Foto: Index
OSTALO je još 93 dana do početka najiščekivanijeg događaja godine, do početka Svjetskog prvenstva u zemlji u kojoj je ova igra puno više i od samog života, u Brazilu. Index s vama odbrojava dan po dan, sve do spektakularnog otvaranja u Sao Paolu, kada će cijeli svijet gledati Brazil i Hrvatsku. 93.
Prisjećamo se s vama najljepših pogodaka u povijesti svjetskih prvenstava. Odbrojavanje je počelo!
Marco Tardelli: Italija - Zapadna Njemačka 3:1, finale SP 1982.
Na dvanaestom svjetskom prvenstvu u Španjolskoj po prvi puta su zaigrale 24 reprezentacije. Iako se ideja o proširenju pojavila još uoči svjetskog prvenstva u Meksiku 1970., čak 12 godina čekalo se na njezinu realizaciju. Nogomet je napokon postao zabava za sve, a nogometne nacije koje su do tada samo popunjavale brojku sve traženije političke korektnosti te velikim nogometnim nacijama služile samo za nabijanje gol razlike, počele su s ozbiljnim radom, istodobno tražeći sve više mjesta za svoje predstavnike na svjetskim nogometnim smotrama.
Fantastičan debi Kameruna i Alžira
Na prvenstvu se kao debitant pojavila reprezentacija Kameruna, koja će nastupom u Španjolskoj najaviti ulazak u obitelj značajnih svjetskih reprezentacija. Alžir, još jedna afrička reprezentacija, na ovom turniru će dokazati kako se u Africi igra zaista dobar i ozbiljan nogomet te je skupa s Kamerunom otvorila vrata reprezentacijama Maroka, Egipta, Nigerije, Gane ili Obale Bjelokosti koje će na kasnijim prvenstvima igrati značajnu ulogu. Apsolutni favorit bio je Brazil.
Umiranje u ljepoti Socratesova Brazila
Trostruki svjetski prvak je, nakon dva, za njih, posna svjetska prvenstva (četvrti u Njemačkoj i treći u Argentini), došao u Španjolsku s reprezentacijom velikih i klasnih igrača: Socrates, Zico, Falcao Eder i Dirceu igrali su nogomet iz neke druge dimenzije. Nakon dugo vremena Selecao je spojio brazilsku „joga bonitu“ i europsku discipliniranost u igri i zaista, nitko nije vjerovao da im se može stati na kraj.
Francuzi su nakon silnih godina loših plasmana napokon imali sjajnu momčad. Predvodnik te odlične generacije je bio najbolji europski nogometaš Platini, a igrači poput Tigane, Giressea, Tresora i ostalih, najavljivali su pohod na dobar plasman. Nijemci, premda nisu imali najveće klase kao nekada i premda su došli u Španjolsku bez svog najboljeg igrača Bernda Schustera, imali su i dalje respektabilan tim na čelu s legendarnim Rumennigegom, i na njih je itekako trebalo računati. Argentina je titulu svjetskog prvaka došla braniti gotovo s istim sastavom koji se četiri godine ranije popeo na nogometni Olimp, ali ojačana za novu istinsku zvijezdu svjetskog nogometa, 22-godišnjeg Diega Armanda Maradonu.
Očajan početak Talijana
Italija nije pripadala najužem krugu favorita, pa joj nisu ni davane pretjerane šanse da će napraviti veliki rezultat, a osobito ne da će otići do kraja. Doduše, Italija odavno nije imala tako jaku ekipu. Zoff, Gentile, Cabrini, Tardelli, Altobelli, Conti te veliki strijelac Paolo Rossi, kojem je istekla dvogodišnja suspenzija zbog namještanja rezultata. Ipak, Talijani koji su bili smješteni u grupi zajedno s jakom Poljskom i nezgodnim Peruom i Kamerunom, turnir su započeli očajno. Ali kako to inače biva s Talijanima, imali su jako puno sreće. Naime, u toj skupini zabilježena je samo jedna pobjeda, ona Poljske nad Peruom, a sve ostale utakmice završene su remijima. Dakle, Poljska je bila prva u grupi, a Kamerun i Italija su bili u borbi za ostalo preostalo mjesto za drugi krug. Njihova međusobna utakmica završila je 1:1, a dokaz koliko su Talijani imalu sreće, najzornije pokazuje gol kojeg su dali. Slabašan udarac Grazzianija glavom, inače odlični golman N'Kono propustio je kroz ruke, Italija je otišla dalje zahvaljujući boljoj razlici golova: Talijani su imali 2:2, a Kamerun 1:1.
U drugom djelu turnira, reprezentacije su bile razmještene u 4 skupine po tri ekipe i samo je prvoplasirana išla direktno u polufinale. Italija je bila u grupi s Brazilom i Argentinom. To je bila prava skupina smrti.
Brazilci koji su igrali čaroban i efikasan nogomet bili su apsolutni favoriti. No, Talijani su iz utakmice u utakmice počeli pokazivati da je natjecanje za njih upravo počelo. Argentinci su bili najlošija reprezentacije te skupine. Igrači koji su na svojim leđima podnjeli najveći teret osvajanja naslova prvaka četiri godine ranije bili su polako već u zalazu karijera, a Maradona, premda genijalac, bio je još isuviše zelen da bi sam mogao voditi momčad. Putnik u polufinale tražio se u direktnom srazu Brazila i Italije, a to je bio meč nad mečevima, jedan od najopjevanijih u cijeloj povijesti svjetskih prvenstava. Sukobila se talijanska snaga i disciplina s brazilskim umjećem.
Upornost, disciplina i Paolo Rossi odlučili ljepoticu turnira
Brazil je bio favorit i bio mu je dovoljan bod, no Talijani su imali disciplinu, upornost i Paola Rossija. Socrates i društvo nisu mogli toliko zabijati koliko je loša brazilska obrana mogla primiti golova. Završilo je 3:2 za Italiju i baš je ta pobjeda Talijanima dala ogromno samopuzdanje te ih uvjerila da su neranjivi. Svijet je lio suze za Brazilom, a Italija se plasirala u polufinale i najavila da je spremna za naslov prvaka koji je čekala 44 godine.
S nova dva pogotka Rossija, u polufinalu je svladana jaka Poljska, a u finalu su Talijane čekali Nijemci. Prvo poluvrijeme je završilo bez pogodaka, a to igrom siromašno poluvrijeme obilježio je Antonio Cabrini koji je promašio udarac s bijele točke te tako postao jedini igrač koji je u finalima u regularnom tijeku utakmice promašio jedanaesterac.
Proslava Marca Tardellija kao razglednica turnira
Ipak, u nastavku sureta njemačka obrana polako popušta, a mrežu im načima u 57. minuti svojim šestim golom zaredom novi talijanski heroj Paollo Rossi. A 12 minuta kasnije trenutak za pamćenje. Marco Tardelli zabija krasan gol kojeg potom euforično proslavlja. Ta proslava i proslava talijanskog trijumfa od strane vremešnog predsjednika Sandra Petrinija postale su prave razglednice čitavog turnira. Točku na i finala stavlja Altobelli, a Paul Breitner počasnim golom samo spašava čast Nijemcima.