NAKON utakmice Hrvatske i Maroka (0:0) većini pratitelja reprezentacije i stručnjaka ostao je gorak okus u ustima. Najviše zbog dojma da se moglo stvoriti više na terenu od onoga što je ponuđeno. Skromnost na stranu, Maroko je nudio Hrvatskoj mnogo više nego što je Dalić svojom postavkom igre bio spreman uzeti.
Dobra organiziranost, jasan plan napada (poglavito s desne strane) i brzi izlasci u kontre rezultirali su poprilično duboko postavljenim igračima na pozicijama na kojima Hrvatska ima napadački potencijal. No udaljimo li se malo od šire slike, vrlo jasno možemo poentirati kako si je Dalić izbio adute iz ruku u samom začetku utakmice. A sve skupa se može protumačiti kroz prizmu dva igrača.
Igrač koji uništava napadački koncept momčadi
Pogledate li statističku ocjenu Dejana Lovrena, a da niste bacili oko na samu utakmicu, pomislit ćete da je stoper Hrvatske odigrao vrhunsku utakmicu. Međutim, statistička ocjena od 8.2 ne uzima u obzir nekoliko ključnih faktora.
Lovren je u izgradnji napada potpuno poremetio balans zadnje linije. U velikom broju situacija je odlazio van pozicije desnog stopera i, umjesto da pušta veznjake (Brozovića ili Modrića) između sebe i Gvardiola, ulazio je svom kolegi iz zadnje linije u krilo. Tako je iz pozicije na kojoj se nalazio mogao samo odlagati loptu sa strane, a igrač kojeg je veznjak izvukao se lako vraćao u formaciju.
Isto tako, statistička ocjena ne bilježi alibi-dodavanja ili, još gore, ona koja generiraju protivnički pritisak. Dapače, kompletirano dodavanje je pozitivan statistički parametar, a duel još vrjedniji. I upravo zbog toga (i zbog blokiranih udaraca) ona je značajno porasla.
Nažalost, još uvijek ne možemo statistički ocijeniti situaciju u kojoj je sporom rotacijom doveo sebe u poziciju blokiranja udarca ili ulaska u duel koji bi možda bio nepotreban. Međutim, ono što možemo vidjeti je da su Lovrenovo prisustvo u zadnjoj liniji i besmislene duge lopte kad ne bi imao rješenja uništavali napadački koncept igre.
Dodamo li tome da je u velikom broju situacija dodavanjem lopte pokrivenom Juranoviću stvarao pritisak protivnika, koji je onda bilo teško rješavati, postaje nam jasno gdje se stvorio problem. Balans izgradnje napada i otvaranja prostora nestaje u momentu u kojem čak dva vezna igrača moraju dolaziti u ispomoć zbog nepotrebnog protivničkog pritiska.
Kontekst koji u potpunosti uništava doprinos igrača
No, ako je taj „grijeh“ donekle nadoknadiv individualnom kvalitetom suigrača, onaj koji je Dalić počinio na drugom dijelu terena je čisti suicid. Naime, jasno je da je unutar momčadi hijerarhija ključna i baš zato je do sada igra bez Andreja Kramarića bila gotovo nezamisliva nakon umirovljenja Marija Mandžukića.
Naravno, zamisliva je taktički, ali ne i u kontekstu hranjenja svih „gladnih usta“. Ako su stvari postavljene tako i jasno je da napadač Hoffenheima mora igrati, onda je zadatak stručnog stožera najbolje ga uklopiti u koncept igre. A to nije pozicija usamljene špice. Čak bi i bolje funkcionirao na bolnoj poziciji desnog krila, gdje bi mogao kreirati prostor svojim kretnjama.
Ali budući da je pala odluka da Hrvatska igra bez prave špice ili igrača koji može dominirati duelima u sredini, trebalo je stvoriti prostor na desnom krilu. Stvoriti prostor koji igrači koji primaju dijagonale kad su otvoreni ili ulaze u njega nakon kombiniranja mogu dobro iskorištavati.
Da bi se do toga došlo, stručni stožer je nužno na tu poziciju morao postaviti motoričnog igrača koji se izrazito dobro snalazi u igri u prostoru. Ili napasti u krajnjoj liniji svim snagama lijevo i raditi prebacivanje strane na desnu stranu s koje netko ulazi u 16 metara.
Ništa od toga se nije dogodilo. Hrvatska nije prebacivala težište igre, dijelom zbog već navedenih problema u prvoj distribuciji, niti je imala motoričnog igrača desno. Nikola Vlašić u Torinu igra u vrhunskoj formi, ali ta forma dolazi iz pravog konteksta. On najbolje funkcionira između linija, a ne uz aut-liniju. I, još važnije od toga, licem okrenut prema golu s loptom u nogama.
U kontekstu u koji je stavljen on nije mogao raditi baš ništa od toga. Njegova vrijednost došla je do izražaja kad se u svega nekoliko situacija težište u potpunosti prebacilo lijevo, a Nikola je mogao ući u šansu iz drugog plana. Ali to je premalo i prerijetko. I nije koncept, nego samo iznimka u igri.
Treba učiti iz grešaka, a ne ih tvrdoglavo ponavljati
Sve je to bilo podjednako van strukture i s Marijem Pašalićem na toj poziciji, samo što igrač Atalante ima prednost u igri glavom u završnici. Iz tih razloga sasvim je svejedno koga od njih dvojice će Dalić forsirati i u nastavku turnira jer si na isti način oduzima cijelu polovicu terena.
Nemoguće je očekivati od dvojice igrača koji nemaju fizičke i igračke karakteristike krila da dugoročno uspješno igraju na toj poziciji, stoga ni odgovornost za njihovu lošiju igru ne pada na pleća njih dvojice. Tu teret na sebe treba preuzeti Dalić i donijeti neke teške odluke.
Ako reprezentacija mora trpjeti totalni manjak balansa u zadnjoj liniji zbog važnosti senatora Lovrena, ne može u isto vrijeme imati rupetinu na desnom krilu. Te dvije mane istovremeno su nenadoknadive. Vrijeme je da se otvori taktički potencijal ovih igrača, a ne da svi zajedno nastavimo živjeti u strahu od reakcija pojedinaca. Pa makar i ovo prvenstvo trebalo svog Nikolu Kalinića.