IVANO BALIĆ i Jackson Richardson, dvojica su rukometaša koji su, naravno, svatko u svoje vrijeme, obilježili ovaj sport, i dali mu jedan posve drugačiji pečat. Ono s čime je Richardson krenuo u 90-ima, Balić je dovršio desetljeće poslije. Njihova igra, pristup igri, kreacija i mašta, bili su nešto što prije u rukometu nije bilo viđeno. Nevjerojatnim rješenjima nerijetko su se divili i protivnički igrači, a zbog njih dvojice rukomet su gledali i oni koji ovu igru ne vole ili ne razumiju.

 

Relativno statičan sport namijenjen isključivo grubijanima potpuno su redefinirali, pretvorivši ga u dinamičnu i vizualno atraktivnu igru ugodnu za oko. U njihovoj igri nije bilo šablona i obrazaca. Igrali su mimo ikakvih rukometnih pravila i treneri su im to dopuštali jer su i sami znali da se takav talent ne može i ne smije sputati krutim regulama struke. Pa kad je već bilo tako, i Daniel Constantini i Lino Červar  dali su im punu odgovornost da na terenu rade ono što oni misle da je najpametnije. Bili su svjesni da protivnik na to neće imati rješenje jer njihova igra ionako nije bila  klasičan rukomet. Baš zbog toga su i Francuska u Richardsonovo i Hrvatska u Balićevo vrijeme dominirale svjetskim rukometom.

 

Hrvatska je 2003. bila prvak svijeta, a godinu dana poslije i olimpijski prvak. Ivano Balić je tada igrao u malom Metkoviću. Naravno, ponuda za ovog rukometnog čarobnjaka nije nedostajalo i Balić je mogao birati u koji će bogati velikan, bio on španjolski ili njemački, otići. Međutim, Balić nije htio ni Kiel, ni HSV, ni moćnu Barcelonu ni superbogati Ciudad Real. Balić je htio u Pamplonu, u San Antonio, na nauk kod najvećeg, kod Jacksona Richardsona. 

 

''Zašto San Antonio? Zato što je tamo bio Jackson Richardson. Nisu važni novci, nisu važni ni trofeji, samo sam želio igrati sa svojim idolom i to sam ostvario. Mogao sam puno više zaraditi u drugim klubovima, mogao sam i više osvojiti, no ne žalim ni za čim'', rekao je jednom Ivano.

 

Sami zaključite treba li žaliti.