PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.
OSIM što je nemoćno trpio Dinamovu dominaciju i gledao kako mu Rijeka krade epitet drugog najuspješnijeg hrvatskog kluba, Hajduk se dobrim dijelom prošlog desetljeća morao boriti i da zadrži primat u vlastitom gradu. Nekoliko godina mu je prijetio susjed s par minuta hoda udaljenog Parka mladeži, Radnički nogometni klub Split.
Nisu Crveni nikada u tome uspjeli, iako su u nekoliko navrata bili vrlo blizu, dvaput su izašli u Europu i jedanput ostali na koračić od grupne faze Europa lige, a dogurali su i do finala Kupa, u kojem ih je Dinamo pobijedio tek boljim izvođenjem penala. U prvu ligu ušli su iz četvrte u tri godine, blještavo zasjali, a onda se strmoglavili natrag u 3. HNL.
Uspon kluba s tradicijom samo godinu kraćom od Hajdukove posljedica su ulaska Slavena Žužula i njegove tvrtke Skladgradnja, "proslavljenih" po aferi Tuneli i višestrukom farbanju Sv. Roka i Male Kapele. Ispadanje iz elitnog ranga posljedica je pada tvrtke i velikih dugova, kako prema njenim radnicima tako i prema Splitovim igračima, koji se po sudovima potežu do danas. Sa Žužulom je RNK doživio najveće uspjehe, ali i izgubio dio svog ponosnog identiteta.
Visoki trgovački sud lani je odlučio da Žužul treba isplatiti tek 30% od gotovo 44 milijuna kuna koje godinama čeka dvjestotinjak igrača i trenera. Sama presuda imala je elemente distopijske ironije. Sud je (par dana uoči 1. svibnja) odlučio da igrači Radničkog nogometnog kluba Split nisu bili radnici, već obrtnici koji sami uplaćuju doprinose te da kao takvi nemaju pravo na radničke tražbine.
RNK je izbjegao probleme s dobivanjem HNS-ove licence, ali životarenje u Trećoj ligi je i dalje najizglednija opcija, što je u neku ruku i manje zlo od eventualnog ponovnog rezultatskog uzleta, ako bi isti opet poslužio kao pokušaj bildanja reputacije moćnika koji plešući po rubu zakona sprovodi lokalnu inačicu sportwashinga.
Žužulova era koja i dalje traje klubu je donijela najbolje rezultate i dotad najveću vidljivost na državnoj razini, ali istovremeno mu je otrgnula dio identiteta učinivši ga "radničkim" klubom neplaćenih obrtnika. Boravak RNK Splita pri vrhu domaćeg nogometa trajao je kratko, no publici je ostao u pamćenju ne samo zbog tri uzastopne titule kojima je stigao od Županijske lige do elite.
Crveni dres je u HNL-u nosio niz ikonskih ličnosti. Legenda ruskog Zenita Ivica Križanac, osječki "De Rossi za siromašne" Aljoša Vojnović, Romano Amigo Obilinović, mladi lav Ante Rebić koji je energijom ostavljao dojam da nakon utakmice može odraditi i smjenu u obližnjem škveru, samo su nekih od onih koji su žarili i palili Parkom mladeži.
Član originalne postave splitskog Tutti Frutti Banda Neno Ninčević tada je napisao pjesmu "Igraj Splite, volim te", čiji stihovi barem skiciraju stariju povijest kluba i njegov istinski identitet. Nešto što ne bi smjelo ostati u sjeni priče o tajkunima i malo prvoligaškog nogometa.
'Pitali su ko to tebi piva, reci Marjan, reci Varoš, Riva'
Varoš je četvrt kroz koju ćete vrlo vjerojatno proći ako iz centra Splita odlučite prošetati na Marjan. Prepoznatljiva je po strmim i uskim kaletama u kojima se lako izgubiti čak i ako ovdje niste prvi put. Kamene kuće tog kvarta, bilo višekatnice ili one puno manje, dobrim dijelom više ne služe kao domovi lokalcima, već kao apartmanska i ugostiteljska infrastruktura.
Tu su nekad živjeli gotovo isključivo ribari i težaci, pa nije iznenađenje što na početku Plinarske ulice možete vidjeti spomen-ploču koja govori kako su se tu ilegalno organizirali antifašistički dobrovoljci za Španjolski građanski rat, a već nekoliko koraka dalje nalazi se druga na kojoj ispod simbola srpa i čekića piše: "U ovoj je kući godine 1912. osnovan Radnički nogometni klub Split."
Klub je zapravo prije 110 godina utemeljen pod imenom Anarh, a vlastima je smetao od samih početaka. U prvih desetak godina zabranjivali su ga Austrougari zbog odbijanja iskazivanja počasti ubijenom prijestolonasljedniku i jugoslavenski monarhisti zbog uličnih okršaja s orjunašima.
Mijenjao je imena i preživljavao kao Jug, Slavija i Borac, a pod sadašnjim imenom dočekao je Drugi svjetski rat. Četiri mjeseca kasnije većina igrača prve momčadi streljani su kao borci Prvog splitskog partizanskog odreda, da bi se nakon burnih i krvavih desetljeća RNK Split početkom pedesetih skrasio na tadašnjem Parku skojevaca ispod prepoznatljivih dizalica splitskog brodogradilišta.
'Volija te i dida i ćaća i škverani, od čelika braća'
Klub je zatim izuzev par sezona dugo vremena bio niželigaš s igrališta uz industrijsko srce regije, kojeg je krasila jasna povezanost sa zajednicom iz koje je nastao. "Postojali su ljudi kojima je klub u navijačkom smislu bio ispred Hajduka. Hajduk bez dvojbe predstavlja Split kao grad, no isto tako jedan dio publike je navijački bio za RNK Split zbog same povijesti.
To je jedan radnički klub koji je vezan uz dio radnog naroda, skromne radničke obitelji. Bilo je dosta familija koje su kroz generacije bile vezane za njega", ispričao nam je Ivan Javorčić, izdanak škole RNK Splita koji danas uspješno gradi trenersko ime u Italiji.
"S osam godina sam već bio u klubu jer su tu bili moj otac i moj djed, cijela moja familija je bila vezana uz Radnički nogometni klub. Za mene je bilo normalno da počnem tamo. Otac je isto iz radničke obitelji. Split je povezivao ljude i osjećao se takav štimung. To je bio klupski identitet, neki njegov špirit", objasnio je.
Park Mladeži i škverske dizalice u pozadini. Foto: Bartul Čović
Ivan Katalinić je vrlo vjerojatno jedini trener na svijetu koji je s dva kluba iz istog grada izveo njihove najveće povijesne uspjehe u nekom natjecanju. S Hajdukom je osvojio jedinu duplu krunu otkad je HNL-a, a s Crvenima je 2010. godine uzeo visoko treće mjesto u debitantskoj prvoligaškoj sezoni. Na pitanje o tome tko su bili splitovci i kakvi su ljudi voljeli taj klub daje sličan odgovor:
"Teren Splita je blizu brodogradilišta, pa su u klubu dobrim dijelom trenirali škverani. Navijača kluba je bilo puno, ima ih i dan-danas. To su naslijedili od roditelja koji bi djeci prenosili navijanje za klub. Split je uvijek imao navijače. bio je u manjini, ali bilo ih je."
Šjor Kate ističe i sasvim slučajnu strukovnu povezanost sebe i dvojice legendarnih trenera koji su u svojim karijerama također vodili oba splitska kluba: "Vidiš, ja sam završio Višu pomorsku školu i skoro sam otišao raditi u brodogradilište dok me Hajduk nije uzeo, Ivić je završio za brodograditeljskog bravara, a Špaco je bio šef varioca u škveru."
'Batelanti, radnici, težaci, igraj Splite, bit ćemo prvaci'
Kada su prije desetak godina tada relativno novi vlasnici kluba braća Slaven i Jozo Žužul RNK uspješno uveli u HNL, uoči sezone na klupu su postavili Katalinića. Naslijedio je Tonča Bašića koji je kao sportski direktor i trener rukovodio sportskim sektorom kluba tijekom niza uspješnih promocija.
Iskusni trener je, kao što smo spomenuli, odmah ostvario najbolji plasman u klupskoj povijesti, pritom se izborivši za prve europske nastupe: "Na poziv braće Žužul zahvaljujući kojima je Split došao u Prvu ligu preuzeo sam klub u prvoj sezoni i mislim da smo napravili odličan rezultat, naravno, to je i njihova zasluga.
Na razgovoru za posao nismo uopće pričali kako opstati u ligi, nego kako završiti čim više. Igrali smo i pretkola Kupa UEFA s Fulhamom. Žao mi je što iz ne znam kojeg razloga nismo igrali na Poljudu nego na Dugopolju."
Katalinić je pri kraju sezone dao priliku Anti Rebiću, do danas vjerojatno najpoznatijem izdanku Splitove škole nogometa. Njega se prisjeća i trenutni trener druge momčadi Osijeka Tomislav Radotić koji je u RNK stigao 2012. godine: "Rebića sam najviše osjetio kroz trening. Ja sam igrao desnog beka, a on je bio krilni napadač koji je igrao kontra mene na svakom treningu.
Ti dolaziš kao stariji iskusniji igrač, taktički dobro obučen, odgovoran i dolazi ti mladi igrač koji je sportski bezobrazan, nadobudan, drzak u sportskom smislu. Jednostavno ne ferma nikoga i moram priznat da je svaki trening bio izazov. Ne znaš je l' momak brži, jači u duelu, je l' brži s loptom ili bez. Talent i snaga koju je pokazivao su bili iznadprosječni."
Split je u pretkolu Europa lige protiv Fulhama o kojem govori Katalinić ispao nakon remija u Dugopolju, a isto se ponovilo i nekoliko godina kasnije protiv Torina, što Radotić izdvaja kao jedan od težih trenutaka u svom RNK mandatu:
"Zapeli smo protiv Torina, igrali smo neriješeno doma, a tamo smo dobili gol iz penala. Utakmica za kojom također žalim je finale Kupa protiv Dinama 2015. jer ipak se radilo o trofeju. Neriješeno na Maksimiru i poraz nakon penala, još je Rog u posljednjim minutama imao veliku priliku. Tu mi ostaje žal, ali to su u tom trenutku bile velike stvari za Split, dosta dobro smo izgledali protiv velikih."
RNK Split je Antu Rebića i Marka Roga, prema službenim podacima, kasnije prodao za nešto manje od deset milijuna eura, ali o tim odštetama i transferima najviše će se govoriti u sklopu špekulacija je li novac zaista završio u klupskoj blagajni. Nasuprot tih talentiranih mladića, na drugoj strani generacijskog spektra daleko najozbiljnije ime u crvenom dresu bio je Ivica Križanac.
"Kada uđeš u Splitovu svlačionicu i tamo vidiš Križanca, ti se sam osjećaš kao igrač. To je dimenzija više. On mi je bio enigma kad sam došao, imao sam respekt prema njemu. Naravno, bio sam svjestan što je sve postigao u sportskom svijetu, kao osvajač Kupa UEFA-e s Zenitom.
Te godine profesionalizma su ga vjerojatno uobličile kao osobu. Prva komunikacija s njim pokazala mi je koliko je jednostavan i pristupačan. Čovjek je nas grupu igrača pozvao kod sebe u Omiš. Sam je bio domaćin i pripremao nam klopu, kuhao nam je, to je jedan detalj koji pokazuje kakav je.
Imao sam zadovoljstvo da igra do mene, većinom sam igrao desnog beka, a on je bio desni stoper. Bilo je još tu dečki koji su stvorili neko nogometno ime, s tim da je naravno Križ bio taj koji se isticao", prisjeća se Radotić, a dodaje kako je i klupski gazda bio česta pojava među istaknutim imenima u kopačkama:
"Sa Žužulom je bilo svega, on je živio nogomet, jako je emotivno proživljavao sve kroz što prolazi klub i uvijek je bio blizu svlačionice. Dolazio bi slaviti s nama kada bismo pobjeđivali. Bilo je tu nagrada, duplih premija, večera i stvarno lijepog feštanja, ali na primjer kada smo u Županijskom kupu ispali od niželigaša, neki igrači idući dan više nisu bili članovi Splita..."
RNK i Hajduk. Susjedi, suborci, rivali
Radotić kaže da mu je cijelo razdoblje pod Marjanom generalno možda najljepši dio sportske karijere, a očekivano je spomenuo Splitove pobjede nad Hajdukom, kao i nad ostalim favoriziranim suparnicima.
Zaista, RNK je Hajduku tijekom svojih šest prvoligaških sezona do 2016. često znao zadavati probleme, no ne i u posljednjoj sedmoj, kada su ga već sustizale arbitraže i raspad kadra zbog neisplaćenih plaća. Odnos dva najveća kluba u gradu tih godina, barem iz perspektive prosječnog pripadnika brojnijeg hajdučkog navijačkog puka, nije bio prijateljski.
Glavni razlog za to ima ime, a i prezime - Slaven Žužul. Torcida je Splitovog gazdu najdirektnije prozvala 2013. godine kada se odlučila za bojkot gradskog derbija na Parku mladeži, nakon što je Žužul cijenu ulaznica nabio na 80 kuna. Hajdukovi najvjerniji navijači tada su poručili:
"Ne dopustimo da neke osobe svoje frustracije, narušenu psihu, želju za novcem i komplekse manje vrijednosti liječe povećanjem cijene ulaznica za navijače Hajduka. Ne dozvolimo da našu ljubav prema Hajduku iskoriste za punjenje svojih džepova.
Dužnost je svakog navijača da se bori protiv modernog nogometa, nepravde i osoba koje sumnjivo zarađenim novcem kupuju svoj autoritet i društveni položaj" uz zaključak: "Nismo vam mi tuneli da nas farbate više puta."
Sve trakavice na relaciji Poljud - Park mladeži bile su razumljive i očekivane jer ipak se radi o klubovima koji su u konkretnom trenutku funkcionirali po vrlo drugačijim obrascima. Hajduk je taman započinjao svoju pretvorbu u dioničko društvo, odnosno "de iure" narodni klub, dok je RNK Split bio na svom privatizacijskom vrhuncu.
Danas treba napomenuti da ni uz sve negativno što se vezuje za Splitovog klupskog gazdu iz hajdučke perspektive nije opravdano ponosnu povijest i autentični identitet RNK-a diskreditirati zbog desetak godina vladavine sumnjivog tajkuna i to ne samo zato što su se uz "manji" splitski klub na svoj način vezali i velikani Bijelih Kaliterna, Biće, Ivić, Špaco, Matošić ili Jerković.
Hajduk ima pučke korijene slične Splitovim koji i dalje rastu kroz članski model, a ima i poglavlja u svojoj povijesti kakva je teško pronaći drugdje. Primjerice, ono iz Drugog svjetskog rata, kada je odbio okupatore, preživio talijansku zabranu, a u borbi za oslobođenje izgubio 11 bivših igrača i jednu članicu uprave.
Hajduk u tom aspektu ima dojmljiv povijesni temelj, ali što tek onda reći za priču "malog" RNK-a koji je u istoj toj borbi ostao bez 128 igrača i funkcionera? Poanta ovog retoričkog pitanja jest ukazati da i najfascinantnija povijest kroz degradaciju ideala za koje se u njoj borilo postaje mrtva poput muzejskog eksponata.
Priču o Radničkom nogometnom klubu Split svi mogu iskoristiti kao inspiraciju i pouku. Za pretpostaviti je da se navijači iz bilo kojeg tabora ne žele pitati zbog koga uopće klubovi koje vole postoje ili još gore - o njima ubuduće čitati uglavnom u obljetničarskim rubrikama kao o pokojnicima ili poluživim mrtvacima. Stoga trebaju dobro razmisliti kome će dozvoliti da njima rukovodi.