Foto: Index, Getty Images / Guliver image
ZLATNI hrvatski reprezentativac Vedran Zrnić za Index komentira zbivanja na rukometnom Euru u Poljskoj. Hrvatska reprezentacija doživjela je jučer bolan poraz od Norveške i primila 34 pogotka.
Muka! To je najbolji opis onoga što su naši rukometaši odigrali protiv Norveške. Jednostavno, željeli smo utakmicu završiti prije 60 minute, nismo imali dovoljno strpljenja, a tako se ne pobjeđuje na velikim turnirima. Norveška možda ne spada u sam vrh europskog rukometa, no znala je kazniti našu brzopletost i grešake, posebice u fazi obrane.
Nevjerojatno je da su oba naša golmana ostala bez ijedne obrane kroz 30 minuta drugog poluvremena. S druge strane, obrana sa svojim propustima nije im puno pomagala. Primili smo na isti način više od 20 golova, šutevima iz sredine s devet, deset metara. Možemo napadati Mirka, ali takve udarce bez pravog bloka nije lako braniti. Uz takvu obranu, ni napad ne može biti dobar. Blok nije funkcionirao, a onda nema ni kvalitetne tranzicije.
Omeyer je sila i zbog obrane ispred sebe
Godinama je zaštitni znak hrvatske rukometne reprezentacije bila sjajna obrana i još bolja polukontra i kontra koje su proizlazile iz obrane. Sinoć nismo vidjeli ništa od svega toga. Mnogi će postaviti pitanje zašto mi nemamo golmane poput Omeyera ili Landina, koji na jednoj utakmici skupe dvadesetak obrana. Takvu tezu mogu razumjeti od laika, no ne i od nekog tko razumije rukomet. Jednostavno, mi nikad nismo imali golmana poput Omeyera, vratara za preko 20 obrana. Kad Omeyeru još pridodate onakvu silu koja stoji ispred njega i koja mu pomaže, onda ne treba ogromna pamet da zaključite zašto su Francuzi toliko dugo najdominantnija rukometna sila na svijetu.
Naš forte bila je sjajna 3-2-1 obrana s kojim bi razbijali protivničke napade. S Mirkom smo godinama igrali tako i osvajali medalje. Nije Alilović u međuvremenu postao slabiji vratar. Razlika je u tome što danas Mirko nema adekvatnu potporu obrane, kakvu je imao nekad.
Nemamo igru za preko 30 golova
Također, važno je nadodati da Hrvatska nikad nije imala igru za utakmice s preko 30 golova. Ne moramo čak ići predaleko u prošlost, u Portugal ili Atenu. Pa do prije par godina smo medalje osvajali s pobjedama u kojima bi zabili 23, 24 gola. Mislim da se utakmicama s puno golova ne snalazimo najbolje i to je evidentan problem za ovu generaciju.
Obrana je bila očajna, ali ni napad nije bio idealan. Baš kao na utakmici s Bjelorusijom nismo vidjeli krila. Već drugu utakmicu zaredom radimo iste greške u fazi napada. Lopta nam je užasno spora, protok lopte je nikakav i ne mogu shvatiti da smo dali s krila samo dva gola, oba puta s igračem više. A imamo tako dobra krila. Šteta.
Da nam je barem malo više skandinavskog mentaliteta...
No, što je tu je. Ne smijemo biti malodušni. Bilo bi pogrešno da se nakon ovog poraza cijela javnost digne na stražnje noge i osudi ove momke. Bilo je i dobrih detalja s kojima možemo biti zadovoljni. Dobili smo konačno pravog Duleta, Cindrić se sjajno nametnuo, pivoti su također odigrali solidno. Nije još ništa izgubljeno. Island je izgubio od Bjelorusije i svašta se može dogoditi do kraja. Važno je da momci ne izgube vjeru u sebe i da ih ovaj poraz ne demoralizira.
Taj naš prokleti balkanski mentalitet. Uvijek neke histerije. Tako mi shvaćamo sport, i kad pobjeđujemo, a još i više kad gubimo. Da nam je malo skandinavskog mentaliteta, da barem možemo shvatiti da poraz, ma kako bolan bio. Nije to kraj svijeta.
Ove generacija ima kvalitetu, to nije sporno. Međutim, dojma sam da cijela ova skepsa koja ih je ispratila na Euro za posljedicu ima da ni momci sami nisu sigurni koliko su dobri. Problem je za hrvatski rukomet visoko podignuta ljestvica. Dečki su Norvešku htjeli pobijediti na silu kako bi dokazali da su pravi nasljednici generacija prije njih. Ne ide to samo tako. Treba puno još dokazivanja, pa čak i učenja iz poraza. Na koncu, sjetite se kako je počela naša portugalska priča. Poraz od Argentine i očajno prvo poluvrijeme protiv Arabije. Moja je generacija puno naučila iz tih utakmica. Ne treba ove momke uspoređivati s mojom generacijom. Nisu oni odrasli uz mentalitet kakav je bio naš. Nas su pod svoje uzeli Sarač, Jović i stara garda iz YU škole, oni su nas rukometno odgojili. Ova generacija ima nešto svoje, i pustimo ih da se sami dokažu.
Nismo mogli očekivati savršenstvo
Osim dva tri igrača, imamo neiskusnu generaciju. Svi su odlični klupski igrači, no ogromna je razlika između klupskog i reprezentativnog rukometa na vrhunskoj razini. Reprezentativni rukomet na velikim natjecanjima do četiri je puta brži s puno više ritma i intenziteta. Teško se odmah prilagoditi. Na nekim prošlim turnirima smo ubacivali u žrvanj po jednog ili dva igrača i to nije bio problem. U Poljskoj je više od pola ekipe bez pravog turnirskog iskustva, a i izbornik je debitant. Previše je to promjena i iluzorno je bilo očekivati da će sve ići savršeno.