da se u originalni bolonjez na kraju ukuha malo mlijeka kako bi sve dobilo lijepu, svilenkastu teksturu i učinilo ga lepršavim (užasno glup izraz za hranu). Neki kažu da ne.
Koje je onda normalno?
Normalno je da napraviš kako ti je finije.
I da, kad ti tatina prasestrična dođe na ručak i kaže “nije normalno da stavljaš mlijeko u Bolonjez”, kažeš: “Meni je.”
Ne postoji jedno savršeno normalno koje je baš svima dobro.
Nitko ne može skupit sve bodove s popisa “točne” i “normalne” žene, čak ni žene koje UVIJEK kuhaju domaće juhe.
Ne postoji točna žena, kao što ne postoji točan bolonjez.
Postoje verzije, i svaka verzija je nečije normalno.
Osim kad je moj bivši u bolonjez stavio kakao i cimet, to je dijagnoza.
Sretan vam Dan žena i evo vam jedna lejm poruka za kraj zbog koje zvuči kao da se bavim čakrama i mirisnim štapićima - nemojte se trudit bit točne drugima jer nikad nećete. Budite točne sebi.
Sve ostalo su samo tuđe verzije bolonjeza.
E i nemojte se u tramvaju naslanjat na štangu cijelim tijelom, to je uvijek netočno.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!