DANAS je Hrvatska aktualni viceprvak svijeta, reprezentacija puna svjetski priznatih i poznatih igrača. Na današnji dan prije 30 godina njen izbornik je za njenu prvu utakmicu jedva sakupio igrače koji su htjeli i smjeli igrati za Hrvatsku.
Povodom utakmice Hrvatska - SAD (2:1), odigrane 17. listopada, prisjećamo se manje glamuroznih i bogatih, ali puno ponosnijih i čišćih dana, kako ove države, tako i njene nacionalne nogometne momčadi.
Ovo nije samo priča o jednoj rezultatski nebitnoj utakmici, nego o onome što su Hrvatska, njen nogomet, reprezentacija, ali i država u cjelini mogli postati. Točnije, kako je to sve moglo i moralo ispasti drugačije kada se sjetimo s koliko se ljubavi, zanosa, poštenja i hrabrosti igralo i borilo za Hrvatsku u vremena za koja smo mislili da su nevina.
Neki će reći da je Hrvatska igrala ranije, tijekom NDH
Zanemarimo "prvu službenu utakmicu" iz 1940., zastidimo se onih vremena iz 40-ih, kada se za zločinačku i kvislinšku NDH igralo dok se par desetaka kilometara dalje ljude u konc-logoru ubijalo nožem i maljem.
Prva utakmica Hrvatske bila je ona u kojoj su se izabranici Dražana Jerkovića suprotstavili američkim plaćenicima, koji su po Europi tražili neugledne protivnike voljne platiti im 100-tinjak tisuća dolara za gostovanje, nakon što su tog ljeta nastup na SP-u u Italiji okončali s tri poraza u skupini.
Bilo je to vrijeme kada su borci za Hrvatsku nosili fudbalerke i okrenute spitke
Da netko danas otputuje u prošlost i Zagreb tog 17. listopada 1990., rekao bi da je u gradu ugođaj "kao da igra Hrvatska" i, doista, tako je bilo, samo što je to bio prvi put da Hrvatska zapravo igra i tadašnji zanos bio je usporediv jedino s kultnim koncertom Prljavaca, održanim na tadašnjem Trgu Republike pred više od 200 tisuća ljudi točno godinu prije (17. listopada 1989.) utakmice protiv Amerike.
Ruža hrvatska na Trgu točnu godinu dana prije utakmice pripremila ga je za povratak Bana
Cijelog dana grad je bio pun navijača, koji su prije utakmice u kolonama krenuli prema Maksimiru. Od tamo su pošli s Trga bana Jelačića, kojem nije vraćen samo taj naziv, nego dan ranije i spomenik omiljenom vojskovođi, još jednom simbolu probuđene nacionalne svijesti.
Šahovnica više nije bila zabranjena pa ih je na utakmici bio pun Maksimir
"Doba nevinosti" kojem smo tada svjedočili u "rađanju nacije" ogledalo se i po dekoru koji je pratio reprezentaciju. Tada nije bilo urlanja "Za dom spremni!" ili skandiranja endehaziji, navijačka himna tog (i ne samo tog) dana bila je Ruža hrvatska, kako smo svi zvali Hourinu Mojoj majci. Uz jednu razliku: ekipa je na spomenutom koncertu '89. kolorit stvarala s preokrenutim spitkama, bakljama i zastavama SR Hrvatske sa zvijezdom, dok smo posljednje mirnodopsko ljeto i jesen '90. svi dočekali naoružani šahovnicama, hrvatskim zastavama s povijesnim hrvatskim grbom kockastog uzorka, koji će globalno poznat postati tek osam godina kasnije.
Revijalna utakmica, ali u prijelomnom povijesnom trenutku. Jedan u nizu takvih događaja na hrvatskim stadionima
Na Maksimiru se 17. listopada 1990. igrala revijalna utakmica, ali u povijesnim trenucima. Obilježenim simboličkim, ali i prijelomnim događajima, koji su se odvijali na hrvatskim stadionima. Dvadesetak dana prije te utakmice (26. rujna '90.), Torcida je na Poljudu utrčavanjem na teren prekinula derbi s Partizanom i zapalila jugoslavensku zastavu na jarbolu stadiona, a nedavno završeno ljeto '90. bilo je obilježeno srpskim barikadama po Krajini i nije trebalo biti posebno vidovit da se shvati kako par mjeseci nakon 13. svibnja '90. gledamo posljednje jugoslavensko nogometno prvenstvo.
Kako je Ante objasnio Jovi da Hrvatska smije igrati?
Neuništivi Ante Pavlović (ne miješati s osebujnim i odnedavno pokojnim nadriliječnikom) tada je bio generalni sekretar Fudbalskog saveza Jugoslavije, a delegat za sigurnost u nacionalnom savezu bio je general Jovo Popović i upravo se pred tijelima FSJ-a morala progurati ideja o realizaciji utakmice na koju u Beogradu nikako nisu gledali blagonaklono. Ali kako je federalno uređenje države otvorilo mogućnost odcjepljenja republika, tako je Nogometni savez Hrvatske pod vodstvom Mladena Vedriša legitimitet za ovaj povijesni iskorak našao u tome što je FSJ bio uređen kao unija republičkih saveza, od kojih je svaki imao svoj subjektivitet.
Ovom izborniku Mamić ne bi smio sastavljati reprezentaciju
Kada su otklonjene pravne zapreke igranju utakmice, valjalo je pronaći igrače koji bi uopće htjeli igrati za Hrvatsku, što nije bilo preporučljivo onima koji su se nadali pozivu u Osimovu Jugoslaviju. Nepokolebljivi i nesavitljivi Dražan Jerković (da je vidjeti kako bi završio Mamić da je njemu pokušao sastavljati reprezentaciju) nije se obazirao što mu se odazvalo samo 14 igrača.
Za Hrvatsku nisu igrali Čileanci, nego starci te po jedan Albanac i Slovenac
Od njih je bio po jedan Slovenac (Grega Židan) i Albanac (Kujtim Shala), dok je momčad na terenu predvodio gotovo 34-godišnji kapetan Zlatko Kranjčar. Većina momčadi bili su veterani, oni koji nisu imali što izgubiti igranjem za Hrvatsku. Točnije, kojima to ne bi bila brana da se probiju u reprezentaciju Jugoslavije. Hrvatsku u prvoj utakmici nisu predstavljali Čileanci, kako smo zvali svjetske jugoslavenske juniorske prvake svijeta '87., kojima su okosnica bili Hrvati, nego starci.
Vulić i Asanović zaslužuju poseban naklon
Posebno su se istaknuli Zoran Vulić i Aljoša Asanović. Vulić je jedini tada standardni reprezentativac Jugoslavije koji se spremno odazvao pozivu da nastupi za Hrvatsku bez obzira na to što je tako mogao ostati bez mjesta u reprezentaciji Jugoslavije, dok je Aljoša Asanović predsjednika francuskog Metza, u kojem je igrao, zamolio da mu "posudi" privatni avion kako bi mogao doći u Zagreb na utakmicu. Zasluženo je nagrađen prvim golom za Hrvatsku pred 30 tisuća gledatelja, dok je drugi postigao "Tarzan" Cvjetković, tada napadač belgijskog St. Truidena, a danas poznat kao menadžer Marija Mandžukića.
Ne tražite ovdje Ćiru ni Ćirine sinove
Šuker, Boban, Jarni, Bokšić "izvukli" su se nastupom za mladu reprezentaciju Jugoslavije, koja je istog dana u Simferopolu poražena u uzvratnom susret finala U-21 Prvenstva Europe protiv Sovjetskog saveza. Prosinečki? Nije bilo šanse da tadašnja Zvezdina zvijezda zaigra za Hrvatsku, čijem se pozivu prvi put odazvao tek 1994.
HRVATSKA - SAD 2:1
1:0 Asanović (29), 2:0 Cvjetković (33), 2:1 Dayak (80).
Sastav Hrvatske na njenoj prvoj utakmici:
Dražen Ladić ('70. Tonči Gabrić), Zoran Vulić, Vlado Kasalo, Saša Peršon ('71. Gregor Židan), Darko Dražić, Dragutin Čelić, Aljoša Asanović ('58. Mladen Mladenović), Marko Mlinarić, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković.